Članak 162. ( zahvala )

Sad sam sa predavanja i čuo sam nešto zanimljivo, pa ne mogu odoliti a da ne napišem, mada gledam da ne pišem 2 dnevno, iako sam ih pisao, možda i po tri, al nema veze , kad mi šta prahne ja ću pisat, boli me briga. 😛

 

Dakle, ‘vako:

Kaže Allah dž.š. u suri Sebe 13 : “…ٱعْمَلُوٓا۟ ءَالَ دَاوُۥدَ شُكْرًۭا…” , što bi u nekom doslovnom prevodu značilo, mada na našem malo nelogično zvuči i čudno, ali ovako nekako : “..RADITE porodico Davudova ZAHVALU…” iliti ” zahvaljujete porodico Davudova radeći..” ( da bude logičnije jezički)

Iako je kod nas taj dio ajeta preveden drugačije ..kao : ” “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!”

Prevod jeste sličan, ali suštinski nije. U ovom koji sam večeras čuo, a to je po ovom malo čudnom prevodu za naše uho i jezik, po njemu ovaj ajet znači to da se zahvalnost Allahu dž.š na blagodatima ( a o njima se govori u ajetima prije) , iskazuje DJELOM, radom, a ne samo jezikom tj izgovaranjem zahvale jezikom a bez činjenja djela. To je posebno jasno iz nastavka ajeta koji kaže:

“…وَقَلِيلٌۭ مِّنْ عِبَادِىَ ٱلشَّكُورُ”  – ” ..a malo je robova Mojih zahvalnih” ..tj. mnogo je onih, a to svi slušamo i svjedočimo, koji jezikom izgovaraju riječi zahvale pa kažu “elhamdulillahi” ili na našem ” hvala Allahu” , kada spominju neku od blagodati, ali je jako malo onih koji čineči i radeći tj DJELIMA  pokazuju svoju zahvalnost.

 

Dakle, većina nas smo se uljuljkali na rječima i mislimo da je to dovoljno, to ponavljanje zikra kao neke mantre,  ali smo malo aktivni i malo djelima, naravno prvo namaz, post, zekat i ostalo, ali i druga djela, pomaganje nemoćnim, cijepanje drva komšiji, čišćenje papira oko zgrade, pogurat auto koje neće da upali nekom nn. , kupiti komšijinoj djeci teke i olovke za školu itd. itd. …

 

Dakle da ne duljim…zahvala se očituje djelom a ne samo izgovaranjem, često i samo formalno pa i formalistički ( umalo frommalno nenapisa 😀 ) ..et’ haj

Članak 161. ( cucano)

Danas to pomračenje i to, haj, prošlo me, nisam niš vidio, al sam se prisjećao onog od nekeeee…neam pojma,možda 2000g. …sjećam se da smo klanjali taj namaz u starom mesdžidu..i posebno se sjećam te atmosfere vani. Znam da je bilo ljeto, možda proljeće, neam pojma, ugl, bilo je vruće i sunčan dan, ali kad je pomračenje nastupilo, tako mi je ta atmosfera bila blaga i super..ono, dan, ali kao dan u hladu, zapravo ne u hladu pravom, nego dan pod nekim blagim i nježnim zastorom, toplo ali ne pretoplo, ugodno…. i sjećam se kao neke tišine da je zavladala, kao da su i ptice i sve da je utihlo..i sjećam se da sam pomislio u sebi da je možda ovako i u Džennetu ..narvavno tao nemožemo ni zamislit oprave kako je, ali nako, poređenja radi i približavanja…eh

( cucano kao od sunčano pa tepanje i to 😀 )

– Čitam ovaj citat u Fromma ( 😛 ) : “U psiholo­škom pogledu vjera ima dva sasvim različita značenja. Ona može da bude izraz unutrašnje povezanosti sa čovječanstvom i potvrđivanja života; ili može da bude reakcijska formacija na nekakvo bitno osjećanje sumnje, ukorjenjeno u izolovanosti pojedinca i u njegovom negativnom stavu prema životu”….

Na prvu kontam, mada mislim da tu ima još šarolikosti, iako su ova dva centralna psihološka značenja, da se ovo u praksi baš očituje i povezano je i sa onim o uživanju ili radosti u islamu ( čanak ovaj ). A i vidim u ovom drugom opisu, sve one mlade i pune hamasa ( poleta) muslimane, koji iz buntovništva sa puno emocija i malo razuma upadaju u ekstremizam..dok bi ovaj prvi opis trebao odgovarati onom pravom shvatanju i življenju islama – u miru sa životom, ljudima i prirodom.

 

et’ samo da zapišem ove misli dok nisam zaboravio