Evo šta mi još smeta!
Kod nas se vjera, možda ne apsolutno ali da većinski, interpretira i predstavlja ljudima da je doživljavaju kao nešto što je nametnuto iz vana, od strane autoriteta i kako se vjera treba živjeti, shvatati i doživljavati kao poslušnost tom vanjskom autoritetu.
Ovo jeste tačno, donekle, i ovo ne bi bio problem da se ne zapostavlja većinom, ona druga strana tj. unutrašnja, važnija, pa da se vjera doživljava kao unutražnja težnja, kao unutrašnja želja i poriv za dobrom, za životom, za ljubavlju.
Takva vjera bi bila racionalna vjera i to je ono što islam zapravo i traži, da se vjera prije svega doživljava kao unutrašnji poriv a koji će se manifestovati i (!) vanjskim znacima kroz poslušnost i pokornost autoritetu.
Zato se u Kur’anu i kaže : “….Ko ŽUDI da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (Kehf 118)
Žudnja je svakako unutrašnji poriv potaket ljubavlju i željom.
To da se kod nas sve čini a kako bi se vjera doživljavala kao neka nametnuta od autoriteta stvar gdje treba biti poslušan bez težnje za unutrašnjim doživljajima pokazuju i banalni primjeri.
Ono što me potakelo na ovaj članak je kad sam čuo na radio čitanje prevoda Kur’ana, a onda mi je naumpalo da su i drugi audio projekti na isti fazon rađeni.
Naime, glas kojim se čita je dubok, muški, autoritativan i u glavi slušaoca stavra sliku nekog strogog, ozbiljnog čovjeka, čak i namrštenog, na trenutke i ljutitog koji sjedi iza mikrofona. Sve to vodi ka tome da se slušaocima razvija takav karakter i poimanje vjere kao autoritativne stvari i da je na njima da budu objekti pokoravanja bez da se u njima potiče i razvija ona ljepša, životna klica koja će uroditi nekom produktivnom misli i djelom, ljubavi.
Vjerujem da većina i sada u sebi, kada čita prevod Kur’ana, doživljava taj glas u sebi upravo tako kao duboki, autoritativni, ozbiljni glas.
A zašto ne bi taj glas kada čitamo sami sebi, čitali i doživljavali kao blagi, nježni glas, glas koji nam se obraća iskreno sa ljubavlju prema nama, kao majka koja nježno govori svome djetetu, koja mu nježno daje savjet i upute za život?!
(npr. da to nije glas Tarika Helića nego recimo glas Nade Đurevske na način kako je govorila mama Mu iz mumijevih 😀 al’ ozbiljno kažem! )
Zar Allah nije milostiviji prema nama nego što je majka milostiva prema svome djetetu?!
Pa zar nam se ne bi obraćao tako a ne onako?
Zašto tako ne doživljavamo sve to?
” koje On voli i koji Njega vole” (Maida, 54)
Allah je i El-Halim -Blagi, Er-Rahman – Svemilosni, Er-Rahim – Samilosni, El- Vedud – Svevolitelj…
a Njegova milost je pretekla Njegovu srdžbu…
Treba poticati ljude da vjeru doživljavaju iz nutrine svoje a ne samo kao pokoravanje i poslušnost, jer iako Allah neće nikome nepravdu učiniti pa će svakog pokornog nagraditi, razvijanje takvih karaktera kod vjernika neće doprinjeti muslimanima da dođu do ostvarivanja punine islama, jer u takvim karakterima nema onih pozitivnih vrijednosti iz kojih niču kvalitetni plodovi…
“Kod pobožnjaka je prisutna obuzetost vanjštinom, a zapostavljanje unutarnjeg prečišćavanja, stagniranje, jer je robu preče da vrijeme koje provede u obuzetosti vanjštinom iskoristi u nekom srčanom ili tjelesnom dobrom djelu, u povećanju spoznaje ili u proširivanju konkretnog imana. To je zato što će ljudska duša biti proživljena u liku svojih djela, spram spoznaje koju je dokučila i veličine svog htijenja i volje, dok će tijelo biti proživljeno prema svojim djelima: lijepim i ružnim. Kada se rob preseli s ovog svijeta, lično će ovo posvjedočiti. Spram blizine njegovog srca Allahu Uzvišenom, rob će biti daleko od društva ljudi i njihovih nastambi. A srazmjerno čistoći njegove unutrašnjosti, srca i htijenja, rob će biti u Allahovoj zaštiti.” Ibn Kajjim
…toliko…
