Malo sam zbunjen…Ne znam da li da sam tužan ili sretan..a evo i zašto..
Neki dan sjedim i gledam na mobitelu neke budaleštine, mislim da sam na 9gag-u bio , i ne znam sad šta je bilo ali bilo mi je nešto smiješno i nasmijao sam se ono pravo, iskreno.
Mlađa kćer me začu kako se smijem i reče: “Aaa, čuj babe što se smije, od kad ga nisam čula da se tako smije”.
To me, ono baš ispuca..zbuni…ne znam da li da sam radi tog radostan ili tužan.
Zar sam toliko grohno da me moje dijete ne čuje i ne vidi tako iskreno nasmijanog, sretnog?
Ili da budem radostan što sam se ipak nakon nekog vremena iskreno nasmijao? Da li je to znak da prolazi?..Znam da ne prolazi, ne zavaravam se u tome, ali se možda navikavam na to stanje i nastavljam..?
Nemam pojma…
Izgleda da sam baš ako i nekada pravi alkemičari dugo bio u zabludi da mogu od svega napraviti zlato. Usrećiti i sebe i druge…
Nisam se obazirao, kao ni oni , na svaki svoj neuspjeh. Na to da je iz moje kuhinje i u mom loncu na kraju ostajamo samo zagorjeli grumen nekakve smrdljive i neupotrebljive mase koja se samo može baciti negdje u daljinu, daleko od očiju, prikrivajući tako svoj neuspjeh.
I to ne samo da nisu uspjevali proizvesti plemenite i vrijedne materijale, nego su uništavali i one druge plemenite i sjajne koje su koristili u svojim kuhinjama, koji bi na kraju bili uništeni, pretvoreni u obični grumen uglja i na kraju bačeni.
Iako je tako, ne žalim ni za jednim životnim iskustvom koje sam imao i vjerovatno bih opet sve ponovio, možda samo nešto drugačije…
Ali, evo kontam….to je bilo onda..nekada davno…danas nauka mnogo napreduje. Tako se nadaju proizvesti neki uređaj koji će omogućiti da se desi sve to što su alkemičari pokušavali, pa i ja sam na neki drugačiji način…što znači da će alkemija postati itekako moguća…
Dakle ti bi uređaji imali mogučnost da dezintegrišu svaki materijal i rastave ga na osnovne elemente ,atome, a onda te atome sklope u neke nove strukture. Tako bi insan mogao uzeti komad ugljena, rastavit ga a onda njegove atome ugljika sataviti i dobiti dijamant…i tako štošta…
Tako daa….potrudiću se da ipak ne izgubim nadu, da ću moći nekada sve što “dotaknem” pretvoriti u nešto lijepo, sjajno, plemenito..do tada, osim nade ostaje sabur i pokušaji da se alkemiji sreće približim što više, iako bez neophodnih “stvari” u tome, jako teško izvodivo…