Članak 172. (vrijeme)

Razmišljati o vremenu, dovodi fakat čovjeka do krajnjih granica gdje mozak staje.

Dakle, kad kontaš o vremenu,  ovom protočnom ne ovom atmosferskom folu, prvo treba da ti bude jasno da neš nikad skontat sve što ti naumpadne u vezi toga! I odma ti je lakše 😀

 

Vrijeme je Allahovo stvorenje, kao i svaka druga. Znači da ima početak. Taj početak je onog trena kada nastaje i prostor, a prostor nastaje u momentu Big Banga (kada nastaje i materija jee aterija je morala imati prostor u kom će postojati i širiti se).

Prije toga nije bilo vremena! Dakle ako neko pođe kontat ‘vako otprilike, ”šta je bilo prije nastanka univerzuma, ako nije bilo ništa osim Allaha, koliko je Allah bio sam”…to je pogrešno pitanje, Allah nije ograničen vremenom pa je pogrešno reći i misliti npr. da je toliko i toliko vremena Allah bio prije nego je stvorio ovaj Univerzum.

Mada, kada uzmemo u razmatranje, da je Allah apsolutni Stvaratelj, a to podrazumjeva konstantno stvaranje kako kaže Ibn Tejmijje ( spominjao sam njgov rad na tu temu ranije neđe) , onda se može otvoriti pitanje, nije li onda prije ovoga Univerzuma, našeg, Allah konstantno stvarao i druge, slične ili identične Univerzume u kojima je također postojalo vrijeme? Jesu li oni paralelni sa našim ili ne? Da li će nakon kraja našeg Univerzuma Allah stvoriti novi?

Ova sva pitanja jer da li  bi sa krajem našeg svijeta i stvaranjem u njemu i ulaskom u Ahiret to značilo i prestanak konstantnog stvaranja iz ničega a to bi onda umanjilo Allahovo svojstvo Stvoritelja , a On je daleko od bilo kakve manjkavosti, kako je smatrao i Ibn Tejmijje r.h.

Na ovo pitanje nemamo odgovora, osim filozofskih i bolje se ne upuštati u špekulacije, jer nemamo koristi od njih a možemo upasti u akidetske zamke i posrnuti.

 

Inače sam ranije volio i onu od Floydova – Time stvar, koja im je jedna od boljih.

 

Jedna od ljudskih zabluda,  u pogledu vremena, je i pojam beskonačnosti. Ljudi to obično shvaćaju kao neograničeno dug protok vremena, ali jok Beskonačnost je egzistencija u kojoj ne postoji vrijeme. Dakle ne postojanje vremena jeste beskonačno. Ovo je isto tako teško shvatiti našem mozgu. A evo čitajući Fromma, vidim da i on ovako objašnjava beskonačnost.

 

Kada sam bio na putu ka islamu , nako sam prvo čitao neke knjige i jedna od boljih, koju bi svakome preporučio , je bila i “Dijalog sa prijateljem ateistom” Mustafe Mahmuda. U njoj on govori nešto vezano za vrijeme i dušu, što je mene tada oduševilo,p aću pokušati da prepričam to.

 

Dakle, on , dokazujući to da duša ima svoj početak naravno ali da je onda njeno egzistiranje beskonačno, a sa ciljem da dokaže kako postoji drugi život i egzistencija i nakon ovoga, služi se vremenom, koje je prolazno. U tome se on pita ” ako je duša prolazna i vrijeme prolazno, kako onda duša primjećuje i shvata prolaznost vremena. Služeći se metaforom kretanja čovjeka u liftu, koji dok je u njemu i dok se kreće, nema osjećaja za kretanje i ne primjećuje to kretanje dok je zatvoren u toj kutiji. Dok neko ko sa strane gleda u taj lift kako ide gore ili dole, jasno može da opazi i percepira tu kretnju.

Ako je duša prolazna kao i vrijeme, ona ne bi, kao ni osoba u liftu, mogla da shvati i opazi to kretanje i prolaznost vremena, ali pošto je ona beskrajna, na nju dakle ne utiče prolaznost vremena, ne uništava je, i ona sa te pozicije neprolaznosti jasno mmože da opazi i posmatra prolaznost vremena. Pošto je ona beskrajna, onda kraj ovoga svijeta ne znači i kraj egzistiranja za dušu, već mora postojati mjesto njene druge egzistencije.

 

Et’ toliko za sad, ako mi još štagodrce naumpana, dopisaću….ono putovanje kroz vrijeme nije mi sad interesantno da spominjem.