Jučer ti ja objavim na FB-u jednu sliku koja je uslikana za Ramazan, a prikazuje nas, radnike u firmi kako klanjamo podne namaz.

Uslikao nas jedan radnik, isto klanja i on, i poslao meni.

Ja i zaboravio na nju, jučer je ugledam i objavim.

Jarrane, kad je to pošlo lajkovat i dijelit.

Pa mi se javi ovaj pajdo što je urednik jednog portala, može li i on objavt? – može velim ja , – on objavi,  od njih drugi portali i tako to postade, što se kaže viralno ( ova riječ mi je nekako baš neugodna inače i bezze) ..

Samo na ovom portalu su imali jučer preko 4 hiljade lajkova i dijeljenja uz to i td.

Haj sve to, ali pazi ovo…

Stvarno ali stvarno, ja u toj slici ne vidim ništa toliko posebno…ok ima to nešto, objasniću kasnije, ali…toliko oduševljenje od naroda sa tim i nekim pohvalama i to..ono, kao da je to nešto baš baš čudno i posebno, nešto neobično i specijalno…

I sad pazi, mene je to i rastužilo, jer to pokazuje kako su se, tj. kako smo se mi muslimani odrodili od islama, i koliko nam je ČUDNO , i IZNENAĐENJE kada vidimo muslimana/e da klanja/ju .

Pa bolan nebio, valjda je čudno vidjeti muslimana koji ne klanja!!!!

Jer islam i jeste ono što muslimana čini muslimanom, jer je musliman vjerska odrednica, a klanjanje namaza je osnov, temelj islama, i svako ko je išao u mekteb ili nije a zna osnove islama, onda zna da bez namaza nema ni islama!

 

Koliko je to bolan naopako sve da se muslimani u muslimanskom društvu, čude muslimanima koji klanjaju i drže do namaza.

 

A što sam objavio je ,pa radi toga da se vidi da se može kad se hoće, da se malo ohrabre i oni koji bi u svojim firmama  klanjali ali se ustručavaju, nešto se boje da im ko šta ne prigovori, jer danas muslimani  većinom se nešto izvinjavaju što su vjernici i što bi eto, ako može, ako ih se pusti, obavili molitvu, nekih 5 min. vremena et” izvini, što pitam et’ …

 

Danas nam se priključilo još novih u džemat, ohrabreni vjerovatno…

Do sada nismo nikada imali problema sa tim, ne znam niti zašto bi imali, jer namaz obavljamo na pauzi , tzv. puš pauzi…sklonjeni u magacinu, niti kome smetamo, niti ometamo proizvodnju…pa zar bi to nekome smetalo a ne smeta mu onaj što tih 10 min. dinduli cigaru?!

 

Nadam se da će se se uskoro i potpisati ovaj ugovor IZ i države i d aće se situacija još više poboljšati, kada su u pitanju ta osnovna prava vjernika…

amin 🙂

 

Ono bile tri sestre sirote, pa tkale ćilime i radile i od toga živile. A u ono doba bio zabranjen vid i svjetlo se nije nigdje smjelo vidjeti.

Jedne večeri obilazili su gradom pasvandžije da vide da se gdje ne vidi svjetlo. Kad u jednoj maloj kući spaze svijeću. Dođu i kažu Caru. Caru bude čudo ko to smije preko njegove naredbe odavati svjetlo i pođe sa svojim muhur-sahibijom da to vidi i ispita. Polahko se privuku pod prozor i očuju govor. Kad reče najstarija sestra:

– Da me hoće Car uzeti za svoga aščiju, donijela bi mu kazan što mu more sva edba jesti.

Rekne srednja:

– Da me hoće Car uzeti za svoga berbera, donijela bi mu ćilim što mu more sva edba sjesti.

A najmlađa rekla:

– Da me hoće Car uzeti za se, s Božijom pomoći bi mu rodila sina zlatnih ruku i zlatnih kosa.

Car se vrati kući i sjutra ih sve tri pozove preda se pa ih zapita šta su sinoć govorile.

