Sinoć sanjah čudan san.
Kako to obično i biva, ne sjećam se detalja, zapravo, ne sjećam se skoro ničega iz tog sna.
Znam samo da sam se probudio i rekao u sebi “čudnog li sna!” i ponovio sam rečenicu iz tog sna a koja mi jedina ostala u memoriji, vjerovatno jer mi je zvučala čudno, ali ne čudno na neki sumnjiv ili iznenađujući način, nego čudno na način čuđenja nekakvoj njenoj dubini, filozofskoj, poruci koju šalje i raznovrsnosti njenog tumačenja i shvatanja a bila je rečena na način upita na pesimističan i pomalo ironičan način a čiji bi odgovor trebao biti “nikako”.
Ta je rečenica bila:
“Kako pomoći čovjeku, koji se smatra (ili je rečeno:pravi) većim od djece?!”
