Ne znam kako je sretoh, i kako je ušla u moje srce.
Da li iznenada i snažno kao grom ili pak tiho,
nježno i polahko.
Kao zaljubljena nevjesta koja u krilu šapuće svom smrtno ranjenom mladoženji,
dodirujući mu usne svojima,
drhtavim i vlažnim,
nadajući se da će njima udahnuti mu novi život i
plašeći se, da ga ne zaboli ni njen dah na njegovom licu,
tiho izgovarajući u njegovo srce jedine riječi života :
“ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah!”
Zvala se Iman.
Biće da je ovaj drugi slučaj.
🙂
Allahu dragi, cemu taj uvodni dio to ti od onih s apsekta islama preslo 😀
Allahu dragi i mili,pa na šta bi licio post, pjesmica, bez tog dijela ?! 😀
Al ne zamjerim ti, nije lahko nas pjesnike nekada razumjeti 😛
Povraca mi se na pjesnike
Hvala
Sta se zahvaljujes, nisi ti nikakav tamo pjesnik.
Jesam. Sunnet je voljeti pjesnike i imati svog omiljenog, recitovati stihove svoje i tuđe.
Ok, izvinjavam se onda. Neki koriste stihove u pogresne svrhe
Neki i Kur'an koriste u pogrešne svrhe.