Author: alkemichar

Uvijek , kada se govorilo o zabrani gledanja u žensko il u muško, o obaranju pogleda, uvijek se mislilo i govorilo da je to radi ne gledanja u tijelo druge osobe, jerbo to gledanje u npr. ženske obline će izazvati žar i strast itd. Čitajući hadise, vidmo da se to dešavalo i ashabima r.a.,…”Zato ako nekom zapne za oko neko žensko, neka ide svojoj ženi i ima sa njom odnos, to će mu odagnati stvorenu viziju.” (Muslim) a u komentaru hadisa ovog, se veli da se to desilo samom Poslaniku a.s.,  ugl. ono što se iz šire slike može vidjeti je da se to dešavalo i dešavaće, da je to haman nešto neizbježno pa i prirodno, samo je potrebno koristiti ispravan lijek, kako se navodi u hadisu.

Meni se čini, da je zabrana obaranja pogleda data više zbog jednog drugog razloga .Ako uzmemo da su žene onda a i u hipotetičkom islamskom društvu, pokrivene i da su im tjelesne obline skrivene, da je prirodno i normalno da se kreću, a buljenje u metar predase tijekom cijelog vremena provedenog na ulici ili trgovima i šopovima, praktički neizvedivo, onda to obaranje pogleda ima, po meni , prije svega svrhu da se izbjegne pogled u POGLED, a ne sama kontura tijela.

Da se ne susretnu oči, jer su one kao što vele, ogledalo duše, da pogled može reći više od hiljadu riječi , da pogled baca strele koje pogađaju itd.

Da u tome ima istine, govori i ovaj video koji pokazuje moć gledanja u oči.

Mislim da je najveći uspijeh cionista taj što je uspio navesti svijet da zamrzi arape i sve njihovo. Nije to samo u pitanju islam, jer evo i kod nas se mogu vidjeti primjeri rasizma i ksenofobije prema arapima i svemu njihovom od kulture pa čak i do NOVCA ( moš mislit) a iz usta onih koji sebe smatraju muslimanima.

Primjera je hejbet, ali ja neču o njima, negoooo….

Ne tako davno, u svijetu gdje sunce zalazi, zapada, živjeli su ljudi kojima je bilo kuuul i in arapska kultura, ali…desi se što se desi.

Nešto više o tome u priloženom videu…

Kad sam čitao ovo od Koelja, svidilo mi se, bilo mi drago u srcu, jer i sam mislim da se to tako dešava…da ima taj neki kvantni nivo povezanosti svega u Univerzumu,ali opet nisam htio nigje postat, jer šta ja znam reko, jel to samo književni fol il ima fakat takvo nešto, pa da se ne provaljujem bzze.

O povezanosti ljudi tj. nekih duša postoje i dokazi u islamu i pisali su o tome učenjaci ( o tome nekad inšaallah)

Evo citata:

“Jedan znanstvenik koji je proučavao majmune na nekom otoku u Indoneziji, uspio je da nauči jednu majmunicu da opere krompir u rijeci prije nego što ga pojede. Očišćena  od pijeska i prljavštine, hrana je postala ukusnija. Naučnik – koji je samo pokušavao da napiše rad o sposobnosti učenja kod majmuna – nije mogao ni da sluti ono što će se dogoditi na kraju. Bio je iznenađen kada je vidio da su ostali majmuni s otoka počeli da oponašaju majmunicu. A onda su, jednog dana, nakon što je određeni broj majmuna usvojio naviku da pere krompir prije jela, i majmuni na svim ostalim otocima arhipelaga počeli da čine isto.

Međutim, najviše zapanjuje činjenica da oni nisu imali nikakav kontakt sa majmunima s tog prvog otoka, gdje se obavljao eksperiment.

Ušitio je.
– Jeste li razumjeli?
– Nisam – odgovorila sam.
– Postoje različite naučne studije o tome. Najčešće objašnjenje je sljedeće: kada određeni broj ljudi dostigne viši stepen razvoja, onda cijela ljudska vrsta počinje da se mijenja i poboljšava. Ne znamo koliko je osoba potrebno, ali znamo da je to tako.”

Napokon pogledah ovaj odlični video, na kom nađoh potvrdu ovoga….

– e , vako, sinoć sam prvi put nakon duuuuugo vremena , otišao na termin, igro lopte, i znaš šta…crko sam ko konj, lipso, stegla pluća nemoš dahnut, kolaps, u jednom momentu sam pomislio da će me inFRakt strefit…al’ ozb.

Znao sam šta me ćeka, jer nije mi prvi put da igram prvi put lopte. Ev’ jutros, boli me desni članak, šepam malo, malo i koljeno, al čudi me samo da neam upala nikakvih….et’ od sada ću inšaallah ići redovno i za par termina opet biti onaj stari aBda…mogo sam uvijek trčat ko konj, i volio…et’

– prekujčer u firmi opet incident, opet zamal tuča, da su bili majstor i ovaj radnik blizu, da nisu bili sa suprotnih strana trake, zvizno bi ga ovaj radnik ko i onaj onda šefa…sutra sastanak sindikata i rukovodstva, rekli su i mene zvat…al se promišljam kako bi nastupio…sve kontam neko će vidit da imam te neke sposobosti pa će reći haj ti “vamo” , ali sumnjam da će se to desiti…jedino da napanem ozbiljno rukovodstvo, pa skontaju, bolje da mi ovog uzmemo vamo da nas ne bi ..khmm….mada mi je to rizik, jer nisam zvanično u sindikalnom povjerenstvu i ne uživam tu posebnu zaštitu koju pruža zakon za takve….vićću do sutra

– naumpade mi da sam prije nekih (možda ) 8 g. radio ova videa za ramazanski program na TV …pa bujrun ….nije tada bilo ovih vakih programa ko sad i to, al et’ kolko se moglo ..sad sam totalno ispo iz ovoga…a bio sam tada dobro ufuran u te hardvere i softvrere svakako ^_^

– gledam i ovo jutros, čovječe subhanallah…vidiš ti…ma …samo pogledaj

– i haj, mislio sam se bil’ il ne bi i ako bi koju bi, al haj evo ova ( za sad 🙂 ) ….pošto su me i prozivali da sam težak i da me teško zadovoljit ( nemoj mi odma svašta mislit) , a i tamo svako stavlja neke amatere…pa jesam težak…to mi je djelimično i profesionalna deformacija…hem sam školovani muzičar, imam i apsolutni sluh, a i muzika koju sam ja slušao je bila 100x kvalitetnija od ove sada, bilo koje ( ima izuzetaka) ….al da ne dužim..evo dakle jedna iz mog vakta…..i krajiškinjinog…i  ra-ovog ( mešćini) …..ovo samo kao primjer da se razumimo! Mada bi radije navuko slušaće da ako će već slušati da slušaju kvalitetno nešto, neg DŽigaru i neke tamo što paraju uši i utiču na gubljenje sluha (muzikalnog) i tako to…haj et’

ps. imo sam ozbiljnih tema, valjda ih neću smetnut, jer su mraka živa -bar meni vas ko šiša ostale 😛

Pročitah kod Fromma jedan pasus (ide u drugom dijelu) i baš me zainteresirao.

Govori o toj nekoj, unutrašnjoj, intuitivnoj spoznaji. Da li je ona razumska (analitička) ili srčana ,sada je meni nebitno, ali da ona postoji i da ona ugl. daje ljudima ispravnu spoznaju o ljudima i događajima, o svijetu općenito. Problem je što se ta spoznaja potiskuje ,a prihvata se, i po njoj djeluje, ona druga – razumska, svjesna koja nas često prevari. Pa kada se otkriju istine o ljudima i stvarima, onda nam dođe ono unutarnje “znao sam to” , ili “osjećao sam da je to tako ” i sl.

Oni ljudi koji djeluju u skladu sa tim spoznajama, su oni koji nas zadive tom svojom pronicljivošću. Oni se postavljaju prema ljudima i događajima u skladu sa tom spoznajom i zbog toga su posebni. Baš kao što kaže i Poslanik a.s. :

“Zaista ima Allahovih robova koji ljude poznaju svojom pronicljivošću (intuicijom).”
(Hakim i Bezzar; – hasen) …ili u drugom hadisu, koji je daif, ali je u skladu sa ovim hadisom:

Kada je neki čovjek ušao kod Osman b. Affana, r.a., Osman, r.a., mu reče: „Zar ulazite kod mene a u očima vam tragovi bluda?“ Pa taj čovjek reče: „Je li ti to došla objava nakon Poslanika ( pa si pogodio ), o vođo pravovjernih?“ Pa Osman, r.a., reče: „Ne, nego je to pronicljivost vjernika. Poslanik, a.s., je rekao: Čuvajte se pronicljivosti ( pogleda ) vjernika, zaista on gleda Allahovim nurom.“ A zatim je proučio ajet: „To su, zaista, pouke za one koji posmatraju.“ ( El Hidžr, 75. ) ( Tirmizi )

Mnogo je i ajeta u kojima Allah dž.š, govori o tome da mnogi nevjernici duboko u sebi, znaju da je islam istina od Gospodara, ali tu istinu zbog nepravendosti i oholosti, svjesno potiskuju, zanemaruju i okreću se od nje.

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (27:14)

Da ne bi predugo bilo, i ovako će biti 🙂 , neću navoditi više ajeta, a ima ih.

Na kraju , evo i citat iz Frommove knjige:

“S druge strane zdravorazumski stavovi su normalnog, tj. društveno prilagođenog građanina smatrali racionalnim i onim tko nema potrebu za dubinskom analizom. Ali to uopće nije istina. Naše svjesne motivacije, ideje i vjerovanja su mješavina pogrešne informacije, predrasuda, iracionalnih strasti, racionalizacija, preduvjerenja gdje komadići istine plivaju okolo i pružaju dojam, premda kriv, da je cjelokupna mješavina stvarna i istinita. Misaoni proces pokušava cijelu tu kaljužu iluzija organizirati prema zakonima logike i uvjerljivosti. Pretpostavlja se da ta razina svijesti odražava stvarnost, da je to mapa kojom se služimo pri organiziranju našeg života. Ta pogrešna mapa nije potiskivana. Potiskivano je znanje o stvarnosti, znanje o istinitom. Ako dakle pitamo: što je nesvjesno?, odgovor mora glasiti: uz iracionalne strasti, gotovo cjelokupno znanje o stvarnosti. Nesvjesno je u osnovi određeno društvom koje proizvodi iracionalne strasti i svojim članovima pruža razne vrste mašte i tako prisiljava istinu na zarobljeništvo takozvane racionalnosti.

Tvrdnja da je istina potiskivana zasnovana je na premisi da istinu znamo i da to znanje potiskujemo; drugim riječima, da postoji »nesvjesno znanje«. Moje iskustvo u psihoanalizi to doista i potvrđuje. Opažamo stvarnost, ali u tome si ne možemo pomoći. Upravo kao što su naša osjetila organizirana da vide, čuju, mirišu, opipavaju kada dolaze u dodir sa stvarnošću, naš je um tako organiziran da uvida stvarnost tj. da vidi stvari kakve one jesu, da opaža istinu. Ovdje, naravno, ne govorimo o onom dijelu stvarnosti za čije su opažanje potrebna znanstvena pomagala ili znanstvene metode. Mislim na ono što je pojmljivo koncentriranim »viđenjem«, posebno stvarnosti u nama i drugima. Znamo kada smo susreli opasnu osobu i kad smo sreli nekoga u koga možemo imati puno povjerenje. Znamo kada smo izdani ili iskorišteni ili prevareni, kada obmanjujemo sami sebe. Znamo gotovo sve što je važno znati o ljudskom ponašanju, upravo kao što su naši preci znali važne stvari o kretanju zvijezda. Ali dok su oni bili svjesni svog znanja i koristili ga, mi odmah potiskujemo naše znanje, jer bi nam, kada bismo ga bili svjesni, život činilo odviše teškim i, kao što sami sebe uvjeravamo, odviše »opasnim«.

Lako je naći dokaz za ovu tvrdnju. Postoje mnogi snovi u kojima stječemo dubok uvid u bit drugih ljudi i nas samih, snovi kojih smo sasvim lišeni u danjem životu. (U Zaboravljenom jeziku govori se i o »snovima uvida«.) Potvrđuju ga one česte reakcije u kojima nekoga vidimo u potpuno drugačijem svjetlu i osjećamo se kao da to znanje imamo oduvijek. Moguće ga je naći u pojavi otpora kada bolna istina prijeti da izbije na vidjelo: u omaškama jezika, u nepriličnim izrazima,
u stanju transa ili u slučajevima kada netko nešto kaže kao da je odsutan, nešto što je sasvim protivno onome što je taj isti stalno tvrdio da vjeruje, a zatim kao da je, minutu kasnije, zaboravio tu odsutnost. I zaista, veliki dio naše energije utrošen je na skrivanje našeg znanja od nas samih, a stupanj ovako potisnutog znanja teško da je moguće precijeniti.”

Tako da bi rekao da je čovjek neka odaja tajni, tj. tajnih i skrivenih znanja o sebi, drugima, svijetu, koje potiskuje i skriva.

Samo promišljam ‘nako malo …o sljedećem.

Naime, poznato je ( možda nekom i nije) da je IZ BiH , jedina vjerska zajednica, muslimanska, koja ima i posjeduje legitimitet i LEGALITET, kontinuitet, preko lanca dakle , seneda, silsile , do samog Poslanika a.s.

Kako to,ako se neko pita –  pa fino brte! Saću objasnit’.

Kada je Turska predavala Bosnu Austo-ugarskoj, nakon Berlinskog kongresa, oko godinu dana su trajali pregovori i dogovori izmeđ halife-sultana i šejhul-islama , kao vrhovne političke i vjerske vlasti islamskog hilafeta, sa jedne strane , i predstavnika Austrije sa druge strane, oko statusa muslimana u Bosni.

Dogovoreno je  da se , dakle, osnuje posebno, sui generis, tijelo, koje će imati obavezu i pravo , da se brine za muslimane i islam i koje će biti veza muslimana Bosne sa hilafetom, sa Istanbulom. To tijelo je bila institucija Reisul-uleme i ulema medžlisa. To tijelo je dakle, legalno i legitimno tijelo, odobreno i osnovano od strane samog halife!

Što je ovo sve bitno, čuće se na kraju.

Turska je naslijedila hilafet, tj. preuzela od svojih prethodnika, abasija, ovi od emevija, ovi od hulefai-rašiduna, a ovi od Poslanika a.s. I svi oni su pravni nasljednici svojih prethodnika. Dakle radi se o legalnim vlastima muslimana kroz povijest koji su vladali kroz oblik hilafetske vlasti.

Tako daaa, IZ pojeduje taj pravni kontinuitet i legalitet. Nije sama sebe imenovala, niti ju je osnovao neki nelegalni i nelegitimni predstavnik.

Eh, zašto ovo pišem sve? Pišem radi jednog hadisa koji glasi ovako :

Ibnu Amr r.a. veli da je Muhammed a.s. rekao:
“Ljudima neće davati savjete  i pouke (vaziti) niko drugi osim vladara,onoga koga je vladar ili zapovjednik opunomoćio, i licemjera.”
(Prema ovome hadisu izlazi da svako lice koje vazi i savjetuje ljude, a nije zapovjednik ili ovlašteno lice, spada u licemjere)
(Ibnu Madže i Ahmed; – hasen)

Ovo u zagradi je komentar valjda autora ove zbirke iz koje sam prepisao hadis.

Dakle sad po ovom hadisu, a koji je i jedan od razloga zašto ne može svako držati hutbu petkom, jedini legalitet za držanje dersova, hutbi i javnih obraćanja narodu u ime islama, imaju, po silsili i zakonu (hadisu) oni koje imenuje i ovlasti IZ BiH. IZ ima punomoć od halife, a on nadalje, kako sam naveo.

Ovo naravno ne znači da svi mi ne možemo biti daije na nekom mikro planu, u svakodnevnom životu, ali javno obraćanje i okupljanje masa, vazovanje (važenje il kako već) o islamu, fikhu, akidi itd…to jok!

A i nisu bzze učenjaci izdavali i danas izdaju idžazetname i murasele učenicima, a ovi su opet imali dozvolu vladara itd.

Po ovome također, bolje je i rahatniji si, ako npr. slijediš zvaničnu fetvu o nekom pitanju IZ-e, jer ako su oni pogriješili ti nemaš grijeha ( nemaju ni oni aBda) , ali ako slijediš nekog nelegitimnog, onda si možda na tankom ledu. Niko te nije tjerao da tog i tog slušaš, nit je on imao legalitet da ti vazi, a nisi ni ti da ga slušaš, pored zvaničnih vaiza, hatiba i uleme.

Samo još da spomenem za ovaj hadis, kada sam ga postavio na fb-ku…nama su mi se počeli javljati PRAVOVJERNI, kao, od kud ti ovaj hadis, ti si vaki-naki, to je kontra ehlussunneta i bla bla, a nisam ništa pisao drugo osim sami hadis i komentar autora zbirke…takvo je inače naše stanje….slijedimo strasti i u islamu, pa kad nađemo nešto što nam nije po volji, onda se svim silama upiremo da dokažemo da to nije ispravno, a ako se pokalapa sa našim nefsom i unaprijed stečenim stavom, onda odbacujemo bez obzira na dokaz. (ovo važi i za mene)

Pokori se bolan islamu a ne pokoravaj islam sebi!

DakleM, sve ovo su samo neka promišljanja…’nako.

et’ to samo….hvala 🙂

Evo priznajem.

ovdje, pred svima:

Ja sam zavidnik!

Zavidim šumi na cvrkutu ptica,

zavidim i polju na zujanju pčela,

I klepetu leptirovih krila.

Zavidim i potoku na žuboru njegove vode,

a zavidim i krovu na romoru kiše.

Zavdim noći, na huku sove i ćuka,

zavidim i planini na zvižduku vjetra.

Zavidim moru i šumu talasa,

i školskom igralištu na graji djece.

Zavidim mnogo ćemu,

priznajem.

Al’ najviše, najviše zavidim….

Svemiru i njegovoj tišini.

ps. pjesma nastala prije sahat dok sam bio pod tušem…svaka sličnost s nekim drugim je fakat slučajna

Prohladan zimski dan,

Sunce obmanjuje djecu i lakome.

Lijepo mi je,

samo mi umorna lica ljudi

i njihov primitivizam kvari ćejf.

Žalim ih,

možda i ne bi trebao.

Nemam daha, ne mogu disati.

Al’ mi uzdaha zato ne fali.

-Čuj sad lafo, ateista, kao nema veze sad sa kršćanstvom, kao zbog parkinga >:(

Pa što nije, kao ateista napao kršćane, njih je 10000 x više i veći su fundamentalisti, agresivniji i veći smutljivci tamo po americi!

Licemjerstvo ,klasično, zapada! I da se ne lažemo! Nismo to željeli i nismo priželjkivali, nadali smo se da će razum pobijediti, ali na sceni je, itekako , najavljeni SUKOB CIVILIZACIJA. Negdje samo tinja, negdje planuo, a tek će da bukne i da se rasplamsa u buduće….daj Bože da neće…..amin

Adekvatno se suprostaviti ovome, muslimani mogu samo ako ojačaju na državnim nivoima, dakle sa cjelokupnom državnom, političkom strukturom. Samo tako će se moći pomoći i muslimanskim manjinama na zapadu da se spriječe ubijanja , progoni i napadi.

Pod hitno uništiti i “trojanskog konja” – haridžijsku državu.

Et’ toliko o tome.

– malo o fetvi anamonoj…o spajivanju…daklem, po “muftiji” , ima temelja za takav čin!

A uvaženi muftija ostao na suhoparnom navođenju mišljenja i razilaženja, iako ima običaj , ali samo kada se nešto ne kosi sa njegovim stavom, rći da su ti i ti pogriješili ( to što on ocjenjuje ulemu je posebna tema).

Pa jarrane, ako se ulema razišla, što nisi analizirao zašto se razišla!? Zaštno nisi naveo ajet da kada se razilazimo da se obratimo Allahu dž.š. i Poslaniku a.s., pa bi vidio jasan hadis o zabrani. K ćemu analogije neke i idžme i ovo-ono , pa jel to ako neko npr. bude ubijen silovanjem , recimo 20 vojnika siluje zarobljenika i ovaj umre od krvarnja i sl. jel sad  po qisasu i njih treba ubiti silovanjem?!

Naravno da ne treba, jer je silovanje zabranjeno kao što je i jasno zabranjeno spaljivanje, to su posebnosti i one u šerijatu kao i u pozitivnom pravu imaju prednost nad općim. Ako dozvoljavaš spaljivanje pajdo i kažeš da je izuzetak, onda dovoli i kaznu silovanjem za ove, jer je isti princip – Dozvolio si čin zabranjenog učinivši ga izuzetkom!

Ili što moj muftija nisi, ako već ima sumnje u ispravnost, analizirao dalje, pa rekao npr. “da starješina nekog naroda pogriješi u oprostu, bolje mu je nego da pogriješi u kažnjavanju nekog muslimana” sahih ; pa iz ovog principa izvuči stav o zabrani u slučaju sumnje itd.

ma biži bolan 🙁

– malo o ljepšim temama za kraj ( fromma ću kasnije aBda) , neču ništa novo, jednom sam komentarisao neđe, pa da se podsjetimo i u članku…daklem :

U islamu, žena ima pravo na orgazam!

“Kada neko od vas ima spolni odnos sa svojom suprugom, neka se ne udaljuje od nje sve dok i ona ne zadovolji svoje potrebe.” (Ibn Adijj)

toliko! hvala!

Prvo bi da kažem ovo…fakat se nikkako ne mogu složiti sa jedim stavom, koji kao neka fama kruži po glavama daija, a koji je paradoksalan.

Naime, svi vazda govore kako je Kur’an neiscrpan izvor, kako Allahove riječi nije moguće do Sudnjeg dana rastumačiti i kako Kur’an će uvijek i iznova nuditi nešto novo itd. itd.

Kada sve sabereš, ispada da se to prije svega misli na neka naučna otkrića, što je ok, ali generalno…NEMOJ KO DA SLUČAJNO da tefsir ajeta a koji nije puko prepričavanje i prenošenje onoga što su rekli raniji učenjaci!

Ako neko kaže nešto suprotno onome što su oni rekli, taj je fulio , i gore od toga.

Šta se ovime poručuje zapravo, a u tome je paradoksalnost ovoga, pa poručuje se da je se sve reklo o Kur’anu, što se moglo reći, da je ranija uema sve znala i sve rekla, a ova novija je šaša i nemaju oni šta novo reći, pogotovo ne ako je suprotno ili se ne slaže sa ovima ranije.

Dakle, inače, ne samo tefsir, nego sve moguće, pa čak i FETVE , eee ba, fetve se samo prenose, nemoj koji učenjak sučajno da donese fetvu o nečemu a koja je suprotna onoj koju je donio ibn Tejmijje r.h. ili Ibn Kajjim r.h. itd.

Bez obzira na to što fetva ima svoje uslove i da je uslovljena, mjestu, vremenu, događaju, ljudima i još hejbet faktora..ma jok. Đaba što se štošta promijenilo, ima da slijediš tu fetvu il si murtat , što vele ( neču primjere navodit , sada samo nako se ispucavam i općenito govorim)

– danas na poslu sam nanijetio, a prahnulo mi rasola da se naločem za ručak i jesam, išćejfio sam brte

– Francuski poljubac je sunnet!

Neče vam to naši reći nikad, niti sam ja čuo. Drugi negdje i govore o tome normalno.

Kod nas nemoš čak naći ni hadis koji govori o tome da je preveden kako treba…ja tražio, nema…ima na englskom i veli ovako:

Sayyida A’isha (Allah be pleased with her) narrates that the Messenger of Allah (Allah bless him & give him peace) would kiss her whilst he was fasting (m, refer to the fiqh of kissing during fast) and he would suck her tongue.” (Sunan Abu Dawud, no. 2378)

Kod nas nit je broj isti  nit je prevedeno slično išta ovako. A i na engl. se često prevede samo kao “passionate kissing” , a pod ovim se misli na francuza inače.

Isti slučaj kao i sa nekim drugim hadisima kao npr. oni iz onog jednog drugog posta, o sisanju nečega…ahj to nebitno sad.

et’ to samo

Postoji li alternativa katastrofi? (globalnoj, civilizacijskoj)
Svi do sada spomenuti podaci objavljeni su i dobro su poznati. Gotovo je nevjerojatno da nije učinjen ozbiljan napor da se izbjegne ono što izgleda konačnom voljom sudbine. Dok u privatnom životu nitko, osim luđaka, ne bi ostao pasivan kada bi se ugrozila njegova cjelokupna egzistencija, ljudi zaduženi za javne poslove praktički ne čine ništa, a oni koji su im povjerili svoju sudbinu to im dopuštaju. Kako je moguće da nas je najjači od svih instinkta, instinkt opstanka, prestao motivirati?

Jedno od najprihvatljivijih objašnjenja jest da su vođe poduzeli mnogo toga što je bilo u njihovoj moći da se čini kao da nešto efikasno rade na izbjegavanju katastrofe: beskrajne konferencije, rezolucije, pregovori o razoružanju – sve to odaje utisak kao da je problem sagledan i da se nešto čini da ga se riješi. No još se ne događa ništa zaista važno; i vođe i vođeni anesteziraju svoje želje za opstankom stvaranjem privida da znaju put i da idu u ispravnom
pravcu.

( ovo me podsjeća i na naše stanje i “rad” daija i drugih…mnoštvo nekih druženja, seminara, dersova, kurseva, a reultati, neki ozbiljniji nigdje, bar u tim krugovima. Svaki ozbiljniji društveni uspjeh je postignut mimo ovih dešavanja i individualno. A sve ove “aktivnosti” samo služe za zavaravanje da se eto nešto radi i čini ozbiljno na polju promovirnaja islama i islamskih vrijednosti općenito….i da se pojede koje janje usput ‘nako! op. moje! )
Drugo objašnjenje jest da sebičnost koju rada sistem stavlja vrijednost osobnog uspjeha voda na više mjesto od onoga društvene odgovornosti. Više nije šokantno kada politički vode i poslovna egzekutiva donose odluke za koje izgleda da donose osobnu korist, a istovremeno su štetne i opasne za zajednicu. No ako je sebičnost uistinu jedan od stupova suvremene praktičke etike, zašto da ljudi djeluju drugačije? Čini se da ne znaju da pohlepa (kao i podređivanje) zaglupljuju ljude, sve dok su u pitanju njihovi vlastiti stvarni interesi kao što su interesi njihovih života i života njihovih supružnika i djece (usp. J. Piaget, The Moral Judgement of the Child /Moralni sud djeteta/).

U isto vrijeme, ljudi su također toliko sebično zaokupljeni svojini privatnim stvarima da poklanjaju malo pažnje svemu onome što nadilazi osobnu razinu.

Postoji još jedno objašnjenje za otupljivanje našeg instinkta za opstanak: zahtijevane promjene u životu bile bi toliko drastične da ljudi više vole buduću katastrofu no žrtve koje bi trebalo odmah podnijeti.

Arthur Koestler iznosi živ primjer za to rasprostranjeno držanje opisom onoga što je doživio u španjolskom građanskom ratu: Koestler se nalazio u udobnoj prijateljevoj vili kada je čuo izvještaj o napredovanju Francovih trupa. Nije bilo sumnje da će trupe stići još iste noći, ali noć je bila hladna i kišna, a u kući je bilo toplo i ugodno. Ostao je u kući, zarobljen je i spašen nekoliko tjedana kasnije, gotovo čudom, zahvaljujući naporima svojih prijatelja novinara.

Riječ je o istoj vrsti ponašanja što se javlja u ljudi koji će se radije izložiti opasnosti od smrti no da odu na liječnički pregled koji bi mogao ustanoviti tešku bolest koja zahtijeva veći kirurški zahvat.

Uz sva ova objašnjenja o fatalnoj ljudskoj pasivnosti u pitanjima živote i smrti, postoji još jedno koje je ujedno i razlog zbog kojeg pišem ovu knjigu. Mislim na stajalište da nemamo alternativa modelima korporativnog kapitalizma, socijaldemokratskog ili sovjetskog socijalizma ili tehnokratskog »fašizma s nasmijanim licem«. Za popularnost ovog stajališta najvećim je dijelom odgovorna činjenica da je bilo vrlo malo napora u proučavanju provedivosti potpuno novih društvenih modela i eksperimentiranja s njima. I zaista, sve dok problem društvene rekonstrukcije ne postane preokupacija, pa makar i djelomična, najboljih umova znanosti i tehnike, mašti neće uspjeti da sagleda nove i realne alternative. ( doduše nije bilo ni kvalitetnih ponuda, bar što se tiče islama i muslimana)

Glavni predmet ove knjige je analiza dvaju osnovnih načina postojanja: imanja i bivanja. U početnom ću poglavlju iznijeti neka »letimična« zapažanja o razlici između ta dva načina postojanja. Drugo poglavlje pokazuje tu razliku navođenjem brojnih primjera iz svakodnevnog života, koje čitaoci mogu lako povezati sa svojim iskustvom. Treće poglavlje nam predstavlja stavove o imanju i bivanju Starog i Novog zavjeta kao i Meistera Eckharta.

Sljedeće poglavlje raspravlja najteži problem: analizu razlike između imanja i bivanja. U tom poglavlju, na osnovu empirijskih podataka, nastojim izgraditi

teorijske zaključke. Do tog se mjesta knjiga bavi pojedinačnim aspektima dvaju osnovnih načina postojanja, a tema završnog poglavlja je značaj tih načina postojanja za formiranje novog čovjeka i novog društva te ispitivanje mogućnosti alternativa slabljenju individualnih poteškoća i društveno-ekonomskom kretanju čitavog svijeta prema katastrofi.

E.F.

čitam na jednom portalu par dobrih stvari, pa reko da ih i ovdje postam…jedan otvara oči, drugi daje dijagnozu sa kojom se slažem skroz:

-Ibn Abbas, r.a., je podijelio sa nama: “Lijepa žena, među najljepšim ženama, klanjala je iza Poslanika, s.a.v.s. Pojedinci bi klanjali u prvom saffu kako je ne bi mogli vidjeti. Drugi bi klanjali u posljednjem safu muškaraca i oni bi gledali ispod svojih pazuha samo da je ugledaju. Zbog ovoga u vezi nje Allah je objavio: “Zaista, Mi znamo vašu želju da budete prvi, i zaista Mi znamo vašu želju da budete iza”. (Hidžr, 24.)
Iz ove predaje saznajemo da su mladići koji su živjeli u ovom gradu i klanjali u mesdžidu Allahovog poslanika, s.a.v.s., potajno posmatrali djevojku. Pa šta je Poslanik, s.a.v.s., uradio u vezi toga?
Da li je napravio zid između muškaraca i žena? Ne! Da li je zabranio ženama da idu u mesdžid, jer su predstavljale iskušenje muškarcima koji su dolazili? Nikada. U stvari, on, s.a.v.s., je uradio suprotno i naredio je da se ženama ne brani odlazak u Allahovu kuću. Ono što je on, s.a.v.s., uradio jeste dozvoljavanje muškarcima i ženama da i dalje budu dio istog džemata, da rade zajedno kao džemat, da budu jedinstveni. U isto vrijeme, on, s.a.v.s., je pomogao svome džematu da drži svoje želje pod kontrolom.
Merjem Amirebrahimi

Ima ovdje još mnogo Da li i Da li, ali neka ostane na ovome….a ova predaja mnogo govori, onome ko čita i ono što ne piše, o ….svaćem nećem!

–

Veliki broj šejhova i učenjaka živi u knjigama a ne u stvarnosti, to je zato što su čitali samo knjige klasika, ali ne i knjigu života. Zbog toga su njihove fetve kao da su iz mezarova izvađene.

Šejh Jusuf el-Karadavi

Inače moj omiljeniji šejh 🙂 ….uvelike i iz ovih razloga, nisam pristalica, niti slijedim fetve koje dolaze od nekuda, a tiču se modernih i savremenih zbivanja i društvenih odnosa.

– dođem tako kuči sposla, nagnem iz flaše onog ulja ćurkota , pristavim kahvu i ručak, žena bahne na vrata a mlađa mi šćer odma s vrata ” babo je prič’o sa drugom ženom!” 😀

Ustvari dolazila komšinica tražila svoju kćer. hhhhh cccc et’ ti, kako je meni samom međ tolkim ženama….urota prava

mislio sam još nešto o poslu, al neam kad sad, pa ću vidjet kasnije jel o poslu jel nešto od Froma

Ne mogu a da ne napišem sada, dok mi nije pobjegla misao.

Čitam dakleM nešto i ovo mi naumpade da zapišem:

Svaka stvar ( sve stvoreno) se opire i “bori” protiv svog uništenja, svojom strukturom. Materijalne stvari se opiru uništenju njihove atomske i molekuarne strukture ( piše Fromm 🙂 ) , ali se ne opiru upotrebi. Dakle, kamen npr. možeš uotrijebiti , ali ako ga pokušaš uništiti , dolazi do otpora.

Tako je i sa ljudima, kako što se tiče njihove fizičkog, tako i psihičkog inegriteta. A tako je i sa grupama.

Svaki pokušaj uništenja izaziva jak otpor ( osim u nekim posebnim psihičkim stanjima) , dok je otpor prilikom pokušaja upotrebe čovjeka ( i zloupotrebe svakako) daleko manji, pa je mnogo lakše manipulisati insanom ili grupom nego ih pokušati uništiti.

Nije nikakava tajna da zapad (barem neki centri moći, i javni i tajni) pokušavaju uništiti islam- ne nužno i muslimane; a to se posebno očituje posljednjih 50ak godina, kada je islamsko buđenje u muslimanskim zemljama postalo glavni politički i društveni faktor. Tim buđenjem zapad gubi mogućnost jeftine eksploatacije resursa muslimanskih zemalja, i to je za njih veliki problem.

To buđenje razvija i razvilo je, iako daleko od željene i idealne, jaku strukturu na svim društvenim nivoima, a nakon što je došlo do određenih političkih, pozitivnih, promjena u nekim musimanskim zemjama, ta struktura je znatno ojačala i prijeti zapadu daljnjim jačanjem – inšaallah 🙂

Pošto je, kako sam rek’o, pokušaj uništenja mnogo teži, jer se javlja veliki otpor, pa i kontraefekat ( jer se nekada sila reakcije vrati na izvor akcije uz ozbiljne posljedice) , zapad mudro pokušava, da uništi tu strukturu ili da je barem oslabi, a kako bi onda islam, kao glavni neprijatelj, postao lahak plijen za uništenje ( ne potpuno, ali dovoljno da se svede na nebitan i nemoćan faktor), tako što će manipuisati dakle upotrebljavati i zloupotrebljavati, pojedince i grupe unutar muslimanskog društva.

Najočitiji i najsvježiji primjer je dakako pojava i jačanje jedne minorne ali jako ekstremne sekte unutar islama , haridžija, koja se izdefinisala kroz svoja nedjela i neku kvazidržavu na Bliskom istoku. Nemam nimalo sumnje, da su oni podržani i manipulisani od strane zapada, preko obavještajnih struktura, a sve sa ciljem da se i fizički i idejno oslabi ta struktura koja se razvija, kako rekoh u posljenjih , otprilike V decenija.

Naumpade mi i izjava cioniste Natanjahua, kada je cionistički izraHell izvršio posljednju agresiju na konc-logor Gazzu, dok se istovremeno pojavio i ISIS , da njima nije u cilju da iko od njih ( tj. sukobljenih strana u Siriji i Iraku) pobijedi ili prevlada.

Dakle što više održati i podržati stanje sukoba, a sve sa ciljem slabljenja muslimana.

Et’ to..jes puno dva u vako kratko vrijeme, ali nisam mogao odoliti…inače mogu odoliti svemu osim iskušenju ( znam…ponavljam se 😛 )

Zeznuti ovi jubileji, nemoš se maket od njihA

Ma nako…svašta čovjek vidi, pročita…naživcira se brte mili bzze…

Dođe mi u jednom momentu da lanem svašta,….ubi glupoća da Bog sačuva…

Gledam sad ovo oko ovog isis-ovog snimka i to…pa me sve nekako podsjeti na onaj jedan film, ne znam mu ime a ne traži mi se, ali radnja je…kad amerikanci režiraju rat u albaniji mešćini…oni sve glumci, studij, lokacije, medijski izvještaji i to sve..a sve kao da se dešava pravo..

Tako i ovo oko isisa il isila daiša …kako ko ‘oće….neke stvari kao da im izrežiraju holivudski profesionalci…ne kažem da oni ne ubiju one što ubijaju, najvjerovatnije da pobiju..al to tako snime da im eno zavide i profesionalni scenaristi, scenografi, kamermani, režiseri i producenti…

Vidim i neke opet rasprave oko onog spaljivnja i to…pa neki traže opravdanje i šerijatsko uporište za takvo što.

Moje mišljenje je ovako….dakle..imaju jasni hadisi, sahih, u kojima Poslanik a.s. zabranjuje takav čin.

Sa druge strane , neka kasnija ulema to odobrava za neke slučajeve.

Ja postavljam sebi a i svima pitanje…jel ulema ne može pogriješiti i jel se od njih sve po inerciji uzima kao zdravo za gotovo…jel samo stara ulema u pravu i nepogrešiva a ova današnja se ne pika i nema pojma ni o čemu…..jel se u ovom slučaju ulema a i ovi isisove muftije i kadije mogu suprotstaviti u mišjenju Poslaniku a.s..a sa druge strane drugima to pravo negiraju i posljedično, proglašavaju murtedima i dr…ako je ta ulema , stara, rekla takvo nešto za neke slučajeve, je i moguće da ove haridžije ( isis) to porešno shvata i tumači i primjenjuje?

Ako insanu ne znaš, ako nisi siguran u to šta je ispravno ili nije, pa imaš opće premise po kojima možeš postaviti ispravne terezije da izvagaš da li je nešto ok ili nije. Sagledaj cjelokunu sliku islama i šerijata, pa ako je nešto suprotno tome, onda pretpostavi da je to pogrešno, a ne pretpostaviti da je ispravno.

Takvo me razmišljanje ponukalo da na fb-ku postavim ovja ajet:

“A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovijedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?”
El-E’araf 29

Al sam imao na umu ove haridžijske postupke…jer se i oni kao i novotari ( a i haridžije su zapravo prvi novotari) , pozivaju na “pretke” tj na neke stavove neke uleme, i smatraju to od šerijata tj. od Allahovog propisa , odnosno naredbe. A zaboravljaju opću premisu i intenciju šerijata, da Allah ne naređuje ružna, zla i loša djela, čak što više, zabranjuje ih, a što je upravo i sam Poslanik a.s to zabranio!

Pa štaš dalje onda…svaka dalja filozofija, traženje opravdanja i pametovanje je čisti šejtanski posao i spletka!

Ovo mi je treći jubilarni post !

‘Vako….ljudi se u mnogim kulturama, pa i u našima, nazivaju i razlikuju po imenima ili prezimenima očeva. Npr. Sinovi tog i tog ili ćer tog, djeca tog i tog ili kod nas po prezimenima očeva, što je logično jer zna se ko mu je mater, ko ga je rodio, pa nek se zna i ko mu je ćaća ( sad mi moja mala rekla ” ne govori mater, to se kaže kad se psuje 😀 )

Dakle, to nazivanje po ocu je zapravo vid razlikovanja i raspoznavanja rodova…….hipotetički, kada bi u jednom mjestu živjeli sve samo djeca jednog oca, bilo bi suvišno i nelogično nekoga od njih, a da bi se napravila distinkcija od nekog drugog člana, zvati ” o sine tog” jer bi i onaj koji ga zove bio sin tog, kao i ostali.

Znači dakleM , to nazivanje po ocu ima svoju svrhu samo onda kada postoje potomci razliitih očeva a sa ciljem razlikovanja rodova.

Eh,sad se zahuktava 😀 ……. kad sam pisao ono o vanzemljacima u Kur’anu i to, naumpalo mi je bilo još tada i ovo, ali sam smetno napisat, a neš mi ovih dana opet naišlo, čit’o nešto…

Dakle, to što Allah dž.š. u Kur’anu ljude i ljudski rod naziva po njihovom praocu Ademu ( O sinovi Ademovi ) , možda može ići u prilog tezi da postoje i druge civilizacije ili da su postojale, negdje u svemiru, ovom ili možda nekom paralelnom i sl.

Jer se na ovaj način pravi dinstikcija od možda nekih drugih tamo neđe, koji su sinovi tj. potomci nekoga drugoga (sa drugim imenom), kao što se pravi i međ ljudima samima.

Et’ to mi naumpalo, nako…kontam….a i da malo odmorim od onih “komunističkih” ( niđe veze) postova .

ps. evo ovdje link za prvi tekst o vanzemljacima

Nastavljam Fromma malo…

Do sada je pokazano da su karakterne crte koje je proizveo naš društveno-ekonomski sistem, tj. naš način života, patogene, te da, naposljetku, proizvode bolesnog čovjeka i – na taj način – bolesno društvo.

Postoji, međutim, i drugi argument s posve različitog stajališta, a u korist dubokih psihičkih promjena u čovjeku kao alternativi ekonomske i ekološke katastrofe. Pojavio se u izvještajima dvaju komisija tzv.Rimskog kluba – jednoj D. H. Meadovvsa i drugih te drugoj M. D. Mesarovica i E. Pestela. Oba izvještaja razmatraju tehnološka, ekonomska i populacijska kretanja u svjetskim razmjerima.

Mesarovic i Pestel zaključuju da su jedino drastične ekonomske i tehnološke promjene na globalnoj razini, prema planovima stručnjaka, u stanju »izbjeći veliku i konačnu globalnu katastrofu«, a podaci kojima dokazuju svoje teze temelje se na najpotpunijem i najsistematičnijem do sada poduzetom istraživanju. (Ova knjiga ima izvjesnih metodoloških prednosti nad Meadowsovim izvještajem, no ovaj drugi pak smatra da su alternativa katastrofi drastičnije ekonomske promjene.)

Mesarovic i Pestel dalje zaključuju da su takve ekonomske promjene moguće jedino »ako dođe do temeljitih promjena u vrijednostima i ponašanju čovjeka (ili, kako bih ja to nazvao, u orijentaciji ljudskog karaktera) kao “što su nova etika i nov odnos prema prirodi« (kurziv E. R). Ovdje iskazano samo potvrđuje ono što je rečeno i prije i poslije objavljivanja njihovog izvještaja, tj. da je novo društvo, u procesu razvoja, moguće jedino ako se razvija i novo ljudsko biće ili, jednostavnijim rječnikom, ako dođe do temeljite promjene u karakternoj strukturi suvremenog čovjeka.

Nažalost, oba su izvještaja napisana u duhu kvantifikacije, apstrakcije i depersonalizacije, toliko karakterističnom za naše doba. Uza sve to oni potpuno zanemaruju sve političke i društvene faktore bez kojih nije moguće graditi nikakav realan plan. Ipak, oni iznose vrijedne podatke i po prvi puta se bave ekonomskim stanjem cijelog ljudskog roda te ogućnostima i opasnostima tog stanja.

Njihov zaključak, da su nužni nova etika i nov odnos prema prirodi vredniji je utoliko što je taj zahtjev toliko suprotan njihovim filozofskim premisama.

Na drugom kraju skale stoji E. R Schumacher, također ekonomist, ali istovremeno i radikalni humanist. Njegov zahtjev, da se čovjek treba radikalno mijenjati, zasnovan je nadva argumenta: da nas postojeći društveni poredak čini bolesnima i da srljamo u ekonomsku katastrofu ako radikalno ne promijenimo naš društveni sistem.
Potreba za dubokim mijenjanjem čovjeka javlja se ne samo kao etički i religijski zahtjev, ne samo kao psihološki zahtjev koji nastaje iz patogene strukture našeg sadašnjeg društvenog karaktera, već i kao uvjet za goli opstanak ljudskog roda. Ispravno življenje nije više samo ispunjenje etičkog ili religijskog zahtjeva. Jer po prvi put u povijesti fizički opstanak ljudskog roda ovisi o radikalnoj promjeni ljudske biti.

Međutim mijenjanje ljudske biti moguće je samo u onoj mjeri u kojoj će doći do drastičnih ekonomskih i društvenih promjena, što ljudskoj biti daje mogućnost za promjenu te hrabrost i perspektivu da ju se ostvari.

ps. Ovdje ja vidim da islam nudi novu šansu i nadu, nudi alternativu i rješenja…samo što nema muslimana koji bi to adekvatno i kvalitetno ponudili….bave se perifernim stvarima, ganjaju svoj rep ko ćuko kad ganja.

Čitajući o opisu posljednjeg Božijeg poslanika a.s. , saznajemo da je njegova kosa bila dužine od uha , pa najduža do ramena.

Nako kontam…i drugi Božiji poslanici su imali isto tako kosu, ne predugu kao u žena a ne ni kratku, ćelavu ne nikako, iako je danas trend kod mnogih koji se pozivaju i busaju u prsa kako slijede sunnet poslanika a.s, da se šišaju na vrlo kratku frizuru, nerjetko i na ćelavo skroz, a neki opet, puštaju i predugu kosu, i ispod ramena, a što je opet karakteristika žena.

Dakle , ako je poslanik a.s. a i drugi , imali takvu kosu, kontam, nije to tek nako i tako bzze..ima u tome nešto…ali šta?

Čitam nedavno, na nekom naučnom sajtu baš u vezi kose, duge, i navode tu neke stvari, zbog čega je prednost duge kose. Pa evo nekih stvari ukratko:

– kažuuu, nije bzze dlaka na glavi duža od drugih na tijelu.iako mozak troši 1/3 ( il j 1/4 , zaboravio sam) , cjelokupnog unosa energije, to znači i da se grije više, logično i bilo da dlake na glavi onda i ne rastu , da bi se glava bolje hladila, ali nije tako, već je naprotiv sasvim suprotno ( osim kod Šabana )

– kažuu neki da kosa služi kao antena , pomoću koje bolje osjećamo svijet koji nas okružuje, vibracije i to, dakle te suptilne stvari npr. ako neko laže, ili kad predosjetimo da će se nešto dsiti i sl. eh, za to je kao kosa kao antena koja to kupi , vjerovatno na tom kvantnom nekom nivou

– kažu da , kad bi pusili kosu da nam neprestano raste, ona bi rasla i rasla, ali sve sporije i na kraju bi stala rasti ( kao kod nekih Sika tamo) …onaj ko se šiša stalno, njemu kosa više i brže raste,…to znači da čovjek mnogo više energije utroši na taj rast kose nego kada se rjeđe šiša….fakat, kolko onda tih gradivnih tvari ode u tu kosu bolan, a možda je preče u nešto drugo. Kažu da ko se šiša, proizvede preko 20 metara kose za života, a ko se ne šiša više nego upola manje

– kažuu da je naučno dokazano da ljudi koji imaju dužu kosu, da se manje umaraju i da generalno imaju više energije od ljudi sa kraćom kosom i da su manje šanse da obole od depresije nego ovi drugi

– kažu i da zimi, ko ima dužu kosu, manje gubi toplotu i manje osjećaju hladnoću ( ovo ne važi za moju sqwo, njoj vazda zima a meni vazda vruće ba )

– a kažuu i da ljeti štiti od sunca, kanališe sunčevu energiju i poboljšava apsorpciju D vitamina

– kažuu i da je kosa provodnik tjelesne elektromagnetne energije pa se može ponašati i kao zavojnica tj. da pojačava tu energiju, a i kao antena da sakuplja energiju iz okoline.

– kažuuu i da se ponaša kao odašiljač energije u okolinu i d aje to dokazano nekakvim experimentima, šta ti ja znam..

et’ kolo znam…sad..vidiš, …nije to sve bzzeđe ima vatre ima i dima

Dakle nastavljam sa Frommom . Al hej! Ovaj dio je malo poduži al’ je mrak! Govori o hedonizmu i egoizmu (više ako uvod) kao razlozima neuspjeha industarlijalizma ..

Zašto Veliko Obećanje nije uspjelo?

Uz bitne ekonomske proturječnosti industrijalizma, neuspjeh Velikog Obećanja ugradio se u industrijski sistem svojim dvjema glavnim psihološkim premisama:

(1) da je cilj života Sreća tj. maksimum zadovoljstva definiranog kao zadovoljenje bilo koje želje ili subjektivne potrebe koju čovjek osjeti (radikalni hedonizam);

(2) da egoizam, sebičnost i pohlepa, koje sistem mora stvarati da bi mogao funkcionirati, vode harmoniji i miru.

 
Dobro je poznato da su bogati tijekom povijesti provodili radikalni hedonizam. Oni koji su raspolagali neograničenim sredstvima — kao što je elita starog Rima, zatim ona renesansnih gradova Italije te Engleske i Francuske XVIII. i XIX.stoljeća — pokušavali su naći smisao života u neograničenom uživanju. No dok su maksimum užitka, u smislu radikalnog hedonizma, prakticirale određene grupe u određenim epohama, ali sve do XVII. stoljeća samo kao izuzetak, radikalni
hedonizam nikada nije bio teorija dobrobiti koju bi zastupali veliki učitelji u Indiji, Kini, na Bliskom istoku ili u Evropi.

Izuzetak je grčki filozof Aristip, učenik Sokratov (prva polovica IV. st. pr. n. e.), koji je učio da je svrha života doživjeti optimum tjelesnog užitka i da je sreća cjelokupnost doživljenih užitaka. Ono malo što znamo o njegovoj filozofiji dugujemo Diogenu Laertu, ali to je dovoljno da Aristipa proglasimo jedinim pravim hedonistom za kojeg je postojanje Želje osnova za pravo da ju se zadovolji i da se na taj način ostvari cilj života: užitak.

Teško da bismo Epikura mogli smatrati predstavnikom Aristipove vrste hedonizma. Budući da je za Epikura najviši cilj »čisti« užitak, on ga shvaća kao »odsustvo boli« (aponia) i kao mirnoću duše (ataraxia). Prema Epikuru, užitak kao zadovoljenje želje ne može biti cilj života, jer za takvim užitkom nužno slijedi neužitak koji tako udaljava ljudski rod od njegovog istinskog cilja, odsustva boli. (Epikurova teorija umnogome sliči Freudovoj.)

No ipak se čini da je Epikur zastupao neku vrstu subjektivizma, nasuprot Aristotelovoj poziciji, bar u onoj mjeri koliko nam proturječni izvještaji o Epikurovim
stavovima dopuštaju neko određenije tumačenje.Ni jedan drugi veliki učitelj nije učio da činjenično postojanje želje tvori etičku normu. Veliki su učitelji bili zaokupljeni optimalnom dobrobiti (vivere bene) ljudskog roda. Bitni element u njihovom mišljenju je razlikovanje onih potreba koje osjećamo subjektivno i zadovoljenje kojih vodi trenutnom užitku od onih koje su ukorijenjene u ljudskoj prirodi i ostvarenje kojih vodi ljudskom napretku i proizvodi eudaimoniu
tj. »blaženost«. Drugim riječima, bili su zaokupljeni razlikom između posve subjektivno nastalih i objektivno valjanih potreba. Prve su štetne za ljudski napredak, a druge su u skladu sa zahtjevima ljudske prirode.
Teoriju da je cilj života ispunjenje svake ljudske želje po prvi puta nakon Aristipa jasno su izražavali filozofi XVII. i XVIII. stoljeća. To se poimanje lako moglo pojaviti kada je »dobitak« (»profit«) prestao značili »dobitak za dušu« (kao što je to bilo u Bibliji pa čak i kasnije, kod Spinoze) i počeo označavati materijalni, novčani dobitak. To je bilo vrijeme kada je srednja klasa odbacila ne samo svoje političke okove već i sve spone ljubavi i solidarnosti te počela vjerovati da
bivanje samo za sebe znači više, a ne manje sebe. Za Hobbesa sreća znači stalni napredak od jedne pohlepe (cupiditas) drugoj;

La Mettrie je čak preporučivao upotrebu droga koje bi pružale iluziju sreće; za de Sadea zadovoljenje okrutnih nagona je legitimno upravo zato što postoje i čeznu za zadovoljenjem.
To su bili mislioci koji su živjeli u vrijeme konačne pobjede buržoaske klase. Ono što je bila nefilozofska praksa aristokrata, postalo je praksa i teorija buržoazije.

Od XVIII. stoljeća razvile su se mnoge etičke teorije — od kojih su neke bile poštovaniji oblik hedonizma, kao na primjer utilitarizam. Druge su bile striktno antihedonistički sistemi, kao npr. u Kanta, Marxa, Thoreaua i Schweitzera. Ipak se sadašnje doba, u cijelosti, od kraja prvog svjetskog rata, vraća na praksu i teoriju radikalnog hedonizma.

Pojam neograničenog užitka tvori čudno proturječje s idejom discipliniranog rada, slično proturječju između etičkog prihvaćanja bjesomučnog rada i ideala potpunog ljenčarenja tijekom preostalog dijela dana i za vrijeme godišnjeg odmora. Beskrajno mnoštvo tekućih traka i birokratske rutine s jedne strane te televizija, automobil i seks s druge, omogućuju kombinaciju proturječja. Bjesomučni rad doveo bi ljude do pravog ludila, jednako kao i potpuno ljenčarenje. U kombinaciji – ta proturječja mogu preživjeti. Uz to, oba proturječna stajališta odgovaraju ekonomskoj nužnosti: kapitalizam XX. stoljeća zasniva se na maksimalnoj potrošnji proizvedenih dobara i usluga kao i na rutiniziranom timskom radu. Teorijska razmatranja pokazuju da radikalni hedonizam
ne može dovesti do sreće te da je razlog tome ljudska priroda. Čak i bez teorijske analize, opazivi podaci najjasnije pokazuju da naš način »traganja za srećom« ne proizvodi blagostanje.
Mi smo društvo očito nesretnih ljudi: usamljenih, zabrinutih, utučenih, destruktivnih, zavidnih – ljudi koji postaju sretni kada ubiju vrijeme koje tako teško pokušavaju spasiti. Naš najveći društveni eksperiment je rješenje pitanja da li užitak (kao pasivno čuvstvo nasuprot aktivnima, blagostanju i sreći) može predstavljati zadovoljavajući odgovor na problem ljudskog postojanja. Po prvi put u povijesti zadovoljenje nagona za užitkom nije samo privilegij manjine već je moguće za više od polovice stanovništva.
U industrijaliziranim zemljama eksperiment je već dao negativan odgovor.
Druga psihološka premisa industrijskog doba, tj. da njegovanje individualnog egoizma vodi harmoniji i miru, napretku i dobrobiti svakog pojedinca jednako je teorijski pogrešna i njena se pogrešnost može ponovo dokazati opazivim činjenicama. Zašto bi taj princip, koji je odbacio samo jedan od velikih klasičnih ekonomista, David Ricardo, bio istinit?

Moj egoizam ne pokazuje samo moje ponašanje već i moj karakter. To znači da sve što želim— želim samo za sebe; da mi zadovoljstvo pruža posjedovanje, a ne dijeljenje; da moram postati pohlepan, jer ako je moj cilj imati – onoliko više jesam koliko više imam; da moram osjećati antagonizam prema drugome: prema mojim klijentima koje želim zavesti, prema mojim suparnicima koje želim uništiti, prema mojim radnicima koje želim izrabiti. Nikada neću moći postati zadovoljan jer mojim željama nema kraja; moram biti zavidan onima koji imaju više i plašiti se onih koji imaju manje. No sve te osjećaje moram potiskivati kako bih se predstavio (drugima koliko i sebi) kao nasmijano, racionalno, iskreno, drago ljudsko biće, kakav bi svatko želio biti.
Strast za imanjem mora voditi u beskonačan klasni rat. Pretenzija komunista da će njihov sistem okončati klasnu borbu ukidanjem klasa je fikcija, jer je njihov sistem zasnovan na neograničenoj potrošnji kao svrsi života. Sve dok svatko želi imati što više, moraju postojati klase, mora biti klasnograta i, općenito govoreći, mora biti međunarodnih ratova.

Pohlepa i mir uzajamno se isključuju.Radikalni hedonizam i neograničeni egoizam ne bi mogli postati vodeći principi ekonomskog ponašanja da u XVIII. stoljeću nije došlo do ozbiljnih promjena. U srednjem vijeku,kao i u mnogim drugim— i visoko razvijenim i primitivnim— društvima, ekonomsko ponašanje određivali su etički principi.Tako su za skolastičke teologe ekonomske kategorije, kao što su cijena i privatno vlasništvo, bile dio moralne teologije. Uz pretpostavku da su teolozi našli formulacije kojima bi svoj moralni kodeks prilagodili novim ekonomskim zahtjevima (kao npr. Tomina kvalifikacija »pravedne cijene«).Unatoč tome ekonomsko ponašanje je ostalo ljudsko ponašanje i, zbog toga, podređeno vrijednostima humanističke etike.

Kapitalizam XVIII. stoljeća je brojnim promjenama postigao radikalnu promjenu: ekonomsko ponašanje odvojilo se od etike i ljudskih vrijednosti. I zaista, na ekonomsku mašineriju počelo se gledati kao na autonomni entitet, nezavisan od ljudskih potreba i ljudske volje. Taj se sistem počeo kretati sam i po svojim zakonima. Patnje radnika kao i uništenje sve većeg broja malih poduzeća, u korist razvitka sve većih korporacija, bili su ekonomska nužnost zbog koje možemo žaliti, ali koju treba prihvatiti kao da je posljedica prirodnog zakona. Razvitak takvog ekonomskog sistema više nije bio određen pitanjem Što je dobro za čovjeka? već onim Što je dobro za razvitak sistema?

Bilo je pokušaja zatomljivanja oštrine tog sukoba tvrdnjama da je ono što je dobro za razvitak sistema (ili čak za jednu veliku korporaciju) dobro i za ljude. Ta je konstrukcija poduprta pomoćnom konstrukcijom: sve osobine koje je sistem tražio od ljudskih bića — egoizam, sebičnost i pohlepu — urođene su ljudskoj prirodi; zbog toga ih nije njegovao samo sistem, već sama ljudska priroda.

Društva u kojima egoizam, sebičnost i pohlepa nisu postojali smatrana su »primitivnima«, a njihovi stanovnici »djetinjastima«. Ali ljudi nisu prihvatili te crte kao prirodne nagone koji su uzrokovali postojanje industrijskog društva već su smatrali da su one proizvodi društvenih okolnosti.

Ništa manje važna je činjenica da je odnos ljudi prema prirodi postao duboko neprijateljski. Kao »izrodi prirode« koji su to samim uvjetima svog postojanja u prirodi, koju transcendiramo darom uma, pokušali smo riješiti svoj egzistencijalni problem napuštanjem mesijanske vizije harmonije između ljudskog roda i prirode, ali pobjeđivanjem prirode, preoblikujući je prema vlastitim svrhama sve dok pobjeda, sve više i više, nije postala jednaka uništenju. Naš duh pobjede i neprijateljstva zaslijepio nas je pa su nam izmakle činjenice da prirodni resursi imaju svojih granica te da na kraju mogu biti iscrpljeni i da će se priroda boriti protiv ljudske grabežljivosti.

Industrijsko društvo njeguje prezir prema prirodi – kao i prema svim stvarima koje ne potječu od strojeva i prema svim ljudima koji nisu »mašinisti« (obojene rase s odnedavnim izuzetkom Japana i Kine). Danas ljude privlači mehaničko, moćna mašinerija, beživotno i – sve više – destrukcija.

Eh, ko je čit’o ranije moje postove, zna da sam tamo neđe u decembru i novembru, pisao o slučaju KALUP i kasnijim dešavanjima.

Taj slučaj je kao završen a rezultat bi u najkraćem bio ovakav kako ga opisuje medicinska terminologija:

OPERACIJA USPJEŠNA – PACIJENT PODLEGAO 🙂

Kako šta? Pa fino, što se tiče disciplinskog, dakle radnik nije dobio otkaz niti neku sankciju, nego mu je istekao ugovor sada početkom februara, i jednostavno mu nisu produžili ugovor.

Nešto kontam, bolje bi bilo da ga nisam odbranio, da je dobio otkaz, imao bi materijala za tužbu, ovako – šipak!

Ovaj šef, bio evo jedno 2 mjeseca miran, fin, a evoga počeo opet se sprovodit. Deranje, galama, ponižavanje, i razni oblici psihičkog zlostavljanja.

Viććemo, nešto će se morati poduzeti inšaallah…zbog takvih ljudi je ovaj svijet i život “težak”.

ps. sa Frommom ću nastaviti jal večeras, jal sutra…kad mi ne bude mrsko

Kraj iluzije

Veliko Obećanje o Neograničenom napretku – obećanje o ovladavanju prirodom, o materijalnom obilju, o velikoj sreći za većinu ljudi i o nesmetanoj ličnoj slobodi – podržavalo je nadu i vjeru generacija od početka industrijske ere.

Nema sumnje da je naša civilizacija počela kada je ljudski rod počeo aktivno ovladavati prirodom. No to je ovladavanje ostalo ograničeno do nastupa industrijskog doba.

Industrijski nam napredak, od zamjene životinjske i ljudske energije mehanič- kom i kasnije atomskom, do zamjene ljudskog uma kompjuterom, pruža osjećaj da se nalazimo na putu neograničene proizvodnje pa, prema tome, i potrošnje, da nas je tehnika učinila svemoćnima, da nas je znanost učinila sveznajućima.

Na putu smo da postanemo bogovi, nadnaravna bića koja bi mogla stvoriti drugi svijet, upotrebljavajući svijet prirode kao gradive elemente za svoje novo stvaranje.

Muškarci, a sve više i žene, doživjeli su novi osjećaj slobode. Postali su gospodari svojih života: feudalni lanci su raskinuti i ljudi su, oslobođeni svih okova, mogli činiti što su željeli. Ili su bar tako osjećali. I premda je to vrijedilo samo za pripadnike viših i srednjih klasa, njihova su dostignuća ostale vodila vjeri da bi, na koncu, bilo moguće novu slobodu protegnuti na sve članove društva, ali samo u slučaju da industrijalizacija nastavi svoj razvitak.

Socijalizam i komunizam ubrzo su se iz pokreta čiji cilj bijaše novo društvo i novi čovjek preobratili u pokret čiji je ideal postao buržoaski život za sve, univerzalni buržuj kao čovjek budućnosti. Pretpostavljalo se da će dostignuće bogatstva i lagode za sve proizvesti neograničenu sreću za sve.

Trojstvo neograničene proizvodnje, apsolutne slobode i nesmetane sreće stvorilo je jezgru nove religije, religije Napretka, i nova Zemaljska Država Napretka trebala je zamijeniti Državu Božju. Nije nimalo začuđujuće da je ta nova religija svojim vjernicima pružala energiju, životnost i nadu.

Da bismo mogli razumjeti traumu koju danas proizvodi neuspjeh Velikog Obećanja, moramo sagledati njegovu uzvišenost te divote i intelektualna dostignuća industrijskog doba. Budući da industrijsko doba u stvari nije uspjelo ispuniti Veliko Obećanje, sve veći broj ljudi postaje svjestan sljedećeg:

— Neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni maksimumu zadovoljstva.

— San da ćemo postati neovisni gospodari vlastitih života prestao je kada smo počeli bivati svjesni činjenice da svi postajemo kotačići u birokratskoj mašineriji, zajedno s našim mislima i ukusima kojima manipuliraju vlada i industrija te sredstva masovnih komunikacija kojima upravljaju vlada i industrija.

— Ekonomski napredak ostao je povlasticom bogatih nacija pa se jaz između bogatih i siromašnih nacija sve se više produbljivao.

— Sam tehnički napredak razvio je ekološke opasnosti kao i opasnosti od nuklearnog rata pa ili jedna od njih, ili obje, mogu uništiti cijelu civilizaciju i sve oblike života.

Kada je došao u Oslo da primi Nobelovu nagradu za mir (1952. g.), Albert Schweitzer je pozvao svijet da »sagleda pravo stanje stvari… Čovjek je postao nadčovjek… Ali nadčovjek, s nadljudskom moći, još se nije uzdigao do razine nadljudskog uma. Paralelno s jačanjem moći čovjek postaje sve siromašniji… Potrebno je prodrmati našu savjest i uvidjeti da postajemo to neljudskiji što više postajemo nadljudi.«

E. Fromm ; i nastaviće se ovaj sjajni esej inšaallah