Članak 408. (strah od smrti)

Ljudi se općenito boje smrti. Ne govorim ovdje o onom nekom prirodnom strahu od smrti, koji je u granicama normale, koji ima čak i vjernik ponekad, iako u suštini vjernik nema tog straha nego naprotiv čezne za susretom sa svojim Stvoriteljem, nego je to kod vjernika strah od toga kako će položiti račun za svoja djela.

Mislim na strah koji imaju nevjernici.

Ne mislim ni na njihov strah od toga zbog , po njima, ulaska u vječno ništavilo nakon smrti. Jer , iako je i to strašno, da nakon smrti prestaje da postoji sve što jesi, tvoja sjećanja, osjećanja, sve je bilo uzalud što si živio, sve je otišlo u ništavilo kao da nikada nije ni bilo, pa čak i ako si nešto vrijedno ostavio iza sebe jer i to će kad-tad postati ništavilo ….ne, ne mislim ni na taj njihov strah.

 

Mislim na njihov strah od smrti radi susreta sa Stvoriteljem, kojeg imaju, koji je jači od svih ostalih i koji je zbog toga duboko potisnut!

Taj strah osjećaju jer je prouzrokovan osjećajem krivice. Krivice što ne žive u skladu sa svojom savješću, prirodnom savješću koja je u skladu sa Istinom, i koja je identična zahtjevima božanskog autoriteta tj. onog dijela savjesti koji se nameće samo kao potpora ljudima samima, a kako ne bi potpali pod nametnutu savjest lažnih autoriteta. Nažalost, nevjernici upravo to prihvataju, savjest lažnih autoriteta i njoj se povinuju, a zanemaruju glas vlastite savjesti.

Upravo zbog toga osjećaju krivicu, uznemirenist i tjeskobu a onda i strah. Strah od umiranja, smrti, strah od susreta sa Allahom!

Strah jer su zanijekali istinu i odbili da je slijede, čak su se i borili protiv nje.

 

Njihova priroda savjest im uvijek govori, ali je ona nadjačana, njen glas je tih, indirektan i uznemirujući.

Ljudi je pokušavaju zanemariti i pretvaraju se da kršenje zahtjeva te prirodne savjesti nije neki moralni prekršaj jer su svjesno prihvatili druge norme, ipak je ona toliko jaka da ta njena snaga i njeno potiskivanje izaziva toliko jak strah od smrti, da uvijek izbjegavaju govor o njoj, pa čak i razmišljanje o njoj.

Dok je vjerniku preporučeno da se smrti često prisjeća.

 

Oni moraju početi da slučaju svoj unutarnji glas, da slušaju sami sebe i da se u skladu sa samim sobom i ponašaju i određuju.

Svaki čovjek je rođen u skladu sa čistom vjerom, sa pomirenošću sa Stvoriteljem, pa slušanje sebe , pomirenost sa sobom , čovjeka odvede na put njegovog Gospodara.

 

Koprene kojima je prirodna savjest prekrivena i potisnuta su snažne, nametnute još od djetinjstva od strane skrivenih autoriteta kroz “napredna” otkrića i “naučno” utvrđene činjenice, kroz sisteme obrazovanja, medije, sve u ime lažnih sloboda, u ime “razuma”……a smrti, nerazuma i ropstva nikada više u svijetu. To što okovi nisu više čelični i što nisu vidljivi i opipljivi ne znači da oni nisu jaki, naprotiv…mnogo su jači jer su mentalni i jer su ih ljudi  dobrovoljno u ime svih nabrojanih lažnih autoriteta, stavili.

 

“…kada vjernik bude obradovan Allahovom milošću, Njegovim zadovoljstvom i Džennetom, zaželi susret sa Allahom pa i Allah voli susret sa njim, a kada nevjernik bude obaviješten o Allahovoj kazni i Njegovoj srdžbi, prezirat će susret s Njim i Allah prezire susret s njim.” (Muslim)

Upravo je njegova savjest ta koja nevjernika obavještava o tome.

Onog momenta kada pođu slušati sebe i taj strah će početi nestajati inšaallah, a pred njima će se otvoriti novi putevi koji vode stazama njihovog Gospodara.

Vrijeme ide, ne staje niti se vraća kao kazaljke na satu….jedan je život, rekli bi neki…..  ali …jedna je i smrt, pa se prokontaj insanu….

 

“ljetno računanje i sračunjavanje”