Kraj iluzije
Veliko Obećanje o Neograničenom napretku – obećanje o ovladavanju prirodom, o materijalnom obilju, o velikoj sreći za većinu ljudi i o nesmetanoj ličnoj slobodi – podržavalo je nadu i vjeru generacija od početka industrijske ere.
Nema sumnje da je naša civilizacija počela kada je ljudski rod počeo aktivno ovladavati prirodom. No to je ovladavanje ostalo ograničeno do nastupa industrijskog doba.
Industrijski nam napredak, od zamjene životinjske i ljudske energije mehanič- kom i kasnije atomskom, do zamjene ljudskog uma kompjuterom, pruža osjećaj da se nalazimo na putu neograničene proizvodnje pa, prema tome, i potrošnje, da nas je tehnika učinila svemoćnima, da nas je znanost učinila sveznajućima.
Na putu smo da postanemo bogovi, nadnaravna bića koja bi mogla stvoriti drugi svijet, upotrebljavajući svijet prirode kao gradive elemente za svoje novo stvaranje.
Muškarci, a sve više i žene, doživjeli su novi osjećaj slobode. Postali su gospodari svojih života: feudalni lanci su raskinuti i ljudi su, oslobođeni svih okova, mogli činiti što su željeli. Ili su bar tako osjećali. I premda je to vrijedilo samo za pripadnike viših i srednjih klasa, njihova su dostignuća ostale vodila vjeri da bi, na koncu, bilo moguće novu slobodu protegnuti na sve članove društva, ali samo u slučaju da industrijalizacija nastavi svoj razvitak.
Socijalizam i komunizam ubrzo su se iz pokreta čiji cilj bijaše novo društvo i novi čovjek preobratili u pokret čiji je ideal postao buržoaski život za sve, univerzalni buržuj kao čovjek budućnosti. Pretpostavljalo se da će dostignuće bogatstva i lagode za sve proizvesti neograničenu sreću za sve.
Trojstvo neograničene proizvodnje, apsolutne slobode i nesmetane sreće stvorilo je jezgru nove religije, religije Napretka, i nova Zemaljska Država Napretka trebala je zamijeniti Državu Božju. Nije nimalo začuđujuće da je ta nova religija svojim vjernicima pružala energiju, životnost i nadu.
Da bismo mogli razumjeti traumu koju danas proizvodi neuspjeh Velikog Obećanja, moramo sagledati njegovu uzvišenost te divote i intelektualna dostignuća industrijskog doba. Budući da industrijsko doba u stvari nije uspjelo ispuniti Veliko Obećanje, sve veći broj ljudi postaje svjestan sljedećeg:
— Neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni maksimumu zadovoljstva.
— San da ćemo postati neovisni gospodari vlastitih života prestao je kada smo počeli bivati svjesni činjenice da svi postajemo kotačići u birokratskoj mašineriji, zajedno s našim mislima i ukusima kojima manipuliraju vlada i industrija te sredstva masovnih komunikacija kojima upravljaju vlada i industrija.
— Ekonomski napredak ostao je povlasticom bogatih nacija pa se jaz između bogatih i siromašnih nacija sve se više produbljivao.
— Sam tehnički napredak razvio je ekološke opasnosti kao i opasnosti od nuklearnog rata pa ili jedna od njih, ili obje, mogu uništiti cijelu civilizaciju i sve oblike života.
Kada je došao u Oslo da primi Nobelovu nagradu za mir (1952. g.), Albert Schweitzer je pozvao svijet da »sagleda pravo stanje stvari… Čovjek je postao nadčovjek… Ali nadčovjek, s nadljudskom moći, još se nije uzdigao do razine nadljudskog uma. Paralelno s jačanjem moći čovjek postaje sve siromašniji… Potrebno je prodrmati našu savjest i uvidjeti da postajemo to neljudskiji što više postajemo nadljudi.«
E. Fromm ; i nastaviće se ovaj sjajni esej inšaallah