Članak 555. (Lav)

Kazu mi, oni koji me znaju, da sam ovu zadnju godinu vidno ostario…..ne znam, ali vjerovatno ne lazu…a opet…sta oni znaju!

Negdje sam procitao da je zajednicka griznja savjesti, jaca veza od ljubavi…mozda…vjerujem da jeste jaka veza, vidimo to svakodnevno oko nas, ali ne vjerujem da je ista jace od ljubavi…

Mozda ovu godinu manje ostarim…mozda se desi neko cudo pa se vratim onaj stari ja, mlađi, zivotniji….insaallah

Članak 554. (O cijepanju i muškosti)

Trebao sam biti seljak….ne razumijem ljude, sve , posebno one sa sela, koji ne nalaze smiraj i uživanje u obavljanju seoskih poslova. Bilo da je to posao na zemlji i sa zemljom, životinjama, šumom i drvima, sa đubretom…

Postoji nešto u tome svemu, što me uzdigne na neki viši nivo življenja..

Smiraj, to je ono što najviše osjetim kada radim nešto…posebno ako radim sam..

Cijepam drva i nazivam to intelektualnim poslom. Za ostale je to šala i tako to i govorim da shvate kao šalu, ali u sebi to doživljavam upravo kako i rekoh – intelektualni posao. Ok..trebaju mišići i snaga, ali i više od toga, treba znanje za cijepanje drva. Treba znati kako, kuda i sa koliko snage udariti drvo…ima tu dosta “caka”….meni je smiješno nekako kada vidim kako se cijepaju drva negdje u inostranstvu…Kanada, Švedska, Norveška itd. ….nekako mi smotano to rade…i još nekakve sve fensi sjekire i folovi…

Druga strana tog intelektualnog dijela cijepanja drva je ta, što, posebno kada sam cijepaš, …razmišljaš…u tišini od ljudi, uz zvuke ptica, šum lišća, tvog stenjanaj i napinjanja i oštre udarce sjekire….puno vremana da ti svašta naumpane i da o svačemu razmišljaš i promišljaš…

Rekoh mlađoj kćerci, nako kroz šalu, da kada bude birala muža, da gleda da zna cijepati drva. Ne zato da meni može pomoći, nego da može pomoći on sebi a i njoj. Naravno nisam to ništa objašnjavao, ostalo je za ostale taj plitki nivo da je radi pomaganja meni. …

Nako kad kontam….obisio te muškarac koji ne zna sa sikirom!

Kakvo je to muško!? …A ima takvih danas podosta…koji ne smiju i ne znaju ni držati sjekiru u ruci, kamo li šta sa njom uraditi…

Jer..kada se sve ogoli do tog baznog nivoa…ta sposobnost i umijeće održavanja i brige o životu i porodici, se vraća na te pra-vještine i na čistu fizičku snagu kod muškarca…sposobnost da lovi, da obrađuje zemlju, da obezbjedi ogrijev i da se udara šakama…i kada se ogoli i ženina psiha, ostaje to da kod muškarca najviše vrjednuje te osobine, da je one najviše privlače, a ne nekakvi fensi šminkeri i pametnjakovići….ne pale se žene, generalno, uravo na mišićave i jake tek tako iz vedra neba…i kako psiholozi kažu, eklatanatn primjer ženske maštarije o ljubavi i muškarcu, jeste priča “ljepotica i zvjer” , neću ulaziti u objašnjavanje toga…smao ću reći i ovo da su prema istraživanjima, maštarije žena o muškarcima, privlačnošću i seksu, sljedeći tipovi, zvuči nevjerovatno za mene ali tako je kako je  : vampir, vukodlak, milijarder, hirurg i pirat!

Sve su to ti nekakvi likovi koji očituju silu i snagu, buntovništvo i neukrotivost….pa nije džaba 50 sjenki sive ( ili tako nekako) jedna od najprodavanijih knjiga u posljednjih ihahaj godina i film jedan od najgledanijih i to upravo od strane žena…znam da su u mom gradu ženske organizovano išle, same bez muškinja svojih, da gledaju taj film…

Ta sila, fizička prije svega, je svojstvena muškarcima da je pokazuju i to je vjerujte uvijek prisutno među muškinjem, na način da se uvijek odmjeraš i premjeraš sa drugim muškinjem, da li si jači, da li bi ga i kako mogao savladati fizički…kada pričaš sa nekim, od prosjaka do direktora, uvijek postoji ta stalno tinjajuća misao o mogućem fizičkom sukobu između vas i stalno odmjeravanje snaga….čak i između prijatelja…negdje sam čuo da ako to nemaš u mislima, ako drugog muškarca ne gledaš na taj način, onda ga zapravo i ne cijeniš i ne poštuješ kao osobu….ima tu fakat istine….

Htio sam pisati o kopanju, i svemu ali sam po običaju odlutao malkice…

Neko će reći da je ovo prevaziđeno i da se danas muškost mjeri nečim drugim…reći ću samo to da je ta priča šupljak i vjerovatno samotješenje, neka svako i svaka sa sobom iskreno u mislima porazgovara, uvjeriće se da se laže ..a nije dobro lagati sebe…kada se lažeš i govoriš suprotno od onoga što osjećaš, dezintegrišeš svoju ličnost i slabiš je, slabiš karakter i na kraju krajeva taj život u laži čini da ti život postaje sve više nepodnošljiviji..istina uvijek oslobađa…ovo vrijedi općenito za sve ne samo za ovu temu…

 

Članak 552. (savršen dunjalučki život)

Nevjerovato je koliko me uzruja i potrese kada vidim, primjetim, kod ljudi, toliku želju, strast, opsjednutost….bolesnu, patološku opsjednutost, dunjalukom…željom za što više…i ne samo više, kvantitativno, nego i…kvalitativno…znam da će ovo kvlatitativno zvučati čudno i neko će se odmah na prvu suprotstaviti ovome, ali ću pokušati objasniti šta mislim…ako ne skrenem sa teme do tad…

