Članak 342. (DIJETE SA DEVET ČIRAKA)

This is an evaluation image and is Copyright Pamela Perry. Do not publish without acquiring a license. Image number: 0515-1003-3016-3350. http://www.acclaimimages.com/_gallery/_pages/0515-1003-3016-3350.html

 

Ono ti bio jedan majstor pa imao jedno dijete za šegrta, pa bi s njime češće odlazio u goru po drva; te jednoč bavrljajuć’ i tumarajuć’ gorom nađi majstor u zemlji otvorena vrata, ali ne smjede unić’ , nego rekne djetetu:

 

– Hajde, slugo, pa što dobijemo, popole ćemo.

 

Dijete k'o dijete, mlado pa ludo, jedva dočeka i uniđe u zemlju te tapaj, te tapaj pa onom debelom mraku. Uneke natapa na veliki podrum. Kad ono tamo, al’ u njemu tri hrpe blaga kao žarko sunce. Na jednoj hrpi sjedi or'o, sur i golem, a na drugoj se savila šarena guja od tri glave, a na trećoj čući đavo, pa iskesio zube na dijete…

 

Al’ dijete junačkog srca, poteci za jednu kamaru – ne da se odnijeti; poteci za drugu, ne da se odnijeti; poteci za treću ne da se ni ova odnijeti. Ništa ono tu ne mogne odnijeti već samo jednu kutiju, koju metne u njedra, al’ dok spremi kutiju u njedra, duhnu vjetar i zanese dijete na kamenje, u pustu i gustu šumu, nigdje ptice, nigdje kuće ni kućišta. Onda ono dijete pođe te tuc amo, tuc tamo, klim amo, klim tamo, dok ne isklima nekako iz one šume i dođe k moru.

Došavši do mora, ugleda s onu stranu jedan grad. Što će jadan kad, eto, ne može prijeć’. Misli se mali i misli i sve mislio na jednu smislio, pa sabra nešto drva što ga mogu nositi te načini splav. Dogradiv’ splav, sjedne na splav pa vozi, vozi, te pređe nekako preko mora u onaj grad:

 

– Kuda ću sada, tugo moja, kad u gradu poznanika, a ni svoga nemam? – rekne mali, pa se opet zamislio, pa najposlije otiđe u jedan han, te se najmi u handžije da mu cijepa drva, a on mu dadne ručak i večeru. Kad je bilo drugi dan, rekne mu handžija:

 

– Eto sam ti dao ručak i večeru, hajde gledaj otiđi negdje na drugo mjesto, meni više ne trebaš.

 

Ode ono dijete u čaršiju i prisloni se na jedan dućan, a gazda ga onog dućana upita:

 

– Šta ćeš, dijete?

 

A dijete mu odgovori:

 

– Hoću, gazda, da mi dadeš štogod para da večeram, jer sam ljutito izgladnjeo.

 

Bio gazda srca milostiva, pa mu dade za dvije večere:

 

– Naj, dijete, pa večeraj.

 

Dijete otrči, pa kad potroši novce, dođe opet pred onaj dućan, i tako tri večeri ustopice. Kad bilo treću večer, rekne mu gazda:

 

– Hajde, sinko, traži neka ti ko drugi da, ja ti ne mogu više dati.

 

Začuv’ ovo dijete, vrati se natrag u han.

Misli se misli, šta li će ručat, šta li će večerat, te tragajuć’ i pipljujući po sobi, napipa nekako u njedrima kutiju, otvori ju, a u kutiji devet čiraka. Onda dijete pomisli: ” Eh, da mi je devet svijeća da usadim u ovih devet čiraka, pa neka gori.”

 

Dosjeti se mali te ode jednom gospodaru, pa mu se moli:

 

– Daj mi, gospodaru, devet para, poslužiću te devet dana.

 

Doslužio gospodara, uze za ono devet para, devet svijeća u ono devet čiraka, pa kad užeže svijeće, al’ evo ti devet djevojaka na vratima. To devet djevojaka pjevalo, kucalo i igralo do pola noći. Pošto pola noći bi, a svaka potegnu po jednu kesu novaca i dade mu je govoreći:

 

– Naj ti, gospodaru, da imaš štogod za trošak – i odoše.

 

Kad bi sutradan uveče, rekne dijete handžiji da mu spremi bogatu večeru. Handžija se nasmija pa rekne malomu:

 

– Nemaš ti novaca da namiriš dobru večeru.

 

A dijete mu odgovori:

 

– Mogu ja svojim novcima poplatiti ovu zgradu gdje ja sjedim – pa mu pokaza onih devet kesa blaga. Onda se handžija čudom začudio:

 

– Moj sinak dragi, otkud tebi toliki novci kad ti nijesi imao ništa. Da nijesi te novce pokrao, pa da ne bude za moju glavu zapelo?

 

Čuvši ovo, dijete uze se handžiji klet:

 

– Očinjeg mi vida, nijesam ja tih novaca pokro, već Bog mi ih dao. Al’ mi dođi večeras i donesi devet svijeća te posjedi kod mene pa ćeš i ti vidjet’ što vidio nijesi.

Na to handžija bio gotov, pa donese devet svijeća i donese dobru večeru te sjedne do njega, pa gleda šta će biti. Mali, dok spucka večeru, ta i užeže onih devet svijeća u devet čiraka i namah dođe devet djevojaka te pjevale, kucale i igrale do pola noći, a svaka, kad pođe, dadne mu i opet kesu blaga. I tako bilo svaku noć. Mali se vrlo obogati, pa zakupi pola toga grada.

 

To se čudo nadaleko čulo, pa začuje car i njegova kćerka u Stambolu pa ga dobave sebi. Kad ga dovedoše pred cara, zapitaće ga on:

 

– Šta u tebe to ima pa u tebe dolaze devet djevojaka koje te blagom darivaju?

 

Onda mali odgovori:

 

– Čekaj, care, dok smrkne, pa ću ti pokazati šta imam.

 

Kad se smračilo, dođe car i njegova kći, a s njom i mnogo stambulskih gospođa, pa će gledat čudo neviđeno. Dok posjedaše, užeže mali svijeće, i namah se pokazaše djevojke te pjevale, kucale i igrale sve do pola noći, a kad bilo pola noći i one uzele odlazit’ , svaka gosta kesom blaga darivala. To se caru vrlo mililo, pa smisli oteti kutiju od djeteta.

 

Drugu večer skupi oko sebe stambulsku gospodu da pođe u zgradu gdje je mali sa svojim čiracima bio. Kada car i sva gospoda posjedaše u dušeke, užeže mali devet svijeća, al’ dok užeže, usta trka, usta zvrka, a umjesto djevojaka izleti devet Arapa, svaki nosi gluhu topuzinu, te udri po caru i stambolskoj gospodi. Usta jauk stambolske gospode, a kad caru dotužila topuzina, uzme moliti dijete da ga oslobodi Arapa, a da mu već neće otimati kutije. Onda mali udunu svijeću, a Arapa namah nestade.

 

Otalen se mali vrati u onaj svoj grad na moru, pa i danas je živ, ako nije umro.

13

Autor: alkemichar

open mind for a different view and.... stay calm

7 komentara na “Članak 342. (DIJETE SA DEVET ČIRAKA)”

    1. Mnogo dugo i nerazumljivo ali dobro prilicno!Svidjaju mi se po neki delovi ali ovaj sa davanjem para i slicno bas nerazumljivo.Ako moze to da se ispravi da nema previse ””’ ”’ ” ‘ ‘ nego lepo na srpski.
      Fino sastavljeno!
      Da ocijenim od 1-10
      Bila bi to neka jaca 7

      Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *