Month: May 2017

Ramazan počinje u petak, sa akšamom i prvom teravijom…tamam na moj rođendan…ne slavim te stvari ali nisam ni protiv….ima neke simbolike u tome…
Razmišljam o Ramazanu i onima prije…kontam..kako ga najbolje provesti..doživjeti..i …kad prokontam…vidim da su mi najbolji Ramazani bili oni u kojima sam puno plakao…mislim da ce mi i ovaj biti od boljih inšaallah…
Poželio bih i vama mnogo suza za Ramazan, ali se bojim da nećete razumjeti svi šta hoću da kažem…
Ni sam sebe nekada ne razumijem…ni druge nisam često mogao razumjeti..slušaš priče koje ti zvuče kao fantastika, bajka, sve misliš neka nufuravanja i pretjerivanja ali onda se nađeš u takvoj situaciji, doživiš to, pa ti se obejani kako to moze biti baš tako…onda tebe drugi ne razumiju..misle o tebi kao što si i ti o drugima…ali i ne moraju te razumjeti…nek ti olakšaju..nek ti se ne terete još više barem….

Pišem na silu…pokušavam..ali ne ide…sve nekako želim da bude sve ako i prije, ali jok….vidiš da sve neke crnjake pišem…možda bih trebao prestati skroz…reći vam Allahimanet voxovci…do nekog novog rođenja, ….žao mi što nisam napisao i ostavio iza sebe neke tekstove koje sam imao na umu…to me najviše koči da odem i odavde…osjećam se nekako dužnim…samom sebi…gledam na to kao na nekakvu zaistavštinu za sobom…kao i čitav ovaj blog…

ne znam..sačekaći Ramazan da prođe, pa ću vidjeti onda kako dalje…

Znam da bih želio da sam sada i da nastavim živjeti negdje u nekoj hladnoj zemlji..sam..npr. u šveckoj..u onim snježnim pustarama..ili nekom norveškom fjordu…možda na nekoj litici u škotskoj ili irskoj…daleko od ljudi…jer…nisu ljudi…ja sam u pitanju…stalno kukam i govorim protiv ljudi, ali ja sam taj koji nije u vinklu sa životom ovim…ili najvolio bih živjeti na nekoj dalekoj planeti, gdje su drugačiji zakoni života i fizike…i tu čekati i da se ovo tijelo preda konačno……

Novi početak? Novi “život”? To bi značilo da je sve ok? Da život ide dalje, samo ovaj put bez nekih bespotrebnih likova? Novi život, novi početak, zvuči kao nešto što bi  trebalo da razvedri dušu i otkloni teške kapi kiše iz tamnih oblaka koje udaraju po njoj i ne daju joj da se smiri, ali…
Ili dječiji, poštarski, osmjeh! Faca “grešnika/ce” iz vremena bezgrešnosti. On treba da kaže da je sve ok, da izmami i tebi osmijeh, da zabrinutog oraspoloži i umiri?
Ili precizan, ritmički tajming na onom drmusavcu…. drnderu? Treba da smiraj donese i poruči da još uvijek živi i pamti?
Fale mi riječi! Slova mi fale! (fale kao nedostaju jelte)…

Te niske nota duša i misli, kao đerdani, čija melodija prelazi sve prepreke i daljine i dotiče srca, daje smisao sivilu pa uzdiže malog i nebitnog u odaje radosti i boja…ili ga pak u sumanute ponore baci..
Jer Iqre, iako općenito, je dato riječi radi, prijesvega, a iqre onoga između, slika,likova, vremena, redova …je samo nesigurna igra…
” a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju”….
spominjanje Voljenog i razgovor sa njim, to je ono što smiraj srcu daje…u protivnom…nema smiraja nego nesmiraj prevlada nad srcem, uznemirava dušu i crpi tijelo….

Ja Rabb  .

 

Jeste li ikada razmišljali o tome, kako bi bilo da vas živog sahrane?

Da vas zakopaju u mezar, grob, a vi živi!?

Ležite u toj rupi, urlate, derete se, lupate o daske, očajnički želite da vas čuju i otkopaju. Znate da nad vama stoje oni vama najbliži i najdraži, ludački želite da vas oni čuju i da vas izbave, da vam ponovno dadnu novi život, nastavak života…ali…ništa…niko vas ne čuje, i vi kao to vidite sve..znate da ćete ostati tu…znate da što više mašete i derete se, plačete, udarate..sve brže ostajete bez to malo kisika što ga je preostalo u toj rupi..u toj tami…i onda kao umirete…i vaš duh onda ide i traži vaše voljene…i vi ste tu kod njih…a niste ni svjesni da ste duh..baš kao u nekim filmovima..i stanete ispred njih i dozovate ih ali oni vas ne čuju, ne odgovaraju vam..očajnički plačete….gledate u njihove živote i vidite da su nastavili dalje…drago vam, ali vam i teško…teško vam što ste ništa za njih..ne obilaze ni vaš grob više…shvatate da im možda nikada niste ništa ni značili…da ste im bili teret kojeg su se oslobodili sa zadovoljstvom…poželite da još jednom umrete…da budete ništa….da nikada niste ni bili…da li razmišljate ikada o tome?