Posebno me ovo pogodi kada ovo vidim i primjetim kod svoje braće i sestara, vjernika….pa zar se dotle ide sa tim dunjalukom, subhanallah….pa više se ne preza ni za čim, čak se i ajeti i hadisi koriste da se opravda čista dunjalučka pohlepa….mislim..haj ok što ti to radiš, ali kako te nije Boga strah pa se koristiš vjerom da opravdavaš svoju iskvarenost, ili svoju slabost duše….ok…voliš npr. ići na odmore, po hotelima i plažama se vucat 10 dana, odsjedat u luksuznim hotelima, kupovati zlato i skupu odjeću, ali je li baš to moraš pravdati ajetima da Allah govori vjernicima da putuju po svijetu?! I jel te nimalo podsvijest ne opomene da to što ti činiš i kako činiš, i nije baš to što se u ajetu govori….ili ako se u hadisu kaže da je od blagodati dunjaluka imati dobru jahalicu, pa zar time opravdavaš to što svake godine, ili svake druge kupuješ novo auto i trošiš destine hiljada na to, a već imaš i više nego ti je potrebno i više nego što zadovoljava tvoju potrebu za jahalicom?! …ili u istom hadisu ako se kaže da je i kuća od dunjalučkih blagodati, pa jel time opravdavaš kupovanje ili pravljenje kućetina i vila čiji će kvadrati, destine kvadrata samo skupljati prašinu ali će sa druge strane, a to znaš, ljudima izazivati divljenje?…je li ti ta tri metra praznog prostora između kuhinjskog stola i zida čini veću, i tako bitnu i neophodnu za život, na oba svijeta, razliku i potrebu, od metar i pol i dva koja imaš sada?!….to ide čak dotle da ljudi ne prežu ni za lažima, obmanama i prevarama kako bi došli do bogatstva, po njima umišljenog bogatstva…pa tako npr. ljudi prodaju auto ili stan, kuću, ali sakriju mahane i nedostatke toga, samo kako bi prodali, i ne brinu se o tome da će, ako ništa izgubiti obraz kada to skriveno izađe na vidjelo…a vjernici su , kao neki i veliki uz to….sve to me potrese…i previše…a kada to vidim u meni bliskim ljudima, onda me baci i u neku vrstu depresije…izgubim volju za bilo kakvim razgovorom …samo ostanem sam sa sobom i gorčinom koja me guši..

Zar je, doista , imati savršen dunjalučki život cilj življenja?!…ovo se pitam za sve te vjernike, koji naravno ne vide sebe kao one kojima je to cilj , nego za sve to, kako i rekoh, nalaze opravdanja u vjeri (Jak vjernik je Allahu draži od slabog, a u obojici je hajr-hadis i..još jedan od dokaza potonjima da ne čine ništa loše)

ujedno, ovo gore za kvadrate i auta je otprilike objašnjenje za onaj “kvalitet”…

da Allah sačuva iskušenja velikog imetka…

opet, dok ovo pišem, a i kada razmišljam o ovome..pojavi se u meni neka sumnja i unutrašnji glas koji mi govori da sve ovo mislim sada i govorim, jer nisam u toj poziciji njihovoj i da bih isto tako činio kada bi se našao na mjestu takvih,..pa čak i da sam zavidan na njih…ne znam da li su to misli od šejtana, ili zaista moja unutrašnja i potistnuta čežnja za dunjalukom…možda nikada neću saznati…..na ovom svijetu

Članak 551. (o miztantropiji i samoanalizi)

Kad uđeš u ka(h)vanu (bezalkoholnu, da se vehabisti ne bi kofrčili i umišljali) i vidiš za , barem 4-5 stolova, tebi poznate ljude, prijatelje neke vrste, i svi te zovu i nude ti mjesto za stolom, a ti se samo pozdraviš i prođeš sve njih i sjedneš sam za šank, po mogučnosti negdje u čošak, onda znaš da si, štono englezi kažu, fucked up!

A to se meni u zadnje vrijeme često dešava.

Ne bi se nešto plaho brinuo, ali jučer u razgovoru sa jednim prijateljem, koji je na terapiji i koji boluje od PTSP(d)-a, veli mi da je i njemu od toga počelo. To nepodnošenje ljudi, želja za, biti sam, da se finije i sa manje težine izrezim. Nekako mi pojmovi samoća i usamljenost zvuče baš jako i teško. Iako postoji razlika među njima, jel.

Opet, ne sikiram se o tome da ću “puknut” kao on, ne mislim da ću otići dotle, ali ko zna šta nam budučnost donosi.

Malo se analiziram i mislim da je to dobra vrsta samopomoći kroz tu vrstu neke auto-psihoterapije.

Počinjem da shvatam da je možda ta moja mizantropija ustvari samo prebacivanje krivnje i mržnje prema vanjskom svijetu, prema drugima, da, ne mogu se sjetiti evo nekoliko već minuta prave riječi za to, a znam je negdje, i d aje problem u meni, u mojoj ogorčenošću sa samim sobom, nepodnošenju samoga sebe, razočaranosti samim sobom, kao i još nekih razoga o kojima ne bih govorio….

Gubim se u ciljevima, u nadanjima i planovima, nestalan sam u sebi, plaši me da ću za par godina samo sa još većim prezirom prema sebi prisjećati se neostvarenih snova i planova i da će malo toga šta ostati što će mi izmamljivati osmijeh zadovoljstva i sreće a zarad uspomena o lijepim stvarima i ostvarenim životnim ciljevima…

I danas , a kako li će biti tek u buduće, više žalim za onim što nisam , nego za onim što jesam uradio…

Mrzim to što sam u sebi prepoznao stvari koje je tako dobro opisao Dostojevski u jednom svom romanu, opisujući jednog lika Ganjku (il tako nekako) i sve likove poput njega….

Toliko…nemam para za psihoterapeuta, a radoh bi otišao, al tastatura trpi…

Članak 550. (Dino)

U zadnje vrijeme, morebit nekih godinu, manje-više..nešto plaho slušam Dinu…Merlina naravno….

Ne znam zašto, možda zapravo i znam, ali ne želim reći, ali ima neka sila što me vuče da ga slušam…posebno ovaj zadnji mu album Nacional , hotel.

Ova pjesma, čiji je spot odličan, najviše zbog scene mi na Bjelašnici, bjelina snijega, sunce i širina pogleda, čistina,  tekst joj je odličan i nešto mi je sjetno u njoj do bola…izaziva u meni nekakvo posebno, u isto vrijeme, tužno i bolno ali i sretno i nekakvo nadno, raspoloženje…i jedna je od boljih mu pjesama ikada napisanih!

ima tu još dosta toga, čak sam poželio i da kupim CD , ali neću…skinuću mp3 i slušat tako u autu…..štaš…tako je kad nisi u dijaspori, gledaš svaku marku da uštediš

 

Članak 549.(Elon Musk)

Znaš koji me ljudi danas zadivljuju?…Ljudi poput Elon Muska…

Ne znam jel do mene, ako jest eto priznajem, udrite me, …ali nema danas niko kome bi se divio od muslimana, niti iz vjerskih niti svjetovnih krugova, koliko me zadivljuje ono što je uradio i što radi Elon….

