….ne znam odakle da krenem, svašta mi se smotalo po glOvi…..’vako dakle….
Islam je vjera sredine, srednjeg puta, u svemu. Dakle Islam pomiruje sve elemente svijeta i života.
Obožavanje, odnosno robovanje Allahu dž.š., znači da je čovjek oslobođen od robovanja bilo čemu drugome…od svog ega, mišljenja, ideja, ljudi, materije itd. itd…
Tim robovanjem samo Allahu dž.š. , čovjek je zapravo slobodan, odnosno posjeduje svoju individualnost, a tom slobodom postiže i pomirenost sa svijetom oko sebe, kao i pomirenost unutar sebe. Postiže balans, intelektualni i emocionalni.
Zbog te pomirenosti, čovjek na svim poljima doživljava uspjeh i napredak, kako lični, tako i društveni.
Prve generacije muslimana su ispravno sve ovo shvatale i primjenjivale, i zbog toga su i zabilježile neviđen civilizacijski uspjeh i napredak, na svim poljima.
Sada se pitam, kako to da su današnji muslimani, ali ne mislim sad općenito (mada se može i općenito gledati), nego na one koje drugi doživljavaju kao nekakve reprezente islama, i to uglavnom neopravdano, a sve samo zbog njihovog spoljašnjeg manifestovanja islama i žestoke i fanatične forme i rječitosti, a koji su danas sljedbenici najradikalnijih i najekstremnijih grupa među muslimanima, kako ti muslimani zapravo ne ostvaruju nikakav napredak, niti na jednom civilizacijskom polju, nego naprotiv, uništavaju i ono civilizacijskih tekovina koje su izgrađivane stoljećima prije njih?!
Ovaj problem se isto tako može posmatrati i na mikro planu, i kod ne baš tako eksremnih pojedinaca , širom dunjaluka.
Jedan od uzroka toga je možda i sljedeći.
Vidmo da su ti ljudi uglavnom previše odani formi, čak je njihov doživljaj islama čisti formalizam. Uzrok tome je to što su se oni okrenuli isuviše razumu. Odnosno, razumom pokušavaju da kontrolišu emotivnu stranu ličnosti, i sve ostale duhovne manifestacije ljudskog karaktera.
Prevelikom kotrolom tih psihičkih, duhovnih elemenata, ugušili su ne samo emotivnu stranu ličnosti, nego i intelektualnu stranu, izgubili su kreativnost i mogućnost inoviranja i time prouzrokovali i svoj drušveni pad i zaostalost.
Razum, koji bi trebao da bude aktivan i kreativan, da donosi nove ideje i napredak, je postao rob čuvanja strasti i emocija. Tako se i sam, od njihovog gospodara, pretvorio u roba i time postao nesposoban za spontano i slobodno djelovanje.
Oni pokušavaju stvoriti bezgrešnog čovjeka i društvo, što je nemoguće, i svu energiju usmjeravaju u tom pravcu, što je utopija.
Strast se može obuzdati ne samo razumom, nego i emocijom. Npr. ljubav prema Allahu dž.š., može obuzdati seksualnu strast i spriječiti čovjeka da počini grijeh (mogu i neke druge vrste ljubavi). Ali ovi ne pridaju ovoj dimenziji ličnosti i njenom razvoju toliko pažnje, njima je bitniji razumski, formalni aspekt.
Jer , iako su misaoni procesi razumski, oni nisu samo njegov rezultat. Oni su rezultat cjelokupnog čovjekovog karaktera. Prevelikom kontrolom te psihičke dimenzije, ili duhovne, gušimo automatski i taj intelektualni dio.
Zbog toga ovi o kojima govorim ne uspjevaju.
To ujedno znači i to da je njihovo predavanje , odnosno pokoravanje i robovanje samo Bogu, zapravo uveliko krnjavo, i da su oni robovi nečeg drugog…u protivnom, doživjeli bi uspjeh kao i prve generacije.
Njihova krnjava pokornost ih nije dovela u balans i pomirenje ni sa samim sobom na individualnom nivou a ni sa svijetom i prirodom.
To sve znači da treba se odgajati, u Islamu, ali u paketu tj. kao kompletna ličnost, ne zapostavljati ni jedan aspekt, u protivnom imaćemo krnjavost a time i devijacije…
“O vjernici, uđite u islam u potpunosti…” (Bekara, 208)