 

Ili…zamisli da si ti onaj koji sharanjuje nekoga ko je živ? …kako bi se osjećao?…znaš da je živ ali je za tebe mrtav i moraš ga sahraniti…znaš da, dok ga spuštaš u zemlju , čuješ zapravo njegove vapaje i udarce o daske…zatrpavaš ga zemljom..i ti zvuci iz gorba su za tebe sve tiši i tiši, a za njega sve glasniji i jači…a znaš i da su za njega jači ali se praviš da su tiši..tebi jesu…moraju ti biti… da li ti moraju biti?..a znaš i da će i njemu utihnuti i prestati….okrečeš se i nastavljaš sa svojim životom dok u isto vrijeme znaš da će taj u zemlji umirati polahko…i znaće da umire..i znaš da će nastaviti život kao duh u nekoj drugoj dimenziji u nekom svom životu..znaš da će te možda i obilaziti..ali ga nećeš primjećivati…možda nekada osjetiš nešto..u mislima ti dođe da pomisliš na njega..ili nju…ali onda sebi kažeš da ti se pričinjava…a znaš da ti se ne pričinjava..da li ste ikada o tome razmišljali?

Da li ste se ikada tako osjećali?

 

i šta je teže…šta je gore…biti živ pokopan..ili živog pokopati? ..u oba slučaja srce ti umire sigurno….i ko …šta onda postaješ?

Insana ne moze nista vise icrpiti i psihički i fizički i zabrinuti kao briga i neizvijesnost za voljenima..čak toliko da sam sebi postane nebitan potpuno…kako su?…šta rade?…da li jedu?..da li mogu spavati?..da li se brinu?…da li strepe od pogleda?..da li se boje svojih riječi?…da li su tužni?…da li plaču?…i okean drugih pitanja za njima…do kad tako?…dok ne dođe pouzdano znanje…dok im ne čuješ glas, slovo…dok te ne ubjede da je sve ok..pa i tada se briga, iako olakšana, nastavi…sve do momenta dok ih rukama ne obgrliš u zagrljaj i pogledaš u oči…nekad nam ostane samo da ih grlimo dušama i spominjemo ih Čuvaru sa nadom i dovom da će ih On čuvati a i da će naše duše i srca razgaliti i olakšati im brigu, makar koliko trun jedan, nekom riječju utjehe za kojom žudimo kao žedan za vodom…
Ja Rabb..olakšaj našim voljenima a i nama i učini da se sve okonča dobrim..amin

Nekih je 10ak minuta do 2h ..a ja sitno brojim do sabaha….

U isto vrijeme razmišljam o onim dušama koje su sada pod Aršom Milostivoga, čine mu sedždu…druge su nešto ispod njih..neke opet lete raznim svjetovima, dimenzijama, putevima svoga Gospodara, kao pčele što čine i traže….traže baš kao i pčele, mirisne i medne cvjetove, raznih boja..samo što to nisu cvjetovi nego duše..duše onih njima bliskih, dragih i voljenih…a ja…ja i dalje sitno brojim i čekam ..čekam nešto..što neće doći..što možda baš u ovom momentu pod Aršom sedždu čini…ili traži neki cvijet koji sitno broji…..elhamdulillahi

Polahko ali sigurno…navikavam se na ovu insomniju …psihički..tijelo je ne podnosi nikako…

S početka sam o njoj mislio kao o prokletstvu nekakvom…

Sada…počinjem shvatati da je u njoj blagodat…zikr..dova…

Do kad?  ..samo Allah zna..

505 me podsjeti na one bombone…mozda i jeste vrijeme da se podvuče crta ….

Insan se bori sa sobom…vazda neke borbe…samo ..fakat…kako biti siguran u to da na kraju ta neka “pobjeda” nad sobom jeste pobjeda nad sobom..ili je možda poraz nad sobom…kako insan da zna jel se pobijedio ili se porazio…

Nisam puno puta u životu bio u takvim dvoumljenjima….ali et’ bude i toga…

Boriš se a nisi siguran da se trebaš boriti uopšte…da li je to nešto protiv čega se trebaš i moraš boriti, a sumnjaš i u ishod taj..ako se budeš borio..jesi li pobjednik ili gubitnik….

Neki kažu slušaj stomak…ne razum, ne srce, nego stomak..stomak nikad ne pogriješi………

haj budi pametan…ustvari i ne trebaš biti pametan..najbolje je bit budala..il kako čorba četnik pjeva..kako je lepo biti glup…

Razmišljam da prestanem trenirati.

Zadnjih dana imam osjećaj da gubim mišiće, a za to je krivac kortizol. Previše ga imam u sebi ovih zadnjih dana.

Zašto onda bezze trenirat?!

Al’ nije kriv kortizol.

Pravi krivac je oksitocin!

On me zaGrebe u životu, pa tako i sad.

Vidiš…možda bi trebao pronaći neki način da se kutarišem njega…zauvijek!