“Ako površno posmatramo , čini na m se da se ljudi prilično dobro snalaze u ekonomskom i društvenom životu; ipak, opasno bi bilo prevideti da se duboko ispod te utešne spoljašnosti krije nesreća. Ako život, zato što se ne proživljava, izgubi svoje značenje, čovek pada u očajanje. Ljudi ne umiru mirno od fizičke gladi; oni ne umiru mirno ni od psihičke gladi. ”
E.Fromm
I zaista, ovaj me Frommov citat podsjetio na jednu vrstu ljudi, koji žive kao ptice u zlatnim kavezima.
Bez obzira na radost i ljepotu koju nose u sebi i bez obzira na zlato kojim su okružene, u kom obitavaju, bez obzira što ih se opskrbljuje najboljom hranom…oni su ipak u zatvoru, koji je više opet psihičke nego fizičke prirode, iako je i fizičke.
U ovo sam se uvjerio i nedavno i razgovoru sa jednom osobom. Iako im mnogi zavide na dunjalučkom uspjehu, ta osoba u sebi ipak osjeća taj psihički teret tog života, osjeća se kao ptica u zlatnom kavezu kojoj ne daju da leti.
Možda bi trebala naći sreću u tome da usrećuje druge svojom pjesmom, ne znam, možda ni svi nismo isti ….ustvari šta ja pričam…nismo svi isti! 😀
Ugl. to je poenta posta, da srećan život ne treba tražiti i ne može se ni naći u materijalnom, nego u duhovnom.
Jednom sam napisao, i evo ponavljam…zaista….da na ovome svijetu nema zikra ( spominjanja Uzvišenog na sve načine) , a onda i da nema dragih nam ljudi, čije nas društvo čini veselim, sretnim i ispunjenim, sa kojima se osjećamo živima..sa kojima život dobija to neko značenje…..ništa od ovoga svijeta ne bi čovjek ni imao….
Živite a ne životarite! 😉