Ovih dana se, izmeđuostalog, osjećam i nešto depresivno, razočarano, pa i pomalo zaplašeno a u vezi jako ozbiljne stvari. Naime, radi se o opstanku Bosne i Bošnjaka kao naroda.
Zašto? Pa ovih dana , nakon izbora a i nešto ranije, sam malo vršio intervjue ( neki bi rekli ankete) , neoficijelno – nako usput kroz priču sa mlađom rajom ( do 20-25 g.), a u vezi poznavanja dešavanja vezanih za proteklu agresiju.
Jako sam razočaran i tužan, jer ti ljudi, djeca…mai nisu više to djeca, ne znaju ni najosnovnije stvari.
Ne znaju čak nabrojati ni brigade koje su bile u našem gradu i korpusu , a o imenima komandanata da i ne govorim. Ne poznaju ništa o počecima rata i o organizovanju otpora. Jedan čak veli, «vjeruj mi, ne bi volio da išta i znam o ratu» . Neki su još uvijek u filmu nekog bratstva i jedinstva i imaju stav da je tek od rata pa na ovamo prisutna međunacionalna mržnja, pa sam iz tih razloga odustao od propitivanja o ranijoj istoriji i poznavanju stradanja Bošnjaka od vremena povlačenja Osmanlija pa na ovamo.
Dakle, naša omladina nema blage veze…pojma nemaju o istoriji i dešavanjima , o RAMu, o Naniću, Čuskiću, Ćeli, o Mehuriću , o …o…o…
I šta onda da očekujemo od budučnosti?
Da nam se ponovi 92.?
Ako na sve to nadodamo i moralni sunovrat turbo folk, ili ja bi rek’o PORNO FOLK generacije, a sa druge strane i daljnje plansko i sistematsko djelovanje neprijatelja Bosne i Bošnjaka, onda sam totalni pesimista u budućnost ovog naroda , OSIM!
Osim da nam se Allah dž.š. smiluje sebebom dobročinstva i dove jednog malog , običnog insana, nekog dede koji iskreno pada na sedždu Allahu i tiho u noći pusti suzu za svoju ubijenu i silovanu Hanku i šćer Fatimu i Esmu, za preklanog sina Zaima koji se treb’o baš za mjesec dana oženiti a nikad svadbeno odjelo neobuče več ga dušmani spališe u kući u selu a njega nakon rata nađoše , i to samo jednu kost nadlaktice negdje u mulju drine….
Ja osim u Allahovu milost nemam ni zehre nade u nas. 🙁
Prvo, nemoj vrišćati živ bio.
Drugo, sve što možeš je pričati, tako bar u mene čoek i ja radimo, pričamo o svemu tome što ti ka’eš da mladi ne znaju. Svaka kafa i sijelo se uglavnom završi o ratnim dešavanjima.
Ako ništa moja djeca nek znaju.
Ma vrišćaću kad ja hoću! 🙂
nego, čuo sam ja da kod krajišnika ima taj običaj, da se na sijelima dosta priča o ratu, i dobar je to običaj.
Ja svoje isto tako edukujem o ovome, onoliko koliko mislim da mogu u ovim godinama shvatiti…..ipak, malo je svjesnih koji to rade, a mnogo više onih koji su djecu prepustili pinku da ih odgaja i edukuje