Kad nako razmislim…o istoriji islama…njenom zlatnom dobu…onda bolan vidim da su upravo ljudi poput Elona, bili sami srž te islamske civilizacije i zbog njih je i došlo do procvata tog doba , kojemu se mi samo danas divimo i sa ponosom i sjetom spominjemo…

Nisu vjerski likovi doprinjeli procvatu islamske civilizacije tada, oni su , po meni, više zapetljali i zbog njihovih priča i svega, cjepidlačenja i prekomišljanja(overthinkinga), kompliciranja…samo je dolazilo do podjela, sekti, ratova i svega što i danas imamo…Na drugoj strani su ljudi, naučnici, a koji su bili veći ili manji praktičari islamskih propisa, kao što je to jedan običan insan i danas, koji uči, radi i kad je vakat klanja, posti ramazan i tako to…eh ti ljudi su radili i zbog njih je sav napredak i došao…od matematičara, sociologa, arhitekata, medicinara, umjetnika svih vrsta, od slikara, pjesnika, muzičara, avanturista, geografa, biologa, hemičara itd. itd….u tom zlatnom vaktu islamske civilizacije, bilo je na stotine i stotine Elon Muskova, muslimana ! (Da i njega Allah uputi, radi njega, da mu ne propadnu djela….amin)..i naravno, koji su osim znanja i truda ulagali i svoje imetke i bogatstva u napredak…i vrijeme dakako…(danas muslimani najviše troše na razonode, od običnog puka do bogataša, nalazeći za to raznorazna opravdanja čak i u Kur'anskim ajetima, a udjeljuje se najviše radi umirivanja vlastite svijesti)

Kad danas pogedam, o njima se najmanje govori..i najmanje se ukazuje na to da su oni izgradili tu zlatnu civilizaciju,…najmanje se ukazuje da treba učiti onako kako su oni učili i živjeli, tj. da se školuješ ( zato danas u muslimanskom svijetu i nema niti ijedan prestižan univerzitet, a onda ih je bilo puno) …danas je najbitnije, posebno po vehabističkom shvatanju, da znaš i naučiš sve “74” sekte i njihova učenja, da ne bi se tu našao, a i da bi mogao mrziti te sve druge…da znaš kad je koji mevlud i ostale gluposti…

Njamanje se potiče i ukazuje na značaj i vrijednost školovanja i izučavanja prirodnih i tehničkih nauka, a i društvenih, humanističkih što da ne!….čak što više, ukazuje se na nepotrebnost i opasnost od takvih nauka i školovanja u tim oblastima…DA, ima i toga…da Allah sačuva te zablude…

da ne bih odletio predaleko, jer me , kako pišem, sve više hvata huja..završavam ovdje…

Članak 548. (san o djeci)

Sinoć sanjah čudan san.

Kako to obično i biva, ne sjećam se detalja, zapravo, ne sjećam se skoro ničega iz tog sna.

Znam samo da sam se probudio i rekao u sebi “čudnog li sna!” i ponovio sam rečenicu iz tog sna a koja mi jedina ostala u memoriji, vjerovatno jer mi je zvučala čudno, ali ne čudno na neki sumnjiv ili iznenađujući način, nego čudno na način čuđenja nekakvoj njenoj dubini, filozofskoj, poruci koju šalje i raznovrsnosti njenog tumačenja i shvatanja a bila je rečena na način upita na pesimističan i pomalo ironičan način a čiji bi odgovor trebao biti “nikako”.

Ta je rečenica bila:

“Kako pomoći čovjeku, koji se smatra (ili je rečeno:pravi) većim od djece?!”

Članak 547. (odgovorite djeci)

Znate ono, kada djeca pitaju nešto, a odrasli im ili slažu ili naprave neku distrakciju i preokrenu priču u drugom smjeru od postavljenog pitanja i teme, ili ih mršnu (šta ti o tome, pusti to sad i tl.) ili ih naprave budalama ili se oni naprave budale pa šute kao da nisu čuli pitanje…

ugl ima različitih načina na koji odrasli na neki ružan način tretiraju djecu u tim situacijama.

To je posebno bilo izraženo u nekim ranijim vremenima, dok danas pod uticajem psihologije i njenim ulaskom u šire društvene sfere, medije, kao i širenjem tih dječijih prava koje promoviraju raznorazne udruge a koje će, po mom mišljenju izazvati, ako već nisu i sada, više štete nego koristi, jer su otišli u drugu krajnost sa tim dječijim pravima,ali to je posebna tema, danas se dakle više apelira da se djeca odgajaju tako da im se ništa ne skriva nego da im se da smisleno objašnjenje za svako njihovo pitanje, na način da ga ona mogu shvatiti, jer je to, prema psiholozima, korisnije za dalji psihički razvoj djeteta i njegove ličnosti i za izrastanje u mentalno zdravu odraslu osobu, kao što je i korisnije i bolje za sam odnos kako dok su mali tako i kada budu odrasli ljudi, izmeđ djece i roditelja.

Ovi ružni odgovori djeci na njihova pitanja pokazuju nepoštivanje djece od strane roditelja, jer roditelji smatraju ili da su im djeca nezrela da shvate, ili nisu inteligentna da shvate, ili ih jednostavno žele držati u neznanju o stavrima, životu i svijetu, jer se boje, podsvjesno, da će to djete, sa širenjem znanja, postati njegov neprijatelj, jer znanje je moć, i što djete više ima znanja tj. moći, manje se sa njim može manipulisati, djete brže odrasta. Opet to pokazuje, kao i ostalo jedno veliko neoštivanje djeteta kao ličnostim kao bića i smatranje za slabiju, podčinjeniju osobu koju treba što duže držati u neznanju.

Sve ovo je zapravo uvod u moje pitanje, koje sam si postavio, a to je, zašto se vehabistički profesori i daije, ponašaju prema svom stadu, prema onima koji ih slijede i koje oni odgajaju, kao prema djeci koja postavljaju pitanja. Pa im ili kriju odgovore, ili prave distrakcije, ili ih čak i naprave budalama ili se sami naprave budale kao da neke teme i pitanja ne postoje?!

