Članak 203. (smiraj)

Zamisli scenu ‘vaku.

Ti se nalaziš sa jedne strane stakla u sobi a u drugoj sobi prekoputa tog stakla tebi najdraža osoba.

Staklo je ono izolirajuće neko, ne čuje se kroza njeg ništa, ali se vidi.

Ta tebi , najvažnija i najdraža osoba je pod pritiskom ispitivača, koji joj postavlja neko pitanje za koje ta osoba nije sigurna u odgovor.

Ti znaš šta ispitivač pita a znaš i odgovor.

Dereš se iz sveg glasa i praviš grimase, urlaš, pokušavaš da što jasnije izgovoriš tu jednu riječ odgovora, kako bi ta tebi najdraža osoba mogla barem sa usana da ti pročita odgovor i tako se spasi, jer od ispravnog odgovora ovisi njena budučnost!

Ne prestaješ da se znojiš dok se dereš…hvataš se za kose i čupaš ih šakama….pritišćeš dlanovima obraze iskolačenih očiju i širom razjapljenih usta dok ta osoba uzima dah da izgovori odgovor, za koji nisi siguran da li će ga dati!

 

Najednom, osoba odgovara , i ti vidiš, osjetiš da je dala pravi odgovor i ti…

Najednom osjetiš olakšanje i toliku smirenost nakon te napetosti …nakon išćekivanja odgovora i truda koji si i sa uložio i nade u koju si imao.

Smiren si…lagani osmjeh zadovoljstva i sreće ti je na licu. 🙂

 

E! Tako i srca naša, neumorno nas, a kako sam i pisao, podsjećaju na Stvoritelja, dozivaju Njegovo ime a kako bi i mi čuli Neumorno i neprestano…

Allah Allah Allah ….

Onog momenta kada nas čuju i osjete da smo Ga i mi dozvali …..ona se smire 🙂

Insan, tj. čovjek, od arapskog glagola nesije – zaboraviti , a što bi značilo insan- zaboravko, ne samo da je zaboravio na Njega, srce Ga nije zaboravilo. I kada se insan i sjeti, on opet vremenom počinje da zaboravlja…ali srce ne, ono i dalje, dok je zaboravko živ, nastavlja da opominje.

Dajmo srcima malo smiraja, jer su toliko neumorna, a radi nas….

Allah…

“a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Er-Rad , 28)

 

😉