One se plaho iznenade i zastide. kako će sad to pred Carem kazati, a moraju. I onda kaže svaka šta je rekla.

Car odma naredi te aščija vjenča jednu, berber jednu, a Car sebi vjenča najmlađu.

Najstarija ne donese kazana, srednja ne donese ćilima, a najmlađa postane trudna.

Kad je bio vakat da rodi, upita je Car koga će joj zovnuti. Ona reče da joj dođu njene dvije sestre.

I ona rodi sina zlatnih ruku i zlatnih kosa.

 

Njene sestre zakukaju:

– Vidi, ona rodila sina zlatnih ruku i zlatna perčina i šćer zlatnih ruku i zlatnih kosa, a mi nismo donijele ni ja kazana ni ti ćilima – rekne starija srednjoj.

– Hajdemo mi njih u kutiju, pa ih baciti niz vodu, a u mene se okotila kučka pa ćemo kazati Caru da je ona dvoje kučadi rodila.

Tako i učine.

Caru pošalju kazati da mu se rodilo dvoje kučadi. Caru to plaho teško bude i sakupi svoje bližnje ljude da se zdogovore šta da od nje rade. Neki reknu da je ubiju odmah, neki da je u more bace s kučadima zajedno, a neki da joj naprave na glavnijem drumu kud najviše svijeta prolazi jednu kolibicu, da je metnu u nju s kučadima zajedno i da napišu da svak ko tuda naiđe mora pljunuti na nju.

I učine ovo zadnje.

Istog dana neki mlinar radio u mlinu, kad mu nešto zape u žljeb.On iziđe da vidi, kad tamo – nađe jednu kutiju. Otvori je i plaho se obveseli kada ugleda dvoje djece sa zlatnim rukama i zlatnim kosama. Kako on nije imao djece, otrči radostan ženi i odnese joj djecu. Žena kada ugleda djecu, plaho se obveseli i brižno ih poče odgajati.

Djeca su plaho napredovala. Kad im je bilo jedno petnaest godina, muškarac se spremi i ode u grad gdje mu se nalazi otac i majka.

Kad je naišao kraj kolibice, nije htio pljunuti na majku. Njoj se taj mladić plaho dopadne i sažali joj se i zaplače, jer je to jedini prolaznik koji je nije pljunuo.

Kad prođe malo dalje, ugledale su ga dvije tetke s prozora. Ugledaše mu zlatne ruke i sjetiše se da je to onaj kojeg su one u vodu bacile. Uplaše se da Car ne bi saznao za njega.

– Zovnu ga i počnu mu tepati.

 

– Mi smo tvoje tetke, lijepi naš sine! Kad si tako zlatan, hajde u tu i tu planinu, u njoj ima jedan krilati konj pa ga dovedi neka ga imaš kad si tako lijep.

On dođe mlinaru i ispriča mu šta mu se dogodilo u gradu. Ovaj mu je zabranjivao da ide jer ko god je otišao tamo, nije se vratio.

Ne mogne ga spriječiti.

On se spremi i ode u onu planinu. Začudi se kad ugleda gomilu okamenjenih ljudi, zlatno korito i dvije česme. On se sakrije pod korito. Dok se pomoli veliki krilati konj kojem se zlatni dizgini po zemlji vuku. Priđe koritu da pije vode, koja je tekla bijela kao mlijeko. On ga ufati za dizgine. Konj skoči, a on se objesi o njemu. Konj triput skoči, a on ne popusti i održi se o dizginama. Onda mu konj progovori:

– Uzjahaćeš na me, a ja ću triput po tri brda preskočiti. I ako se na meni održiš, onda ću biti tvoj i sa mnom moreš upravljati, jer ja se zovem krilati konj.

Tako i učiniše. Momak uzjaha, a konj skoči tako da je treći put momak jedva ostao na konju. Veseo pođe u grad, odakle su ga poslale tetke da dovede konja. Kad ga ugledaju s konjem još se više prepadnu.