Sve to oni čine upravo iz istih razloga iz kojih i odrasli ne daju odgovore djeci, a sve se svodi na jedan – ne poštivanje ličnosti slušaoca, čovjeka, smatranje istog glupim, slabim, neinteligentnim, nezrelim, nesposobnim da živi život, pa ga zato treba držati u zabludi i usmjeravati ga da gleda svijet očima svog gurua, vođe kulta, usmjeravati ga da razmišlja kao i on ali samo o onim stvarima za koje vođa smatra i odluči da sljedbenik treba da zna….oni su čak i gori nego odrasli što su prema djeci, jer ovi pred sobom vide i znaju da imaju odrasle, zrele (uglavnom) ljude, a ipak ih odlučuju tretirati na takav način, kao prema djeci,  odlučuju se na nepoštivanje ljudi…

Šejh jasir Qadhi je jedan od rijetkih koji govori o svakoj temi i ne pokušava šutjeti i skrivati, obmanjivati, lagati slušaoce. Njegov je moto taj d aje bolje reći istinu, makar se slušaocu i ne svidjela, jer je bolje da od njega čuju istinu koju on pokušava, koliko može, da smisleno objasni, nego da o toj temi i pitanju taj isti slušaoc čuje od nekoga drugog, koji će mu na ko zna koji način prezentirati tu temu. Iz tih se razloga mnogi i nađu u najmanje, nezgodnoj, situaciji, kada dođu do saznanja o kojima nisu ništa znali ili su im čak bile pričane i bajke i laže koje su sasvim suprotne istini, pa onda dođe do krize imana, ili emocionalne krize, najmanje što se desi da ljudi odbacuju autoritete, što ih opet košta jer , ovisno iz kojeg vjerničkog miljea dolaze, budu proglašeni različitim vrstama zindika ili barem neko ko je popustio u vjeri….

Opet sve ovo mi je nadošlo zbog toga jer sam imao jedan razgovor sa jednim mladim bratom koji je odbacio jednu istinu jer po njegovom znanju i shvatanju taj togađaj iz sire, o kojem je bio razgovor, nije mogao da se desi, jer je u njemu već usađen i izgrađen određen pogled i shvatanje na islam, njegove nosioce, istoriju islama, a koje nije u fazi sa stvarnim dešavanjima i sa , opet, istinom….

kako li će i hoće li sve to svarit on i mnogi, većina drugih, koji su već poodavno ukodirani….viććemo

toliko…

Članak 546. (test ljubavi)

Kako se testirati da li nekoga iskreno volimo, pravom nepatvorenom ljubavlju, ili samo mislimo da ga volimo.

Ovo prije svega, ovaj test, važi za one koji imaju partnere tj. supružnike, vjenčane ili nevjenčane.

Ovako kontam….

Zamisli da se odjednom, neočekivano i naprasno, nađeš u situaciji da ostaneš bez svog partnera. Prvo mislim na smrt. Da ti sad , neko javi da je tvoj/a voljeni ili voljena otišao sa ovoga svijeta. A može se i razmišljati na način da te ostavi.

Ko bi da se testira, ovim mojim testom, neka ne čita dalje dok ne pokuša da se istinski uživi u tu situaciju i ne pođe razmišljati o tome neko vrijeme.

 

Šta je ono što preokupira tvoje misli, o čemu najviše misliš i šta je to što te najviše brine, najviše  žalosti, oko čega najviše kalkulišeš?

Da li misliš i žališ o samom partneru više, da li žališ za time što više nećeš gledati i smješiti se svom partneru, da će ti nedostajati njegov pogled, dodir, zagrljaj, sex, šale, savjeti, svađe sa njim, ta jedna razmjena emocija u svakom smislu i načinu….ili…

Ili te više brinu i više razmišljaš o nekim drugim stvarima…kako ćeš dalje sam/a kroz život. Kako ćeš sam podizati i odgajati djecu, da li ćeš ih moći iškolovati i kako treba se pobrinuti da nađu sebi hairli partnere kroz život. Da li misliš o tome kako ćeš plaćati račune, sa jednom platom, da li si zabrinut/a o tome da ćeš morati odustati od nekih svojih planova za život, možda o školovanju (sebe ili djece), odustati od kupovine većeg stana ili novijeg auta, odustati od putovanja kojima si se radovao. A ako te je partner ostavio, da li više misliš o tome šta će reći tvoji i njegovi i misliti o tebi, ako se budeš ponovo htio ženiti ili udavati, za koga, ko će te, šta će ljudi reći što te ostavio/la, kako ćeš ljudima u oči gledati ako misliš da si ti krivac, da li više misliš o sebi a ne  o njoj,njemu….

Ako više misliš o ovome prvom, onda je tvoja ljubav prema partneru jaka, iskrena i istinska…a ukoliko te više brinu ove druge stvari, onda, bojim se, tvoja ljubav nije potpuna i prava, jer je ona ovisna o onim stvarima, i usmjerena na njih, koje ti taj partner osigurava u životu. Zapravo bilo koja osoba koja bi ti mogla osigurati to o čemu brineš, uvijek može da ti zamjeni sadašnjeg partnera, tvoja ljubav prema njemu je uvjetovana….

…ti ga voliš jer ti treba!

u pravoj ljubavi nekoga trebaš jer ga voliš….

Članak 545. (dva brata)

 

Tužna priča koja mi osim tuge izaziva i bijes, zbog nemoći da ljude koji na ovakve načine uništavaju živote ljudi, uništavaju porodice, zajednice, društva, urazumim, otvorim im oči, natjeram da razmišljaju….

možda to i nije moj posao, možda sam sebi govorim da me ne interesuju, ali kada vidim ovakvo nešto, to se u meni promjeni…opet do momenta kada me uhvati opća mizantropija i nevolja za životom…

Ovakve priče i sudbine, a ima ih još, pokazuju svu pogubnost slijepog vehabističkog uma i njihove ideologije.

Neko će reći, aha, ali u Maoči nisu vehabije, ovo su tekfirdžije…

Da vam kažem, otvoreno…vehabizam i tekfirizam, su dva brata!

Samo što se jedan od njih, vehabizam, ponaša nešto malo mudrije i pokušava da se kontroliše, dok je tekfir, brat koji je malo udaren u glavu, brat zle duše, bez razvijenih inhibitornih mehanizama, destruktivan, nekrofilan, psihotičan. Brat vehabizam se koliko toliko bori protiv toga u sebi ali svojim riječima i postupcima hrani dušu drugog brata, pokušava ga utješiti i reći mu da nije usamljen.

Šta mislite, zašto je velika većina regrutovanih u tekfirski pokret i djelovanje upravo iz vehabističkih krugova?! Skoro svaki današnji tekfirac je bio nekada normalni tj. “normalni” vehabija, koji je onda evoluirao, bolje rečeno devoluirao u tekfirdžiju!

