Vraćam se opet na stalnu temu, temu skrivanja i izvitoperivanja shvatanja i življanja islama, kao i istorije islama.
100% sam ubjeđen da se sve ove stvari dešavaju i da smo žrtve nečije, pa poprilično patološke, slike o životu.
Nije to produkt jednog čovjeka, to se iskristaliziralo tokom dugog vremena kroz mnoge generacije, tako da je danas postalo norma za čije kršenje slijedi sankcija, bez obzira da li tu normu posmatramo kao samo moralnu ili etičku normu jednog društva ili pravnu normu.
Ipak sa vremena na vrijeme bljesne po neka iskra iz onog stvarnog svijeta, pravog, nepatvorenog, prirodnog.
Te iskre su kao super-nove. Osim što obasjaju mrak i dadnu prelijep prizor na nebu (ko ih uspije vidjeti, slijepci neće nikada) bar dok traju, one učestvuju u stvaranju, ponovnom, jednog novog – starog života.
Nažalost, mrak je danas prevelik da bi snaga tih iskri dovoljno zasjajila neke nove horizonte koje bi mnogi bili u stanju da vide. Ipak, one su tu i najavljuju da će njihovo vrijeme opet doći, da će mrak nestati i da će nastupiti stvarni život.
Tako sam, u jednom tekstu pročitao ovu predaju, koja ponovo daje viđenje svijeta kakav i jeste, život islama kakav je bio zaista, i kad uporedimo sa onim što smo prihvatili od ljudi koji su davali prednost smrti nad životom, vidimo koliko smo zaglibili, psihički prije svega.
Jedostavno smo napravili sliku i društvo koje je trebalo biti prepuno života, radosti, društvo paranoje,panike i anksioznosti, straha, sujevjerja, društvo koje fantazira o sutrašnjici umjesto da živi danas i gradi realno sutra, društvo prepuno potisnutog bijesa i uopšte društvo potisnutih emocija svih vrsta, društvo poremećene ličnosti, da!, baš društvo poremećene ličnosti pa i psihopatije….. maskembal od života.
Naši najveći strahovi i problemi su postali oni koji bi trebali dati i činiti sam život, tako smo ustali protiv života.
Matar bin Tahman, koji je bio iz generacije tabi’ina i pisar Mushafa, Kur’an-i Kerima, kada je rekao: ‘Lekad kane-n-nisau mearridžali fil medžalisi, emme-l-ane feinnel isbaa min esabii-l-mer’eti fitnetun – Nekada su muškarci i žene zajedno sjedili i sijelili po sijelima, međutim, sada se čak i jedan ženin prst smatra kao povod za fitnu/smutnju“. (Pogledaj: Ahmed bin Hanbel, Ahkamun-Nisa, dar el-kutub el-ilmijje, Beirut 1986, str. 145. Pogledaj: Mehmed S. Hatiboglu, Kadina Dinin Verdigini Fazla Bulanlar, Islamiyat III (2000) br. 22, str. 9). (Preporod)
Možda će neki reći da opet pretjerujem, ali jednostavno, kada naiđem na ovakve predaje i kada poredim sa onim što nas se danas uči i šta nam se nameće kao fakat i ultimativna “istina” , pobjesnim, i ne krijem da pisanje ovdje koristim i! kao ispušni ventil , a ova predaja se poklapa sa mnogim drugim o kojima sam pisao, nažalost, malo je ovako direktnih, većina ih je takva da se mora čitati između redova i stvarati šira, realna slika o događajima koji nam se nekad skrivaju a nekada tumače naopako, u skladu sa tumačevom psihologijom ili psihopatologijom. Večina tih predaja je takva, nedirektna , jer se radi o tzv. tedlisu – obmani , koja je nažalost bila itekako prisutna, posebno kada učenjak želi da na silu da argument za svoj već formiran stav za koji i nema baš uporište u šerijatu.. o tedlis sam spominjao i OVDJE.
na hajr aBda