Evo zima se približava…čak sam već mogao da namirišem “snijeg” u zraku.
U meni to odmah pobudi neka loša sjećanja i podsjeti me zbog čega ne volim Vlašić zimi, kada se ogrne snijegom.
U osnovi nije snijeg loš, lijepo je vidjeti ga , mirisati , posebno ona tišina koja se spusti na svijet kada snijeg padne je nešto izuzetno i u čemu uživam.
Opet, ako bih mogao birati, izabrao bih hladne i oštre zime bez snijega.
Bilo plaho ili malo hladno, kada se razbljuzga, smrzneš se, jer skoro da nema obuće koja neće propustiti ako si duže vani, a onda je tu i vožnja autom, dok pada, dok se ceste ne očiste i ne pospu, nije nimalo ugodno voziti ako negdje moraš ići.
Drugo je kad si sam u autu, a nema prometa pa malo se zaletiš pa na ručnu 😀
Dakle bila je zima ‘94. na ‘95.
Predzadnja zima koja je bila baš prava zima, sa snijegom od preko metar u samom gradu, sa olujama.
U takvoj zimi je krenula i akcija oslobađanja Vlašića od srbočetničkog agresora i hvala Allahu, uspješno i završena.
Bio je mjesec Mart kada je krenula akcija i za par dana je veći dio urađen, kasnije se samo “čistilo”.
Ne sjećam se koji je datum bio, ali smo mi, grupa u kojoj sam i ja bio, krenuli na smjenu naših ljudi.
Snijeg je padao kao “iz rukava” a vjetar olujni udarao u smjeru zapad-istok.
Na pola puta dokle se moglo ići vozilima, desi nam se havarija i moradosmo se vratiti.
Nađoše nam drugo vozilo i dovukoše do Galice.
Snijeg je još jače udarao a vjetar još snažnije puhao.
Krenuli smo prema našem odredištu, iako nije bilo niti staza niti išta čime bi smo se mogli orjentisati, a vidljivostje bila na nekih 10ak metara.
Znali smo taj put kojim trebamo ići ali smo znali i sve slučajeve gdje su i iskusniji po ovakvom vremenu zalutali.
Odlučili smo da pratimo električne stubove i žice, jer su one išle bar do pola puta.
Da je ljeto, trebalo bi nam bar 3 sahata da dođemo, ovako, po ovakvom vremenu, nismo bili sigurni, ali smo znali da nam niko ne garantuje da ćemo stići prije mraka.
Snijeg je bio preko metar, možda i metar i pol a uzbrdica.
Prvi čovjek u koloni je išao nekih 3-5 metara i onda smo se smjenjivali na čelu kolone, jer je bilo nemoguće hodati.
Sniejg je bio svjež i prhak tako da smo sa svakim korakom propadali do pojasa u njeg.
Bilo je oko podne kada smo krenuli , a za nekoh 2 sahata kretanja nismo prešli niti 1 km.
Svati smo da nećemo stići i da moramo da odlučimo nakoju stranu da krenemo , a da bi stigli u neki od objekata prije mraka.
Neki su predlagali da se vratimo, ali to nije bila moguće opcija jer smo morali zamjeniti ljude koji su već bili na smjeni i zaslužili odmor.
Odlučili smo se da idemo na desno, prema jednom planinarskom domu u kojem su bile neke jedinice već.
Kako je vrijeme prolazilo i približavao se mrak, temperatura je padala, a vrijeme postajalo sve olujnije.
Sjećam se kako sam se čudio snijegu koji pada horizontalno.
Put kojim smo išli je bio preko goleti. Nije bilo šume pa je vjetar jako udarao.
Na nekim mjestima vjetar je skroz bio otpuhao snijeg, tako da se vidila zemlja, trava, a onda naletiš na snježni zid od 3-4 metra.
U pojedinim momentima, na par sekundi, vjetar bi otpuhao i pahuljice i tu nekakvu maglu pa se moglo vidjeti i mnogo dalje, ali odmah sljedećeg momenta bi zapuhao i ne bi vidio niti dva čovjeka pred sobom.
Često smo morali stajati da odmorimo, jer smo se iscrpili. A bili smo već 4-5 sati u pokretu. Možda smo prešli četvrtinu puta koji smo trebali preći do prvog odredišta a nismo uopšte mogli vidjeti gdje senalazi ovaj “rezervni” objekat, iako smo ga , po procjenama , trebali barem vidjeti do sada.
Sjećam se i da smo stajali i “zagrijavali” se konjakom.
Naravno , sada znam da je to greška, jer alkohol snizava tjelesnu temperaturu i može samo da naškodi u ovakvim situacijama, jedino što ako se napiješ, onda ti svejedno ako se smrzneš.
Kako smo shvatali da se primiče mrak, tako nas je pomalo počinjala hvatati i panika.
Znali smo da ako uđemo u mrak, da nećemo naći nikakvo sklonište i da ćemo noć provesti na otvorenom, na minus i preko 20°C , aonda nek nam je Bog na pomoći.
Već su počele i međusobne trzavice, da smo pogriješili, da smo trebali krenuti drugim putem, i to svakako nije doprinosilo situaciji.
Sada znam da je već bio prošao i akšam. Dakle neki period između akšama i jacije, oni zadnji trenuci kada se svjetlost otima od mraka.
Nismo više bili uopšte sigurni gdje se nalazimo, da li idemo u pravom smjeru, možda smo prošli i promašili…..
I tada, na par sekundi vjetar se smanji i kao sitnu malu zvjezdu, ugledasmo svjetlo.Bilo je to svjetlo sa prozora doma kojem smo krenuli, udaljeno nekih 200 metara od nas.
Možda još 10ak minuta i pao bi potpuni mrak.
Od tada , ne volim Vlašić zimi.
