Tek onda, kada čovjek spozna smrt tj. da će umrijeti kad tad, i da je to jedina sigurnost u životu (što je paradoks 🙂 ), tek tada počinje istinski da živi život.
Uslov je svakako da sto shvatanje smrti bude dubinsko i istinsko, ne samo površno znanje poput primljene informacije, kao i da se življenje života ne svede na hedonizam.
Strasti nisu život, nekada su čak i kočnica istinskog življenja.
‘nako kontam
Ko i svaki kontast: tek smrt zivotu daje zivost i boje 🙂
upravo tako..samo..interesujeme to, da ..ikao je smrt tako očigledna, tako sigurna, kako to da ej ljudi tako često zanemaruju i zaboravljaju.nije valjda smao iz straha od smrti? straha od prestanka egzistenciej, za ateiste? straha od stajanja pred Allahom za one koji ipak vjeruju ali to slabo ispoljavaju u djelima? ..da li je ta njena očiglednost uzrok njene nevidljivosti? To što se nalazi svuda oko nas, što je sveprisnutna pa se ne može sa njom suočiti? Da li je kao i šišmišu očni vid, kod ljudi slab vid srca, i vid razuma na kraju, pa ne vide?
I ja sam razmisljala o tome…i sve to utice da se stvori taj neki zastor pred ocima (smrti).
A najvise je to sto je ljudska nada preduga, a pamet prekratka.
Da je ezel oko 500tog rodjendana, nada bi dobacivala do tisuce.
insan, jel.
smrt – lijek za mnoge bolesti….kao i svaki lijek, gorak/ka , ..ljudi ne vole gorčinu