Skoro svaki posvećeni vehabija cijelo vrijeme hoda po rubu i samo mu dlaka fali da upadne u otvoreni tekfir, dok sa svakim od njih kada pričaš i uđeš malo detaljnije i dublje u neke teme, vidiš zapravo da je tekfir u njemu imanentan i da sekunda fali da izbije u svijesno ispoljavanje. Tekfir, kao ideologija, im je svima duboko urezan u podsvijest i iz sjene obilježava i daje posebnu karakternu crtu svim njihovim djelima i riječima, dok su njihove misli kada procesuiraju, više ili manje primitivno, određene teme i stavove, vrlo vrlo snažno i usko vezane za tekfir. Vjerujte mi, znam, kako iz ličnog iskustva tako i iz iskustva drugih.

Tako moj mali vehabijica npr. ne klanja sa džematom ikindiju jer smatra da ovi drugi prebrzo klanjaju (a ne klanjaju, klanjao sam sa njima i ispunjavaju sve šartove namaza), jer smatra da mu je bolje izgubiti vrijednost džemata nego izgubiti cijeli namaz (to što je haram odvojiti se u poseban džemat je isto tako ne bitno), dok sa druge strane ne klanja podne namaz nikako petkom kada ne može ići na džumu jer je sam sebi tako skontao iz nekih njemu poznatih tekstova, a najveći mu je dokaz to što fetva emin IZ u odgovoru kaže da onaj ko ne klanja džumu mora klanjati podne ( pa shodno tome, treba suprotno postupiti).

Svi ovi i mnogi drugi njegovi stavovi, iako se on verbalno grozi i protiv je tekfira, izviru i temelje se upravo na tekfiru, istom onom kojeg se on formalno odriče. To njegovo mišljenje je samo rezultat vehabističkog odgoja od vehabističkih daija i profesora, koji kao i on, mnogih stavova se formalno groze i odriču dok cijelim svojim opusom predavanja formiraju kod takvih svojih poslušnika i sljedbenika, upravo taj i takav mentalni sklop kojeg se odriču, i koji formiraju u njima temeljno mišljenje da su svi drugi muslimani u osnovi u zabludi, osim ako se ne dokaže suprotno, a sve je to odlika tekfir ideologije…

 

toliko…

Članak 544. ( o vehabističkim komentarima)

Bacio sam 2 komentara u smeće. Nisu ni bili objavljeni javno, nego su bili na čekanju. Na članku o pokrivanju muslimanke. Obrisani su iz, barem 2 razloga. Prvi je, da sam ih odobrio, morao bi i odgovoriti na njih, što nije problem nikakav, jer su komentari bili plitki, površni, fundamentlaistički, vehabijski klasični, bez trunke logike i istine, osim klasičnih fundamentalističkih parola (tipa boj se Allaha što misliš svojom glavom, poslanik je protumačio (sic!) taj hadis). Problem je što ja onda pretjeram, kao što neki i znaju, i onda se pretvorim u životinju, pa kasnije sam sebe žderem. Tako da je bolje sasjeći u korjenu i ne ulaziti u polemiku sa takvim ograničenim ljudima, jer me najviše na svijetu iznervira glupost!

Drugi razlog je taj, vać sam rekao, da su komentari, takvi kakvi su i ne zaslužuju da budu u javnosti iz dva razloga. Prvi je, iako se radi o vahabističkom umu, ipak je to naša sestra i brat i ne bih da takvi komentari budu izloženi javno i da se ljudi smiju i omalovažavaju vjernike zbog količine ograničenosti, nelogičnosti i primitivizma koji iz takvih komentara često znaju da zrače; a drugi je, smatram da treba fundamentalističkim, vehabijskim i svim drugim vrstama sličnih likova, ograničiti javni prostor i ne davati im šansu da prosipaju svoj otrov i da osim sebe sramote i unižavaju i sam islam, jer iako se oni pozivaju na islam i sebe vide kao jedinim pravovjernim predstavnicima islama, a sve nas ostale u dalaletu, krivovjerju, ipak su upravo oni ti koji ne samo da koče islam, nego ga i iskrivljuju i unazađuju kompletan ummet. Što manje njihovog javnog diskursa, to će ummet da brže i bolje prodiše i dođe sebi inšaallah.

A ako je nekom lakše da vjeruje da se neko boji komentara tipa “boj se Allaha što razmišljaš svojom glavom” i sl. onda takav i ne zaslužuje nikakvu pažnju.

Članak 543. (pokoja srcu o srcu)

A šta ako je fakat, srce u kavezu od rebara !?

Ako rebra nisu za ono što su nas učili (samo), da čuvaju srce od vanjske fizičke sile, nego čuvaju sve i svakoga od srca? Ludog, divljeg, nepredvidivog i teško ukrotljvog….

U kavezu…

I mislim da znam zašto umiru, od srca, oni koji pate, oni zaljubljeni, oni tužni za nečim i sl…

Srce je tu da kuca u ritmu i spominje Allaha, opominjući nas , Allah Allah Allah…onog momenta kada nečije srce, umjesto Allaha, spomene nekoga drugog, a sve zbog toga jer je i ono i cijelo biće insana prožeto ljubavlju i mislima o tom drugom , više nego Allahom, i otkuca tj. spomene tog drugog…

ono stane…..umre…jer nije stvoreno da spominje ikoga više nego Allaha…

neko kontam…

Članak 542. (istiniti snovi)

Da na početku samo kažem da, što se tiče nekakvih vehabističkih komentara koje nisam odobrio i prebacio ih u smeće, da ću pisati o tome posebno šta i kako, inšaallah…

Helem….

Bojite li se vi da vam se snovi ostvare?!

I ako se pođu ostvarivati, makar bili i lijepi, da pomislite, nešto čudno se dešava, nešto van vaših poimanja stvarnosti i sl…

Ja uglavno ne, ne bojim se, posebno lijepih…

I pišem da bih podijelio i sa vama lijepu vijest, da mi se ostvario jedan san, o kojem sam pisao u ovom članku IN VITRO.

Dakle moj brat i sestra, i prijatelji, su nakon 18 godina braka dobili svoje prvo dijete od Allaha s.w.t. , elhamdulillahi. Tako mi se ispunio ovaj san.