– Šta ćemo sada? Caru tolika vojska izginula idući da dovede toga konja! Ako Car saznade za njega, na taj način mora saznati da mu je on sin, pa će nas posjeći. Znaš li ti išta da ga pošaljemo gdje će poginuti? – upita starija mlađu.

– Znam jednog Arapina u jednom polju. Ima tamburu koja sama kuca, sama pjeva. Tamo, beli, ko je otišao, nije se nikad vrati.

Zovnu ga i obvesele mu se.

 

– Kad imaš tako lijepa konja, hajde još pa donesi i jednu tamburu koja sama kuca, sama pjeva – učini mu mlađa i kažu mu gdje će ići.

Siđe on u podrum, kad mu konj plače. On ga zapita šta mu je. A konj mu kaže da ga tetke šalju da pogine i odvraća ga da ne ide tamo Kad ga nije mogao odvratiti, onda mu rekne:

– Napravi jednu lopaticu i kad pođemo na polje blizu Arapove kuće, naći ćeš jednu krušku, koja svake godine rađa, a niko je ne jede jer je previše gorka. Onda ćeš uzeti jednu, zagristi je i pofaliti. Reći ćeš: Lijepe mive od ove godine! Kad dođeš na avlijska vrata, za desnim kanatom je svezan pas i pred njim sijeno, a za lijevim ovan i pred njim kosti. Onda ćeš psa premetnutiza lijevi kanat, a ovna za desni. Kad uniđeš u kuću, naći ćeš za ognjištem staru majku Arapovu koja golim rukama hljeb peče. Ti ćeš je u ruku poljubiti i daćeš joj lopatu: Evo ti , majko, lopata, nemoj ruku pržiti!

On napravi lopatu i pođoše. Kad je došao na polje pred Arapovu kuću, kruška je rodila, do zemlje se savila. Onda je on uzeo jednu, pa je zagrizao i rekao: Lijepe mlive od ove godine! I tu je ostavio konja. Došao je na avlijska vrata, uzeo ovna, pa ga premetnuo za desni kanat neka jede sijeno, a za lijevi psa nek jede kosti. Onda je unišao u kuću. Kad Arapova majka golim rukama hljeb peče. Dade joj lopatu i poljubi je u ruku:

– Naj ti, majko, lopatu, nemoj pržiti ruku!

Ona je njemu dovu učinila, a on joj reče da je došao po tamburu i upita je gdje joj je sin. Ona mu rekla da je u sobu, legao spavati.

– Poviri, pa ako punim očima gleda, onda ne spava, a ako su mu oči napola zatvorene, onda spava.

Kad on tamo na sobna vrata, kad tambura sama kuca, sama pjeva, a Arap spava.

 

Onda on lati tamburu, a tambura zaviče:

– Ne daj me, gospodaru!

On zaviče:

– Drži ga, majko!

Majka rekne:

– Bogme neću! Evo devet godina kako ja golim rukama hljeb prećem, a ti mi nećeš lopate da kupiš, a on mi je kupio.

On opet zaviče:

– Ujedi ga, pse! Udri ga, ovne!

Ovan rekne:

– Bogme, neću! Ti si mi dao kosti, a on mi je dao sijeno!

A pas zaviče:

– Bogme, neću! Ti si meni dao sijeno, a on mi je dao kosti!

– Udri ga, kruško! Ne daj mu konja uzjahati!

Kruška rekne:

– Neću, bogme! Evo ti devet godina kako ja rađam, ti se moga ploda nisi okusio, a on je danas moj plod pofalio!

On onda uzjaše konja i konj se digne na krila, te Carević dođe u grad odakle su ga tetke poslale po konja i tamburu.

One ga ugledaju na svoju veliku žalost gdje nosi tamburu koja sama kuca, sama pjeva i zaviču:

– Šta ćemo sada?

– Ja znam, ima u jednoj planini velika kula, u njoj ima jedna djevojka, zove se Badem – gospođa. Ko god je otišo tamo po nju, nije se više vratio.

One njega zovnu i kažu mu za tu djevojku. Kad on siđe u podrum, kad mu konj opet plače:

– Hoće da te tetke pošalju da ti pogineš!

