Članak 313. (kako se pobjeđuje tuga, očaj i tako ti crnjaci)

Ima jedno dvije godine, kako ja ganjam jedan pos'o vani da idem.

Znači pos'o je mraka, ne samo zbog para, nego i zbog samog mjesta.

Znači radi se o poslu u Mekki ,i svakom muslimanu je jasno šta i i koliko to znači za jednog vjernika da radi na najsvetijem mjestu za muslimane.

Prošao sam lani svu proceduru, čak potpisao i predugovor i u 15 dana se sve nešto zakomplikovalo i stalo , tako da nisam otišao, bilo mi žao , ali vremenom sam se pomirio sa tim da nema ništa od toga, mada je opet tinjala iskra nade tu negdje 🙂 .

Ove godine me opet pozvaše iz ove firme, da li bih išao, svakako da bih, odgovorih.

I opet ponovno ista procedura, nešto komplikovanija.

Prvi put sam bio ubjeđen 99% da ću otići, ovaj put jedno 80%  a poučen lanjskim iskustvom.

Jer, osim što sam sve to prošao , imao sam i jako dobru štelu što se kaže 😀 .

Ustvari ja sam se i prijavio na nagovor prijatelja a kojem je vlasnik firme, njegov jaran također, a nakon čitanja mog CV-a , oduševljeno rekao da me želi u firmi i da dolazim, samo da formalno prođem proceduru.

Osim toga i neki drugi visoki rukovodioci te firme su znali sve to , čak su , izmeđuostalog , i sve papire za mene sredili u KSA.

Ali onda na kraju dođe Allahova odredba 🙂 i pojave se neki novi ljudi koji odlučuju, dođe malo do nesinkroniziranosti,a i do mene je svakako, i tako ja dobijem odbijenicuuuu 🙂

Ugl. sad sam barem rahat od išćekivanja..najgore je dok čekaš br'te.

Naravno, da sam bio u crnjaku i krivo mi je bilo, ali nemože insan a da se ne nasmije na sve ovo, kada mu naumpane hadis Poslanika a.s. u kom kaže:

“Znaj, kada bi se svi ljudi sakupili da ti kakvo dobro pribave, ne bi ti pribavili osim onoga što ti je Allah, dželle šanuhu, već propisao. Ako bi se sakupili da ti kakvu štetu nanesu, ne bi ti učinili, osim ono što ti je Allah, dželle šanuhu, već propisao. Pera su podignuta, a tinta se osušila.” (Tirmizi)

I tačno, subhanallah, u ovom svemu sam jasno vidio dokaz istinitosti ovoga , jer bez obzira na to što me je od odlaska dijelilo koliko dlaka jedna i što su svi najvažniji od rukovodioca pa i sam gazda bili ZA, opet ne bi tako kako su oni i ja htio , nego drugačije 🙂

 

Ovdje dakle imamo jedno pomirenje sa sudbinom, sa Allahovom odredbom, a koju mnogi ugl. pogrešno shvataju, pa se oslanjanje na sudbinu svede na fatalizam, a koji nema mjesta u islamu.

Mi ne znamo šta nas čeka i zato smo obavezni da poduzimamo sve korake kako bi ostvarili ono na što ciljamo, a da li će i nakon toga , cilj biti postignut, to ne ovisi o nama.

Ne može se sjediti i čekati i onda očekivati rezultate ili pravdati sudbinom.

 

Druga stvar a koja mi je naumpala su riječi dove koju sam učio a koja se inače uči na istihari namazu a u kojima se kaže:

“Allahu moj, ako je u Tvom znanju ova stvar (u mom slučaju posao u Mekki) dobra za mene, za moju vjeru, moj život i za moje poslove, onda mi je propiši, i olakšaj i podari mi bereket u njoj, a ako je u Tvom znanju ova stvar loša za mene, za moju vjeru, moj život i moje poslove, onda je udalji od mene i mene od nje i propiši mi neko drugo dobro gdje god da bude i učini me zadovoljnim sa time…amin”

I onda skonta insan da mu je Allah primio dovu i da je vjerovatno dobro za njega što se to nije desilo, i da će mu Allah iz svoje milosti i obilja odrediti neko drugo dobro, ili ga sačuvati nekoga zla.

 

Treća stvar, naumpade mi slučaj prvih muslimana i njihovog prvog pokušaja da obave Hadždž sa Poslanikom a.s.

Tada su bili mnogobrojni i sa velikom željom , nadom i žudnjom krenuli i stigli na granice Mekke, ali nisu ušli u nju niti su obavili Hadždž. Tada je potpisan sporazum na Hudejbiji i skoro pa svi muslimani su bili ogorčeni i žalosni sa tim.

Kasnije se ispostavilo da je taj ugovor bio veliko dobro za muslimane, a muslimani su onda nekon dvije godine u potpunosti oslobodili Mekku i ušli u nju kao pobjednici a nakon toga naravno bili u mogučnosti da potpuno neometano i bez straha obavljaju Hadždž.

 

Tako daaaa, ko zna , možda se vidimo ( Mekka i ja)  iduće godine ili one poslije te 😉

 

Ugl. ovo su osnove , mada ima još toga, vjerovanja muslimana, kada se nađe u stanju brige,tuge, očaja, ili nekog manjeg ili većeg crnjaka, kojima se vraća u pozitivno psihičko stanje u kojem je onda spreman da nastavi dalje kroz život i krene u nove životne pobjede a i poraze 😀