Imao sam još nekih snova..lijepih, ružnih….neki za koje ne znam u kakve bi ih svrstao…ono..lijepi su, srce mi govori da su lijepi i duša žudi za time…ali me uhvati i neki strah od toga ako bi se počeli ostvarivati…da li sam spreman za njih…

Molim Allaha da se svi snovi koji su dobri za nas, za naše živote i na ovome i na budućem svijetu, ostvare …. amin.

Članak 541. (kriv?!)

Jeste li se ikada našli u situaciji, a vjerujem da jeste, daa…preuzmete krivnju tj. da pristanete dobrovoljno na ulogu krivca iako ustvari ne mislite i ne vjerujete da ste zaista i krivi za to za što vas se optužuje, ali ipak, radi nekog mira, radi sprečavanja neke veće štete koja bi mogla nastati po nekoga drugog prije svega, odlučite i kažete ok, ja sam! , do mene je, izvini et’ neću više nikada!
I dok vas ta osoba ili osobe terete i optužuju da ste ovakvi i onakvi, gori i najgori, vi ga nako slušate a i ne slušate…znate da imate ja argument da mu kažete, da ga oborite, ali shvatate i to da je on u nekakvom afektnom stanju i da vas neće razumjeti, da neće ništa povezati što zbog emotivno stanja što zbog intelekta,  i vi nako jadno, ali ne jadno radi sebe, nego vam žao te osobe i zbog toga što se ona osjeća povrijeđena a i zbog toga što je to što vam prigovara plitko, vi pristajete da budete krivac. Bojite se da, ako ne pristanete na to, da će nastati još veća šteta.

I dok ga slušate , ja barem, pokušavam da ostavim dojam da zaista i slušam tu osobu, a u sebi mislim kao : “daj više prestani, ušuti, shvatam te, žao mi te ali se ne sikiraj, biće po tvome, iako bi te mogao svladati i argumentacijom, ali neću, ušuti više dosadan si, znam sve šta ćeš reći, samo prestani više…”

I onda, kada na kraju budeš taj krivac, i kada nakon par trenutaka ostaneš sam..osjetiš prvo nekakvu olakšicu, jer je sve završilo, ne taj njegov govor nego sva ta situacija da se privodi kraju,  makar i da si kriv iako misliš da nisi, ili nisi 100% barem…ali onda kasnije te obuzme neka ljutnja…zašto si pristao na tu ulogu?! I onda se osjećaš kao nečovjek jer si postupio licemjerno prema sebi prije svega a i prema toj osobi….a opet onda prepustiš se razumu koji ti kaže da je to bilo jedino moguće i ispravno, da bi sve drugo samo još više povećalo nesreću i produbilo ambis…..na kraju ostaje ti i neka satisfakcija da si ipak postupio ispravno ali i gorčina u duši jer ćeš uvijek u nekim očima biti negativac, krivac…i što si dopustio da dođe do takve situacije, i što si izgubio u svemu tome sebe i ono nešto što si volio…
tako nekako…

Članak 539. (mali princ)

Svi samo čuli za Malog princa, većina ga je i čitala…i ja sam, nekada davno kao mali..kasnije bi naleti pođahkad na neke citate ….a neki dan, neki dan ga ponovo pročitam, kao odrastao (barem fizički) ..i….ne mogu da prestanem da razmišljam o toj priči i da se prestanem diviti njenoj ljepoti, dubini, jednostavnosti a komplikovanosti..jednostavno predobro….i mogu reći, jedna od najljepših i najdražih mi knjiga…puno bi toga želio staviti ovdje, zapravo cijelu knjigu ali evo, neka imam bar ovaj dio ovdje ..

“Tada se pojavi lisica:
– Dobar dan – reče lisica.
– Dobar dan – učtivo odgovori mali princ, okrećući glavu u pravcu odakle je dolazio glas, ali ništa ne vidje.
– Ovdje sam, – reče glas – pod jabukom…
– Ko si ti? – reče mali princ. – Jako si lijep!…
– Ja sam lisica – reče lisica.
– Hajde da se igramo – predloži joj mali princ. – Tako sam tužan…
– Ne mogu se ja s tobom igrati – reče lisica. – Nisam pripitomljena.
– Ah! pardon – reče mali princ. Ali pošto je razmislio, doda:
– Šta znači “pripitomiti”?
– Ti nisi odavde, – reče lisica – šta tražiš?
– Tražim ljude – reče mali princ. – Šta znači “pripitomiti”?
– Ljudi – reče lisica – imaju puške kojima love. To je jako nezgodno! Oni gaje i kokoške. I u tom nalaze interes. Tražiš li kokoške?
– Ne – reče mali princ, – tražim prijatelje. Šta znači “pripitomiti”?
– To se previše zaboravlja – reče lisica. – To znači “stvoriti veze”…
– Stvoriti veze?

– Pa da – reče lisica. – Ti si za mene još uvijek samo mali dječak koji liči na stotine hiljada dragih malih dječaka. I ti mi nisi potreban. Niti sam ja tebi potrebna. Ja sam za tebe samo jedna lisica, slična hiljadama dragih. Ali, ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedno drugom. Bit ćeš za mene jedini u svijetu. Bit ću za tebe jedina u svijetu….
– Počinjem razumijevati – reče mali princ. – ima jedan cvijet… mislim da me je pripitomio…