On rekne:

– Ja ću ići, pa makar ne doći!

 

I pođe s konjem. Kad je došao pred kulu u planinu, kad puna planina okamenjenih ljudi. Onda on zaviče:

– Badem-gospođa u Bademovoj kuli!

Kako mu se ona ne odazove, on se s konjem zajedno do koljena skameni. Opet on zaviče:

– Badem-gospođa u Bademovoj kuli!

Kad mu se ona ni drugi put ne odazva, on se do pasa skameni s konjem zajedno. On treći put zovnu:

– Badem-gospođa u Bademovoj kuli!

Onda se ona iznenada odazove i on postane živ čovjerk s konjem skupa, kao što su i bili.

Ona ih uvede u kulu i rekne mu:

– Zafali Bogu što sam bila u hamamu, pa sam se od tvog glasa uplašila i tebi se odazvala. Sad me vodi kud hoćeš.

Kad je ugledala zlatne ruke i zlatni perčin Carevića, plaho se je tome obveselila i začudila. Začudila se je kad je ugledala krilata konja i tamburu koja sama kuca, sama pjeva.

Carevića je odmah zavoljela. Carević je onda metne za se na konja i dođe u isti grad odakle su ga tetke spremile da dovede djevojku. Tetke ga ugledaju i ne znadnu kuda će dalje.

Za sve to čuje Car i pošalje po njega, pa ga upita:

– Jesi li ti ufatio krilatog konja i donio tamburu koja sama kuca, sama pjeva i doveo Badem-gospođu iz Bademove kule?

– Jesam – odgovori on.

Car mu reče:

– Ti ćeš meni dati konja, djevojku i tamburu, a ja ću tebe i tvoje junaštvo nagraditi.

On sažme ramenima. Kako je bio pred carem, nije smio dalje govoriti, a nije znao da govori sa svojim rođenim ocem. Car mu naredi da ide sa slugama da mu donesu tamburu, dovede konja i djevojku. On dođe tamo tužan, a djevojka ga upita:

– Šta ti je, što si neveseo?

On joj rekne da je mora pokloniti Caru s konjem i tamburom zajedno. Ona mu tada reče:

– Vodi ti mene Caru, pa ću ja njemu kazati.

Kad su došli pred Cara, Car pogleda djevojku i rekne njemu:

– Jesi li je doveo?

A djevojka dočeka:

– Daj, babo, ruku da te poljubim!

Začudi se Car i Carević kad ona njemu to reče. Car je upita:

– Kako ti mene moreš nazvati ocem kad ja hoću da se oženim s tobom?

Ona reče da nije još nikad svekar nevjestu uzeo.

On je onda upita:

– Kako sam ti ja svekar?

– Zato što je ovo tvoj sin – reče mu ona i ispriča sve kako se dogodilo.

Car je onda naredio da mu se najprije dovede žena iz kolibe u dvore, pa da se onda na njezine oči posijeku njezine dvije sestre.

Tako je i bilo.

Onda naredi da se dovede mlinar, mlinarevica i njegova kći.

Tako i učiniše.

Onda Car zametne veselje i oženi sina,

Ako su živi i sad su dobro.

Kod nas na poslu, a radi se o proizvodnji obuće, svaka ‘brigada’ tj. ‘traka’ na skoro samo kraju proizvodnog ciklusa, ima osobu koja kontroliše proizvedenu obuću i onda ide na pakovanje. Ima još kontrola kasnije, kao i prije ove, ali eto ova je nakako nabitnija.

Ugl su to žene, zapravo su sve žene.

Te kontrolorke se mogu podijeliti u neke dvije glavne grupe.

Prva grupa su one koje poprilično puno izbacuju proizvedenih cipela i vraćaju na popravak tj. ne puštaju prolazak cipele kao gotove, a druga grupa su one , a kojih je mala manjina, vrlo mala, koje propuštaju veliku većinu, odnosno mnoooogo manje izbacuju cipela.

Ovo je vrlo bitno, jer kada se mnogo cipele izbaci, to zaustavlja proizvodnju i oteževa i radnicima i ostalima, onda sve to stvara nervozu itd. , jedno vuče drugo.

Razlika među tim kontrolorkama je takva da će jednu te istu cipelu jedna kontrolorka izbaciti jer će smatrati da je nešto što ona vidi greška i da ne može proći na pakovanje, dok će ova druga vrsta kontrolorki tu istu cipelu pustiti da prođe.

Ove što puštaju više su uglavnom u pravu, dok ove prve uglavnom pretjeruju, i zbog straha da im se ne prigovori ili ne vrati na ponovno pregledavanje a što onda znači prekovremeno ostajanje, mada realno, ove što više puštaju cipela, ne ostaju ništa više prekovremeno a i proizvodnja se brže i lakše odvije, a i zbog drugog problema radi čega i pišem ovo.

Ove što više izbacuju su manje omiljene , i uvijek su u nekakvm grču i svi bi željeli da su one kao i ove druge.

Skontao sam da je njihov problem u samoj percepciji njihovog posla i zadatka.

To je tako duboko u njihovoj psihi da one same nisu svjesne toga.

Naime, ove prve su sebi postavle zadatak i shvatile posao na sljedeći način:

Moj zadatak je da IZBACUJEM sve cipele koje nisu dobro urađene i da NE PUŠTAM da takve cipele prolaze na pakovanje!

Dok su ove druge shvatile ovako zadatak:

Moj zadatak i posao je da pregledam i da PUSTIM što više cipela na pakovanje jer su nedostaci na njoj zanemarivi i ne utiču na kvalitet proizvoda!

 

Trebate znati da je priroda posla takva da je sasvim normalno da se skoro pa na svakom paru cipele mogu uočiti neki nedostaci i kada bi neko bio zadrt, nikada ne bi niti ijedan par pustio da prođe proizvodnju, ali to može primjetiti samo neko ko se razumije dobro u cipelu.

 

Dakle iz ovakve temljne različite pa i podsvjesne percepcije i shvatanja svog posla i zadatka, proizilaze ovi različiti tipovi kontrolorki kod nas na poslu.

 

Ovo je u suštini isto kao i percipiranje poluprazne ili polupune čaše, a koje otkriva optimističnu ili pesimističnu osobu, osobu koja vidi prvo ono dobro ili osobu koja traga i primjećuje nedostatke, općenito u životu.

 

Tako isto, vjernici, uglavnom, a posebno kršćani sa kojima sam mnogo razgovarao prije , mada se isto može odnositi i na gro-muslimana, percipiraju ovaj život, ovaj svijet, dunjaluk, ovu civilizaciju, kao produkt i rezultat grijeha i kazne koja je zadesila Adema i Havu ( Adama i Evu) .

Međutim, ono što naučava islam je to da je njima dvoma oprošteno, da su se oni pokajali, jer da su SAMO kažnjeni, mogli su biti i pretvoreni u ništavilo ili živjeti u vatrenom ognju nekom…ali, Allah im je oprostio, da nije bilo oprosta ne bi se ni nastavio njihov život, makar i na ovome svijetu…

Tako da bih rekao da je ovaj svijet, dunjaluk, i ovaj život, ova ljudska civilizacija produkt pokajanje, MILOSTI I OPROSTA .

 

A zar od Milostivog i može biti osim milsti koja je pretekla Njegovu srdžbu?!

Tako d asmatram da iz ovakvih temeljnih razlika u percepciji svijeta i života se onda razvijaju i različiti tipovi ljudi koji su u vjeri i načina kako oni sami tu vjeru doživljavaju, tumače i praktikuju….a sve to utiče i na ostale stvari i na nas same….trebamo mijenjati temeljne percepcije…..

…nako kontam ležeći loma

 

 

Doskora je živio postar i koštunjav čovjek, seljak, i često slazio u Sarajevo Biješe mu kuća pod starom Igman-planinom, pa mu i ne biješe drugog imena, već Igman-Alija U koga je zimi sijelo, ko će najbolje društvo zabaviti, već Igman-Alija. Najveće strahote, bojeve s divovima i mnogo koješta priča Igman-Alija, a svagdje je on bio i to baš ponajbolji junak Evo jedne njegove, gdje opet sam o sebi pripovijeda.

 

“Ono ti ja, pobro si moj, u mladosti svojoj imadijah jednog vremena dosta para. Šta ću, kud ću, ne znam. Da mi je, štono vele, da se proveselim, da vidim svijeta: kad ću trošiti, da bar imam zašto, da ne žalim, ha? Je li Boga ti! Dok mi najednoć na um pade: Čuo sam da u Stambolu ima šta ti srce more zaiskat, pa onda, golem je to šeher, da ga za heftu na konju ne bi mogao obić’ , a svijeta! Tu se je, vele, sleglo sedamdeset milleta. A ja ti se, bogme, spremim, oženjen nijesam bio, a mater i sestru namirim, pa put pod noge. Zaboravih ti reći, obukao sam se, ama znaš, ko da u svatove idem. Hele bogme, šta ću ti duljiti, dugo sam iš’o, ne znam ni ja, pravo da ti kažem, eto čini mi se odavle sam poš’o baš negdje po Kasumu, a onamo sam stig’o a trešnje istom izašle, pa ti sad hesabi.

 

Kad dođem, opkonačim se u najboljem hanu.

 

Sutra rano, izađem iz hana i pođem jednim sokakom. Nijesam puno iš’o, kad evo ti preda me nekakve nene.

 

– Hoš-geldum, kako si, jesi l’ ti Bošnjak? – zapita me.

 

– Jesam – velim joj ja.

 

Poče me odmah zvati svojoj kući svejedno ko da me je sedamdeset i sedam puta rodila. Otimao sam se i šta nijesam radio, ali sve uzalud, ona doli-gori, oko mene k’o šejtan i odvede me svojoj kući. Kad tamo, zasenetim se, to ti sve uređeno k’o u našeg valije, sve lijepo prostrto.

 

Istom eto ti jedne djevojke i unese kahvu. Ona mi nena naišareti na nju i upita me begenišem li?

 

Šutio sam, nijesam ništa govorio. Nena me upita bi l’ ja curu uzeo pod svoj nićah. Ja odgovorim da ne bi; nijesam došao da se ženim, vać samo da osejrim Stambol. Opet ona oko mene i reče mi da idem u najbližu kahvu, pa da upitam u kojem su oni halu, te ako begenišem, dobro, a ako ne begenišem, nije ništa ni bilo.

 

Brate bogme, cura mi se svidjela, nema fajde, ali mislio sam se, šta ja znam, kako se može desiti, pa da čovjek nagraiše. Hele, odem u najbližu kahvu i raspitam njihov hal. Kad mi kazaše da je to lijepo mjesto, bogme ja ukabulim i oženim se. Svadba i sve ostalo svrši se za heftu dana. Nije prošlo puno vakta, dođem ja jednom iz čaršije kući. Kad, al’ me žena nešto naljuti, pa pođem da je udarim, a punica na me oči iskolači te mi veli:

 

– Znaš, ako je udariš, nećeš više biti insan, ko što si bio već nešto drugo.

 

Ja se još više razljutim i skočim da ih obje istučem, ali punica uze nekakvu šipku i udari me njome, pa reče:

 

– Dosad bio insan, a odsad magarac!

 

Kad se obazrijeh, kad ja magarac, baš pravi magarac, pa eto!Počnem da što govorim i da molim, a’ ja revem. One uzeše dvije toljage i istjeraše me iz kuće. Kad sam bio u avliji, počnem rikati, ne bi li mi se smilovale, al’ sve uzalud. U tome se skupi sav komšiluk i njih stane ružiti, što će im magarac, pa da ne mogu kod svojih kuča mirno sjediti. One odgovoriše da je nečiji tuđi onako unišo u avliju. Komšije uzmu toljage te me izlemaju i otjeraju daleko van grada. Ja jadan i kukavan, šta ću! Hodao nekoliko dana po merajama, djeca me ganjala, jahala, turala mi slamke u uho, a ja sve trpio.

 

Jednog dana odem opet kući, ne bi li mi se punica smilovala, pa me kako opet u čovjeka povratila. Kad eto ti nje, nosi onu sihirbasku šipku. ” Ah, evo našeg magarca, opet doš’o” , reče ona i zovnu mi ženu. Počnem se ja umiljavati, ne bi li me kutarisala toga belaja, al’ ona udari šipkom po meni i reče:

 

– Dosada si bio magarac, a odsada mali ćuko!

 

I ja se pretvorim u psa: počnem da govorim, al’ ja lajem Te laj, pa laj, dok se opet komšiluk skupi i s njima zajedno istjeraju me iz avlije.

 

Dva-tri dana sam se vucao po sokacima, te odem na more na obalu. Uniđem kradom u jednu đemiju, pa se ušutim, misleći da me preveze na onu stranu, pa ću krenuti kući.

 

Kad sam preš’o pođem jednim sentom za koji sam mislio da vodi u Bosnu. Dugo sam putovao, kad al’ ja izbijem u nekakvu tuđu zemlju. Gladan ko gladan, dođem u aščinicu, pa počnem mahati repom, ono ne bi l’ dobio što da jedem. Istom jedan čovjek dođe k meni, pa zaviče:

 

-Gdje si mali, hodi meni, hodi – i dade mi komadić hljeba. Iza toga povede me sa sobom kući. Kad smo došli kući, upita ga žena što će mu štene. A on joj odgovori da treba, jer svakako nemaju nikog ko će im zabavljati jedinče. Bogme ti ja tude ostanem. Pazili su me tako da sam jeo s njima i spav’o zajedno sa djetetom u bešici, koja je bila k’o salandžak odignuta od zemlje.

 

Jedne noći nešto se probudim. Kad pogledam, dijete spava. Već se počela zora ukazivati. Nu, vidi tu čuda, nekakva golema zmija pošla uz bešiku djetetu. Ja brže-bolje skočim, ščepam je zubima za glavu i počnem se s njom hrvati i lajati. Al’ eto ti moga sahibije i žene mu. Kad to vide, viknu:

 

– Stoga naša djeca umiru, eto nam hvala Bogu, to ostade živo!

 

Od tog doba počnu me bolje paziti i nagledati. Načine mi jedno šilte od perja i kupe mi struku dukata te metnu na vrat. To je bio moj amanet. Kad bi’ ja izašao sa svojim sahibijom u čaršiju, oni bi se drugi ljudi rugali što mi je metno dukate na vrat, a on bi im se pohvalio kako sam mu ja učuvao dijete od zmije. Plaho mi tude bilo lijepo, ne mogu ti kazati. Hele, meni na um pane punica, pa pomislim, da bi’ ja sa strukom otiš’o , može bit da bi me povratila k’o što sam bio – insan.

 

Mislio sam i mislio, pa se ukradem od svog sahibije i okrenem stambolskim sentom, oklen sam i doš’o.

 

Krio sam dobro onu struku da mi je kogod ne vidi. Kad sam došao na more, ušuljam se u jednu đemiju i prevezem se u Stambol. Trčao sam kroz sokake i prispio puničinoj kući sa strukom oko vrata. Zalajem u avliji, kad eto ti moje žene, te poviče svoju majku da vidi u mene struku oko vrata. Na to me odnesu u sobu i skinu mi struku. Ja pomislim da će me već oprostiti onoga gazapa, a ona uze šipku iza grede i opet me udari, pa me pretvori u goluba. Onda mi otvore pendžer i istjeraju me iz sobe na krov. Tude sam guk’o i plak’o svojim plačem, ali svejedno. Smislim se, te prhnem i odletim za dva-tri sahata za Bosnu.

 

Smislim se , te prhnem i odletim za dva-tri sahata za Bosnu. Dođem kući nekako oko ićindije. Bio sam plaho gladan. Po mojoj sreći razvijala mi sestra burek, pa uznosila juhke da ih suši. Ja sletim s kuće, gdje sam se bio zaustavio, te počnem čupati juhke. Sestra istrča sa oklagijom i htjede me udarit, ali ja utečem na krov.

