Članak 183. (destrukcija)

Zabrinjavajuća je količina destruktivnosti danas u svijetu, posebno kod muslimana a posebno kod one anam skupine koja se smatra jedinom pravovjernom. Ne može čovjek a da se ne upita od kuda tolika želja za uništavanjem…svega!?

Kad se skonta, vidi se da su ti anam tamo, uglavnom momci koji su se povratili vjeri, takvih je mnogo posebno sa zapada koji su ili konvertirali , ili muslimani rođeni na zapadu koji su se vratili islamu. Dakle neki kao pokajnici da kažemo.

 

Ima tu ljudi koji su iskreno prišli tome pokretu u nadi da je to ono pravo, ono što će ih izbaviti iz frustriranosti u kojoj se sav Ummet nalazi a zbog nemoći da se adekvatno suprotstavi zapadnjačkom neokolonijalizmu čija se najgrublja manifestacija realizuje kroz ratove i ubijanja civila i progone kroz kazamate onih snaga u Ummetu koje pružaju nadu u sutrašnje izbavljenje.

Ta frustriranost je jedne i odvela u taj kranji ekstremizam u kojem su, pogrešno, vidjeli slamku izbavljenja iz tog stanja i povratak ponosa, što se možda na pojedinačnom – unutrašnjem planu i desilo, ali i to je samo kratkotrajno i prolazno zavaravajuće stanje.

 

Druga grupa ljudi je ona koja je u svom karakteru i psihi destruktivna, rušilačka i nekrofilska u smislu želje za sijanjem smrti i uništvanjem.

 

Od kuda takav karakter kod ljudi koji tvrde da su iskreni Božiji robovi, koji su se pokajali za svoja nedjela u džahilijjetu?! Posebno od kuda to kod mladih ljudi.

 

Taj destruktivni karakter se razvio prije svega kod onih koji su se i prije pokajanja i povratka islamu otuđili od društva, koji nisu bili sami ali jesu usamljeni, makar to niko od njihovih bližnjih i ne primjećivao, koji su nosili taj nepodnošljivi teret nepripadanja i odbacivanja , uz sve to ,  gore pomenuta frustracija zbog nemoći koja je potpirivala mržnju i bijes a baš taj osjećaj nemoći je glavni faktor pojave destruktivnosti kod tih osoba. Sve to je dovelo da te osobe postanu nemirne i nespokojne i da u svemu što izgleda živo i nudi život, vide prijetnju.

Jer :”život u takvim uslovima je nemoguć i zato ga treba uništiti!”

Ukoliko se ta težnja ne ispolji prema nečemu vanjskom, ona se okreće prema samom čovjeku pa dolazi do autodestrukcije i do samoubistava. Možda je tu i odgovor od kuda se mogu naći toliki dobrovoljci za samoubilačke akcije?

 

U ovakvom stanju čovjek također nije u stanju da ispolji svoje unutrašnje težnje – nagonske, emocionalne, intelektualne, jer nema bezbjednosti i spontanosti da se ostvare, a sve zajedno samo povećava taj negativni nagon.

 

U globalnijoj slici, Islam predstavlja potpuno ostvarenje života, baš onakvog kako treba da bude, kako je u najboljem skladu sa ljudskom prirodom a i svijetom i prirodom uopće, ukoliko se želja i nastojanja pojedinaca pa i grupa, za ostvarivnajem tog života tj. islama , pokušavaju suzbiti , rezultat će biti pojava destruktivaca i rušilaštva kod onih pojedinaca i grupa čija je psiha već pripremljena kroz otuđenost, frustraciju, osjećaj nemoći i dr. I što veće i grublje bude nastojanje da se uguši ta želja za životom tj. islamom, reakcija i to rušilaštvo će biti beskompromisnije i nemilosrdnije.

 

Ovo mi je naumpalo čitaući ovaj Frommov citat, pa et’ možda neko i ne vidi isto što i ja , al štaš 😛

“Čini mi se da je koli­čina rušilaštva koja se može naći u pojedinaca srazmerna smanjenju životne ekspanzivnosti. Ovo se ne odnosi na pojedinačna osujećenja ove ili one instiktivne želje, već na ometanje čitavog života, na sprečavanje spontanosti u razvitku i izražavanju čovekovih čulnih, emocionalnih i intelektualnih sposobnosti. Život poseduje vlastiti unutrašnji dinamizam; on teži vlastitom razvijanju, izražavanju, proživljavanju. Izgleda da energija upravljena ka životu, ako se ta težnja ometa , prolazi kroz proces razlaganja i pretvara se u energije upravljene ka razaranju. Drugim riječima : nagon za životom i nagon za razaranjem nisu međusobno nezavisni činioci već se nalaze u obrnutoj uzajamnoj zavisnosti, što se više sprečava nagon za životom, to je nagon za razaranejm jači; što se više život ostvaruje, to je manja snaga rušilaštva. Rušilaštvo je posledica neproživljenog života.(bold aut.) Oni pojedinačni i društveni uslovi koji doprinose suzbijanju života stvaraju strast za razaranjem, a ova, tako reći, obrazuje veliku zalihu iz koje se hrane čovekove posebne neprijateljske težnje — bilo prema drugima bilo prema sebi samom .”

 

 

 

 

Autor: alkemichar

open mind for a different view and.... stay calm

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *