Dan: 20. Februara 2015.

– Veli eno čoek, da se zemlja ne okreće! I haj sad ti takvog slušaj, slijedi i da ti takav bude autoritet…možda je do mene, ali meni JOK!

Znanje takvih ljudi se svodi samo na bezbroj upamćenih seneda, stavova i predaja…a to je upravo ono što ne čini istinsko znanje i alima…jer nije znanje znati to količinski već je znanje, kako vele ” Allahovo svjetlo koje On daje kome hoće od robova svojih” , pa onda rob tim znanjem razumjeva svijet- ispravno!

 

Ja kod ovih naših daija, nažalost, vidim isto takvo “znanje” tj. masa predaja, mišljenja i stavova, a shvatanje života, stanja i situacija = 0..da ne govorim o ovosvjetskim disciplinama…pis'o sam već o tome…

 

Ovo me podsjetilo i na moje neke početke u islamu, kada sam se trudio da upamtim što više hadisa, na arapskom , sa ravijom, ocjenom…pa bi onda čekaj prvu priliku da ga citiraš nekome, ali ne iz želje da prenosiš hadis, nego obično kada želiš uputiti kritiku i pokazati kako ti znaš više i bolje—-estagfirullah, da Allah oprosti.

 

Kasnije sam shvatio da je to za mene nepotrebno, ok za onoga ko želi uploviti u te naučne vode i baviti se time, ali za mene, “običnog” vjernika, je bitnije da ono što pročitam usadim u svoj karakter, ponašanje, modus življenja ( 😀 što bi reko from) , da se ponašam i da znam da je nešto tako i tako, ali da nije bitno da znam i hadis ili stav učenjaka o tome i djelo u kom to biježi..možda se neko neče složiti sa ovime, ali mislim, da je to bolje za raju, z amasu, a pamćenje svega nabrojanog neka ostane talibanima (studentima)…mada i za njih je bolje da više žive ono što nauče .

 

Mnogo se danas i previše priča, što reče neko nedavno, nikada se više nije govorilo o hadisu, a manje radilo po njemu. Naše nene nisu znale možda ni jedan hadis, ali su znale kroz praksu, djelo mnogo toga, znale su da u akšam ne valja bacati mrve , a nisu znale hadis o tome tj. razlogu zbog čega , i ko ga prenosi, ko bilježi itd. i bolje im je to kao su postupale, nego obratno, da su znale a da nisu radile….tako i za mnoge ostale aspekte života, posebno ahlaka i edeba, važi….

 

A veli meni mala sinoć ” Babo, ako se Zemlja stalno vrti vrti vrti oko sebe, kako se nama nikad ne zamanta!?” a meni odma naumpade ovaj “šejh” i kontam samo da ovaj “dokaz” na dopre do “šejha”….

 

Ipak, đaba što se okreće, ova centrifugalna sila na nekoga nema uticaja i fajde, ne šire se ( mentalno ni duhovno), nego ih je preuzela centripetalna, pa im umove skuplja i sužava uuuuse, a to usisavanja i skupljanje uuuse onda dovodi do povećanja mase i sile teže i stvaranja crne rupe u koju sve uđe al ništa nemere izaći…možda sa druge strane jedino

Fromm raspravlja o voljenju u egzistencijalnim oblicima imanja i bivanja…(ljubav, zaljubljivanje, brak i dr)

 

Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja. Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati,posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu,
poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, drvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja.

 

U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno pitanje koliko roditelji vole svoju djecu. Lloyd de Mause je iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti i sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo.

Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti, na društvenoj konvenciji i običajima, izgleda da su izuzetak supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj, uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uzajamna ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doživljavaju kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlačnost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pridonio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera. Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari.

Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu »zaljubili«.

 

Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privlačne, zanimljive, čak i lijepe – utoliko što životnost uvijek poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partneru pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog partnera.
Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postala nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju dosadni i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani i zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od partnera ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj zaljubljenosti,
kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uzajamno vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.

 

Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijašnjeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju.Počinju osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih nije izraz njihovog bivanja već božica kojoj se žele podrediti. Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a poklonik božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva
dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privlačnosti.

 

Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbolje rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem žive. Zagovornici’ modernog oblika zajedničkog života, kao što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd. pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći probleme koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poticajima
i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu sposobni voljeti samo jednog.

 

E.Fromm