Članak 461. (Priča sa dva a jednim krajem)

Stajali su tako njih četiri. Svaki se zanoseći i hvaleći svoju ljepotu i miris.
Niko od četiri cvjetića, na prostranoj livadi, nisu obračali pažnju na bilo koga drugog, čak ni na ostale cvjetove koji su bili tu u njihovoj blizini, samo što su baš njih četiri sudbinom, kroz igru vjetra i kapi kiše, našli se licem u lice jedan uz drugoga.
Bijeli, žuti, plavi i jedan sa više različitih nijansi cvene, od roskaste pa do ljubičaste.
Njihova prepirka oko toga ko je ljepši i koji ljepše miriše je trajala po cijeli dan, nekada i do kasno u noć, da su ih i poljske baje počele zaobilaziti, a drugi cvjetovi i travke su oguglale na njihovo, ponekad i bezobrazno preglasno hvaljenje svoje a kuđenje tuđe ljepote.
Naravno, svaki od njih nije davao pardona drugome i govorili su jedan drugome i strašne stvari, poput, na primjer kletvi da ovog drugoga popase ovca ili da krava ostavi svoju “porciju” na ovoga drugoga.
I
I tako jednog rosnog jutra, dok su ponovno uz prve sunčeve zrake podizali svoje glave i onako , automatski počeli da “časte” , više iz navike, jedan drugoga, bez ikakve najave, začu se oštar zvuk metala koji profijuka kroz travu i u jednom jedinom momentu, kraćem od djelića sekunde, pokosi sva četiri cvijeta koji padoše na zemlju polahko, kao da gledaš usporeni snimak, nježno dotičući tlo.
U tim momentima, dok su iz njih izlazili sokovi života a njihove glave gledale u nebo, tek tada primjetiše, po prvi put, beskrajno plavo nebo nad njima i njegovu ljepotu ukrašenu jutarnjim zrakama sunca.
I dok su pokušavali da se osmjehnu na tu sliku koja ih je oduševila, mrak ih prekide u tome i svjetla se na pozornici njihovog jadnog života, ugasiše.

II
I tako iz dana u dan, iz jutra do kasno u noć, mjesecima, da u svoj svojoj bjedastoći nisu ni primjetili da su dani sve kraći i hladniji, da je nebo sve tamnije, da kiša sve češće pada i da su njihova tijela sve tamnija i pogurenija, da njihovih cvjetova već odavno nema i da je njihov miris odavno izlapio. Kao hipnotizirani, nekako automatski su izgovarali ono što su cijeloga života govorili o sebi i o drugima, da nisu ni shvatili da vehnu i im je kraj, uskoro, neminovan.
Vrlo skoro, moglo se vidjeti, na mjestu na kojemu su do nedavno stajali uspravno i oholo, samo sivkasto crna masa nečega što samo liči na neku travku.

U to pade i snijeg i prekri cijelu poljanu.
Na proljeće, kada se život uz novo veselo Sunce počeo vraćati na poljanu, na mjestima na kojima su lani stajala četiri cvijeta, više nije bilo nikakvog cvijeta, ni jednog jedinog. Na tom mjestu je izrasla neka nova trava, Ljutika, koja je u tišini udahinjala jutarnji svjež zrak i pila rosu sa svojih listova.
Četiri cvijeta nije niko ni spominjao niti je iko više znao da su ikada i postojali.

 

ps. Ova priča ima dva alternativna, a jedan kraj!

Autor: alkemichar

open mind for a different view and.... stay calm

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *