Charles Bonnett sindrom je stanje kada osoba sa oštećenim vidom doživljava lucidne halucinacije.
DakleM, imaš osobu koja iz nekog razloga ne vidi. Oštećen joj očni živac ili ima koprenu na očima, oštećenje dijela mozga ili čak, kao što sam pisao, ako nema u šta da gleda, npr. čovjek gleda samo u bijelinu ili u mrak isto je slijep kao i ovi prvi.
Kod takvih osoba se vremenom javljaju halucinacije vrlo često slike iz prošlosti, ljudi i događaji, i vrlo često oni potisnuti koje je insan i zaboravio i nije ih svjestan.
Da li ummet komplet boluje od ovog sindroma?
Da li ne gledamo u šta treba i da li ne gledamo uopšte oko sebe, žmirimo, da li smo slijepi na Svijet i život, pa nam se pričinjavaju ljudi i stvari iz prošlosti koje doživljavamo kao da se sada dešavaju i sami živimo u tom svijetu nesvjesni pravoga života?
Da li nas zbog toga drugi moraju voditi za rukicu, da li nas zato gledaju kao hendikepirane koji su nesposobni da se brinu za sebe ili čak i malo “šenule”, senilne, nekima kao i materijal za ismijavanje?
Da li zbog toga ne možemo pomoći ni sebi ni drugima i tapkamo gdje jesmo, ustvari idemo realno unazad jer drugi odoše naprijed?
Da li trebamo napokon otvoriti oči i početi gledati u život kakav jeste i ostaviti halucinacije negdje u sebi samo kao sjećanje i pouku za budučnost?
I kako otvoriti oči i ubijediti nekoga da te halucinacije nisu stvarne, i da su razlog njegove patnje?
Da li ostaviti roba da živi u toj halucinaciji sretan ili ga probuditi iz nje i pokazati mu da je to samoobmana?