– To je moguće – reče lisica. – Na Zemlji se vide svakakve stvari…
– Oh! Nije to na Zemlji – reče mali princ.
Lisica postade jako radoznala:
– Na nekoj dragoj planeti?
– Da.
– Ima li lovaca na toj planeti?
– Nema.
– To je zanimljivo! A kokoški?
– Nema.
– Ništa nije savršeno – uz uzdah reče lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:
– Moj život je jednoličan. Lovim kokoške, ljudi love mene. Sve kokoške liče jedna na drugu, svi ljudi su slični. Znači, dosađujem se pomalo. Ali, ako me pripitomiš, moj život će ozariti sunce. Upoznat ću šum koraka koji su različiti od svih drugih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoji će me, kao muzika, zvati napolje, iz jazbine. A gledaj! Vidiš li tamo ona žitna polja? Ja hljeb ne jedem. Žito mi nije od koristi. Žitna polja me ne podsjećaju ni na šta.
A to je tužno!
Ali tvoja kosa je zlatne boje. I bit će divno kad me pripitomiš! Zlatno žito će me podsjećati na tebe. I zavoljet ću šum vjetra u žitu…
Lisica zašuti, i dugo posmatraše malog princa.
– Molim te… pripitomi me – reče ona.
– Ja bih, – odgovori mali princ – ali nemam vremena. Moram da otkrijem neke prijatelje i da naučim mnoge stvari.
– Poznaju se samo pripitomljene stvari – reče lisica. – Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Kupuju gotove stvari kod trgovaca. Ali pošto ne postoje trgovci kod kojih se mogu kupiti prijatelji, ljudi nemaju više prijatelja. Ako želiš prijatelja – pripitomi me!
– A šta treba da se uradi? – reče mali princ.
– Treba biti strpljiv – odgovori lisica. – Prvo ćeš sjesti malo podalje od mene, ovako, u travu. Ja ću te gledati ispod oka, a ti nećeš ništa reći. Govor je ponekad izvor nesuglasica.
Ali svaki sljedeći dan sjest ćeš malo bliže meni.
Sutradan, mali princ ponovo dođe.
– Bolje bi bilo da si došao u isti sat – reče lisica. – Ako dođeš, na primjer, u četiri sata poslije podne, ja ću biti sretna već od tri sata. I što vrijeme bude više odmicalo, ja ću biti sve sretnija. A već u četiri sata počet ću da se brinem i uznemirujem; otkrit ću cijenu sreće! Ali, ako budeš dolazio u bilo koji sat, onda ja neću znati u koje vrijeme da odjenem srce…
Potrebni su obredi…
– Šta je to “obred”? – upita mali princ.
– I to je jedna prezaboravljena stvar – reče lisica. – To je ono što jedan dan čini različitim od svih drugih, jedan čas od svih drugih. Moji lovci, na primjer, imaju jedan obred. Svakog četvrtka plešu sa djevojkama iz sela. Zato je četvrtak prekrasan dan! Prošetam sve do vinograda. Kad bi lovci plesali bilo kad, onda bi svi dani bili međusobno slični i ja ne bih imala praznika.
I tako mali princ pripitomi lisicu. A kad se čas odlaska približi:
– Ah! – reče lisica – plakat ću…
– Ti si kriva. – reče mali princ – ja ti zlo nisam želio. Ti si htjela da te pripitomim…
– Sigurno – reče lisica.
– Ali ti ćeš plakati! – reče mali princ.
– Sigurno – reče lisica.
– Znači, ništa ne dobijaš!
– Dobijam, – reče lisica – zbog boje žita. Pa zatim doda:
– Hajde, da opet pogledaš ruže. Shvatit ćeš da je tvoja ruža jedinstvena na svijetu. Vratit ćeš se da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
I mali princ ode da ponovo pogleda ruže:
– Vi uopšte ne ličite na moju ružu, ništa vi još niste – reče on njima. – Niko vas pripitomio nije, niti ste vi koga pripitomile. Vi ste onakve kakva je bila moja lisica. Bila je to lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali sam ja od nje stvorio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena u svijetu.
Ruže su se nelagodno osjećale.
– Vi ste lijepe, ali ste prazne – još on njima reče. – Ne može se za vas umrijeti. Naravno, obični prolaznik bi od moje ruže mislio da liči na vas. Ali je ona sama važnija od svih vas, jer nju sam ja zalijevao. Jer, nju sam ja stavio pod stakleno zvono. Jer, njoj sam ja napravio zaklon. Jer, na njoj sam ja ubio gusjenice (osim dvije-tri, radi leptirova). Jer, nju sam ja slušao kako se žali, hvali, ili čak šuti. Jer, to je moja ruža.
On se vrati lisici:
– Zbogom.
– Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: samo se srcem dobro vidi. Oči ne vide ono što je bitno.
– Ono što je bitno oči ne vide – ponovi mali princ, da ne bi zaboravio.
– Upravo vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, nju čini tako značajnom.
– Vrijeme koje sam utrošio na svoju ružu… ponovi mali princ da bi zapamtio.
– Ljudi su tu istinu zaboravili – reče lisica. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio. Odgovoran si za svoju ružu.
– Odgovoran sam za svoju ružu… ponovi opet mali princ da bi zapamtio. ”

 

Člank 538. (aql – um)

aql – um, pamet, intelekt.

Allah vjernike poziva na razmišljanje i to svi govore na sav glas.
Koliko mi kvalitetno razmišljamo to je drugo pitanje.

Za taj poziv se koriste različite riječi u Kur'anu, najčešće aql – taqilun, jaqilun, zatim tefekkerun, talemun …
Aql je u predislamskom vremenu  imao značenje obuzdavanja, sputavanja.
Tako bi, ako to povežemo, razmišljanje trebalo vjernike da sputa od nečega…većinom kažu od nevjerstva i od odavanja strastima.

Onaj koji razmišlja i ima pameti je aqil, a suprotno od njega je džahil – neznalica, onaj koji ne razmišlja.

Allah posebno vjernike poziva da razmišljaju o ovome svijetu, o stvaranju i funkcionisanju svijeta, o njegovom mehanizmu.

Pitam se, ‘nako… od čega razmišljanje o tim stvarima, ovosvjtskim,ovodimenzionalnim, treba da sputa i obuzda insana, vjernike posebno? (da se ne shvatimo pogrešno, samo razmišljanje nije da ostaneš samo na tome nego i da djeluješ, da poduzimaš akcije)
Je li možda da se vjernici obuzdaju od gluposti, od zaostalosti?

(naravno da Da)

Mnogo je nelogičnosti i nedosljednosti međ’ vehabističkim sljedbenicima i po ovome pitanju, jer su “niđe veze” kada su u pitanju znanja o ovosvjetskim stvarima…

Članak 537. (šamar)

Čitam članak u Saffu i kontam, kako je ovaj dio teksta pravi šamar vehabijama, i kontam da je meni neko rekao ovo kad je u meni vehabizam cvjetao, rekao bi mu da laže, da je sigurno to nešto drugo, da je do prevoda, da je ibn Tejmiije nešto drugo mislio itd. ugl tražio bih, kao što i dan danas vehabije uvijek traže u ovakvim prilikama, razlog da ovo odbacim i ne prihvatim, kao što bih i dao neke “argumente” koji će pobiti ove riječi ibn Tejmijje r.h. …

evo i teksta

“…kako se Ibn Tejmijja obratio kralju Kipra:

Do mene je dopro glas o pobožnosti, milosti, ljubavi za znanjem i posvećenosti učenju kralja Kipra. Vidio sam kako je Šejh Ebu-l-Abbas el-Maqdisi pokazao zahvalnost kralju na njegovoj učtivosti, prijatnosti i domačinstvu, i na isti način proširio zahvalnost i na svećenike i njihove sudrugove.

