Znam već nekoliko parova,bračnih, koji su sada bivši, a karakteristično im je bilo to, što su pretjerivali i to baš ono vidljivo, u tom nekakvom javnom ispoljavanju i manifestovanju ljubavi jedno prema drugome.
Bilo da se to vodalo za rukice non stop, i grlilo, cmakalo, iako su odavno odmakli od puberteta za takve stvari, bilo da su po društvenim mrežama vazda postavljali jedno drugome nake slike, pjesmice pisali, srcad slali, cvijeće, te volim te ko burek, te nekakve zahvale i pohvale što imaju jedno drugo, veličanje drugog, citiranje jesenjina ili nekih citata iz ptica što umiru pjevajući itd. itd. ..ugl. baš ono pretjerani izljevi ljubavi…ili što bih ja rek'o proljevi…
Sad,možda će neko reći da su ih drugi urekli zbog toga…može bit, ali ja prije vjerujem u scenario, da se oni uopšte nisu nikada tako ni voljeli kako su javno iskazivali i da su baš taj manjak ljubavi na taj način pokušavali prikriti , što od drugih ali i od samih sebe prije svega.
Pokušavali su sami sebe uvjeriti u te laži i ubijediti se da je sve savršeno i ok.
Vrijeme je pokazalo da nije ništa bilo ok i da je daleko od savršenosti.
Meni žao bude uvijek kada vidim da se dvoje rastanu, posebno ako su mladi..ali opet, ne treba ni to dramatizovati sad previše…sve je to život.
Kada čitam o istoriji muslimana, može se lahko uočiti da su rastave a i ponovne udaje i ženjenja bile jako učestale u tim ranijim generacijama i da je to bilo nešto , neću reći normalno, ali se nije tabuiziralo kao danas.