Imam Gazalija u svom djelu “Izbavljenje od zablude” veli sljedeće , a kada govori nešto o matematici kao grani filozofije (kako je tada klasificirana) i filozofima:
“…Prva je u tome da se onaj ko u nju proniče zadivi njenom tačnošću i očitošću njenih dokaza, i usljed toga dođe do lijepog mišljenja o filozofiji, te pomisli kako su sve filozofske nauke po jasnoći i čvrstoći dokaza poput matematike. Zatim čuje da filozofi ne vjeruju, da poriču Božija svojstva i niječu Božji zakon i , slijedeći njih, sam prestaje vjerovati, govoreći: ” Da je religija istinita, ona ne bi izmakla ljudima koji vladaju tačnim znanjima kakva su u toj nauci!” Pa kada iz pričanja upozna njihovo nijekanje i poricanje religije, zaključi da je poricanje i nijekanje religije istina. Koliko sam puta vidio čovjeka koji usljed toga, i bez ikakva drugog razloga, odluta od istine!
Takvom čovjeku može se reći: ” Neko ko je upućen u jedno umijeće ne mora nužno biti upućen u svako umijeće. Nije nužno da znalac pravne nauke i nauke kelama bude jednako vješt u liječništvu, niti neupućenost u nauke razuma nužno znači i neupućenost u gramatiku. U svakom umijeću postoje ljudi koji su u njemu postigli visok stupanj savršenstva i uzoritosti a da se nisu oslobodili gluposti i neznanja u drugim oblastima. Rasprave Starih (grčkih filozofa) osnivale su se u matematici na dokazima, a u metafizici na pretpostavkama, i to može shvatiti samo onaj ko je to iskušao i u to pronikao.
No kada se to kaže čovjeku koji je dopustio da bude zaveden slijepim oponašanjem, on to neće prihvatiti, već će ustrajati u llijepom mišljenju o svim filozofskim naukama, jer ga vodi premoćna želja, isprazna hrabrost i sklonost da se pravi pametan. To je velika opasnost i potrebno je upozoriti na nju svakoga ko se upušta u te nauke….”
Ja bi ovdje da se nadovežem na ovaj koncept, jer primjetna je i jedna konceptualno slična pojava, a to je da vidim ljude ( i muške i ženske) da haman pa slijepo slijede one koji pokazuju jake emocije u vjeri i koji tako emotivno i nastupaju, po svim pitanjima. Koji riječima pokazuju visok stupanj iskrenosti i zabrinutosti za stanje muslimana, i koji takvikm pristupom privlače mnogo iskrenih duša koji poneseni takvim pristupom dotičnih, svaki njihov stav, komentar, očitovanje u javnosti dočekuju sa oduševljenjem i potvrđivanjem tih izgovorenih riječi.
Sumnjam da su nekada uopšte kvalitetno i razmislili o tome šta je taj ili ta rekao, i koliko je to fakat i tačno, ali opet se uključe u taj voz, a sve na krilima jakih emocija iz kojih izviru i te riječi, koje se vrlo često mogu uporediti sa glasnim parolama nekih drugih ideologija koje su slijedile neke druge mase, a da nisu također razmišljale o istinitosti i sadržaju tih riječi.
Ne mislim da ti, koji tako emotivno nastupaju nisu iskreni, najverovatnije i jesu, ali sama emocija i žar sa kojim neko nastupa, nije dokaz za istinitost i tačnost svih njihovoh stavova.
A mnogi dakle, kao i ovih koje Gazali opisuje, upadaju u tu zamku, pa smatraju da je ta iskrenost dokaz i istinitosti.
To naprosto, nije tačno.