Mi smo ljudi koji žele dobro svima i nadamo se da će vam Allah dati svaki hajr na ovome i na onome svijetu.

Ibn Tejmijje ga nije pozvao da oslobodi samo muslimanske ratne zarobljenike koje je imao, nego takođe i Tatare, Jevreje i kršćane, riječima:

Mi želimo za sve one koji su s tobom i koji su Jevreji i kršćani i koji su pod našom legalnom zaštitom, da ih oslobodiš. Mi nećemo zanemariti nijednog zarobljenika koji je naš sugrađan, bilo da je musliman ili ne. I takođe znaj da svi ratni zarobljenici koje mi imamo i koji su kršćani, oni svi znaju za našu dobrotu prema njima i milost, koju nam je Posljednji poslanik naredio….”

Tekst je pisao šejh Selman el Aude …što će biti dovoljno vehabijama da odbace ovo odmah kao sumnjivo, jer čuj, gdje će Ibn Tejmijje hvaliti i iskazivati počast krščanskom kralju, pa čuj, to je kufr, nevjerstvo, i to još hvaliti njegovu pobožnost!!!  😛

Članak 536. (standardno o vehabizmu, NAK)

Neki dan pijem kahve sa nekim ahbabima vehabističkih sklonosti… iiii pričali smo svašta i malo sam ih bocko gdje se inače ne smije i evo nekih zaključaka, zapravo potvrde onoga što već znam da je u njima…

Buharija je kod njih svetac! Nemoj slučajno da se barće u njega tj. u hadise iz njegove zbirke…Toliko ga uzdižu tobejarabi, da nisu ni svjesni da ga veličaju i smatraju boljim od samog poslanika a.s. ..jer se zna da je poslanik a.s. imao grešaka, ljudskih, koje je činio ali Buharija se ne smije dovoditi u pitanje da li je mogao pogriješiti u svom radu!…Znači, ako se, po njima obori Buharija i dovede u pitanje, pada sva vjera, islam čitav!…A MA NEMOJ!!!!

Čuj ti to Allaha ti….od kad je to Buharija temeljni stub islama?! Zar neko smatra da je Islam tako tanak i lohotan da ga Buharijina zbirka održava i čuva?! Pa , subhanallah, da ne lajem, pa njihova vjera i povjerenje, njihov jekin u Islam u njegovu istinitost je tako slab kada misle da islam ovisi o bilo kome, posebno o jednoj zbirci i radu jednog čovjeka, koji da et’ spomenem, nije poslanik nikakav, niti svetac…ali po njima ipsada da jeste, bezgrešan, na višem stupnju od samog poslanika a.. u nekim stvarima….

Pa ..bolan nebio….de malo se skontaj šta govoriš…….šta je onda sa svim tim generacijama muslimana prije Buharije? Kako su oni živjeli islam i vjerovali? ..jel to njihov islam bez Buharije nije bio valjan?.. ili je bio manjkav? ..zar one najbolje generacije nisu ustvari sve uspjehe postigli bez Buharije….zamisli u šta se sve vjerovalo i po kakvim se daif hadisima, pa i apokrifnim, radilo u ummetu u tim generacijama…dok nije Buharija napisao sahih?..znači 200 i kusur godina nakon Poslanika a.s.

Meščini da se, kako se taj nauk islama, iz svih oblasti, sve više razvijao, zapisivao, pametovao, komplikovao, detaljis'o… da su muslimani sve više i više upadali u belaje i da su slabili, da se sve više pravaca i sekti javljalo….al haj to je druga tema…

I ovo..po njima je poslanik a.s. bio i govorio isključivo kao neki sudija suda, advokat…po njima je njegov as. rad bio prije svega pravnički, pravosudni…to je cilj i svrha njegovog sunneta….ma daj biži bolan…

Onda vidim i nekakav kao skandal oko Nu'mana Alija K. …ko nešto on ovo, pa nešto ono….hm…ima tu svega oko toga se kazat….prvo ja još ne vjerujem u to 100% da je sve tako kako kažu, jer može bit podvala, ali i ako jeste bilo sve onako kako imaju one kao poruke između njega i te neke….mislim…pa šta? šta je to uradio a da je za osudu toliku? …jel počinio blud? jok..jel kakav drugi veliki grijeh uradio?….nije…ali je problem opet taj vehabistički mentalitet, a kojem je i on sam doprinio…jer je on sam imao mnogo govora oko tih stvari i sve je to osuđivao i smatrao grijehom…sječam se one neke priče kao svaki čat između momka i cure, svaki izlazak npr. na večeru i sl. nije ok, haram je, treba to izbjegavat, ako se dvoje hoće uzest tad neka se upoznuju preko i sa familijom i ono..mislim…to nema niti utemeljenja, za neke stvari da nisu ok..recimo ….haj ovo..to osamljivanje, mislim jasno je kao dan, kada čitaš islamske učenjake da je osamljivanje ISKLJUČIVO I SAMO dvoje , fizički, na mjestu dakle gdje nema nikoga više osim njih dvoje, gdje ih niko od ljudi ne vidi, a radi jel, objektivne opasnosti da se počini zinaluk, blud….pisao sam, jer su baš piteli učenjake da li žena može da sjedi i jede i sa drugim muškarcima kao što sjedi i sa onima sa kojima inače može, gdje su jasno rekli da nema smetnje ako nisu osamljeni samo dvoje..i sad kada ti tome pozivaš i smatraš da je i razgovaranje preko mreža nepoželjno, a onda te uhvate da ti to radiš i to sa poprilično sumnjivim sadržajem..e onda si zarib'o…priča je svaka ok , jer ne mislim da treba imati tabu tema i da ima nešto što se ne smije pričati osim o onome što je jasno zabranjeno i što je grijeh, npr. da pričaš erotske priče ili nekakav pornografski sadržaj, da nagovaraš na činjenje grijeha, da imaš neki cyber sex online il šta ti ja znam, da otkrivaš intimne tajne i sl….svaka tema je ok….dakle nije insan ništa uradio što bi bilo za osudu tolikih razmjera, …ja mu samo mogu zamjerit na tome što je širio, nesvjesno, taj vehabistički mentalitet i stavove, a onda se uvalio baš u to..a moro si se uvalit jer je to u što si pozivao i smatrao da je ok, da je to ono što islam traži, neprirodno, što je kontra ljudskom duhu, što je nerealno..na kraju krajeva jer nije islamski, jest po vehabističkom shvatanju….

et to…toliko za ovo ispucavanje