U ovom postu ću samo da prenesem jedan dio iz Tolstojeve pripovjetke “Platnomjer”.
Radi se o riječima i razmišljanju jednog konja, kroz pero genijalnog Tolstoja…
”
Ovo što su govorili o šibanju i kršćanstvu dobro sam razumio – ali mi je onda bilo potpuno nejasno šta znače riječi svoje, njegovo ždrijebe, iz kojih sam razabrao da ljudi dovode u vezu mene i konjušara. U čemu je bila ta veza, nisam mogao onda nikako shvatiti. Tek mnogo kasnije, kad su me odvojili od drugih konja, shvatio sam šta je to značilo. Onda nisam mogao nikako shvatiti šta je značio to da su mene nazivali čovjekovim vlasništvom. Riječi: svoj konj, koje su se odnosile na mene, živa konja, činie su mi se isto tako čudne kao i riječi : moja zemlja, moj zrak, moja voda.
Ali su te riječi neobično na mene utjecale. Nisam prestao razmišljati o tome, i tek mnogo kasnije, poslije najrazličitijih odnosa prema ljudima, shvatio sam napokon značenje koje ljudi pridaju tim čudnim riječima. Evo tog značenja: ljudi se u životu ne drže djela, već riječi. Nije im toliko drago da mogu nešto raditi ili ne raditi, koliko da govore o različitim predmetima riječima koje su ugovorili među sobom. Riječi koje oni smatraju za vrlo važne jesu: moj, moja, moje, kojima oni govore o različitim stvarima, bićima i predmetima, čak i o zemlji, o ljudima i o konjima. Za jednu te istu stvar dogovore se da tek jedan može reći moje. I onaj koji u igri, što su je međusobno ugovorili, može da kaže za najveći broj stvari moje, smatra se za najsretnijeg. Zašto je to tako, ne znam; ali je tako. Mnogo prije pokušavao sam to objasniti nekom očitom koristi, ali se to pokazalo netočnim.
Veliki dio onih ljudi koji su me, na primjer nazivali svojim konjem nisu me jahali, već su me jahali drugi. Hranili me također nisu oni, već drugi. Dobra mi također nisu činili oni – ti, koji su me nazivali svojim konjem, već kočijaši, konjski vidari i uopće strani ljudi. Kasnije, kad sam proširio svoj krug razmatranja, uvjerio sam se da pojam moje, ne samo što se tiče nas konja, nema nikakve druge osnove do niskog i životinjskog instinkta ljudi koji oni nazivaju osjećajem ili prava vlasništva. Čovjek kaže: „moja kuća“, a nikad ne živi u njoj, već se samo brine o gradnji i izdržavanju kuće. Trgovac kaže: „moja trgovina“, „moja trgovina sukna“, na primjer – i ne nosi odjeću od najbiljeg sukna iz svoje trgovine. Ima ljudi koji zemlju nazivaju svojom, a nikad nisu vidjeli te zemlje i nikad nisu hodali po njoj. Ima ljudi koji druge nazivaju svojima, a nikada nisu vidjeli te ljude; i cijeli njihov odnos prema tim ljudima sastoji se u tome da im oni nanose zlo. Ima ljudi koji žene nazivaju svojim ženama i suprugama, a te žene žive s drugim muškarcima.
I ljudi u životu ne nastoje da rade ono što smatraju za dobro, već da što više stvari nazovu svojima. Sam sam se uvjerio da to i predstavlja bitnu razliku između ljudi i nas. I zato, ne govoreći čak o drugim prednostima pred ljudima, mi već samo zbog toga možemo slobodno reći da na ljestvici živih bića stojimo više od ljudi: rad ljudi – u najmanju ruku onih s kojima sam dolazio u dodir, drže se riječi, a naš djela…..”