 

– Vidi, majko, došao nekakav golub, pa mi sve juhke iščupa – povika ona.

 

– Neka ga, ćerko, neka. Ko hajvan, gladan, neka se najede – odgovori joj mati.

 

Pošto sam se najeo, slušao sam kako mi se majka i seka razgovaraju. U tom i akšam prispi. Ja se popnem na lipu – koja je bila blizu kuće – i tu opkonačim Kad je zamračilo, eto ti, doletiše na lipu dvije sove i počnu gledati oko sebe. Istom me jedna ugleda, pa upita drugu:

 

– Kakva je ono ‘tica ondje?

 

A ona joj odgovori:

 

– Zar ne vidiš da je golub?- Pa znaš da golub neće nikad na drvo – reče prva

 

– E, moja draga, ono nije pravi golub, nego Igman- Alija, pa je iš’o u Stambol i ono je punica njegova od njega učinila. Već da zna sad siromah pa da ode onamo i da uzme onu šipku u kljun kradom, pa da udari punicu i rekne ovim našim jezikom: Šta bilo – neka postane, onda bi on postao insan, a ona ono što on rekne.

 

Čim je svanulo, odletim ja u Stambol, te uniđem kroz pendžer na divhanu i nađem onu šipku Kad eto ti punice. Ja brže-bolje ispustim iz kljuna onu šipku i rečem: ” Dosada bila moja punica, a odsad mazga.” Čim sam to učinio, ona postane mazga, a ja insan kao i prije. Onda odem u drugu sobu i nađem ženu, te i nju pretvorim u mazgu.

 

Sada odem u čaršiju i istelalim kuću i sve što sam im’o, pa poćeram mazge kući. I, eto, znate da sam dugo gonio drva na njima, dok jednu naklaše vuci, a ja i drugu prodadoh, šta će mi.

 

Eto ti, moj dragi, što je ženski šer!

Jedan moj ahbab otiš’o nedavno malo u tu Švecku, da prohoda malo, da vidi svijeta tog naprednog, da se odmori.

I postavi par slika na profil.

Lijepe slike, nako, onomislim, ništa posebno, malo tog grada i ulica, parkova i tako to…

evo par tih slika:

 

 

Ono što je meni na prvu upalo u oči je – NIĐE NIKOG bolan bolan 🙁

Mislim, obisio te život što je tebi sve pod konac…đesu vam djeca po parkovima i igralištima, đe ste vi !!!???

..isto bolan grad iz onih sad filmova o zombijima ..

Obisio te taki život…

I na kraju umreš i šta?

…nit si živio nit ćeš živjet poslije smrti…

 

Bio Car, pa podstarost oslipio. Biješe mu velka muka, a niko mu ne mogo očinji vid povratiti. Jedne noći mu se usnije i čuje glas koji mu reče: Ulovi u moru ribljega cara, poznačeš ga po kruni na glavi, po zlatnim i crnim prugama po tijelu; razreži ga i s onom masti, koja je u njem, namaži oči pa ćes progledati.

 

Kad se Car probudi, pozove Muhur-sahibiju i sina, pa jim reče što je usnio. Ko će poći dakle ribljeg cara loviti, van Muhur-sahibija i Carev sin. Idu oni, idu i dođu do mora. Love tri dana, a ništa ne ulove; kad li bio četvrti dan o akšamu, izvuku iz vode ribu sa krunom na glavi, a žuto i crnim ispruganim tijelom. Odmah poznadoše Ribljega cara i unesoše ga u šator,pa legoše na konak. Carev sin leg’o u jednoj polovici šatora,a Muhur-sahibija u drugoj. Carev sin ponio sa sobom Ribljega cara i zasp’o. Kad li po noći začuje glas:

 

– Careviću, obadva ti svita, pušćaj ti mene, ja ću ti uvijek od pomoći biti!

 

– Kako bi te pustio, veli Carev sin, kad te jedva ulovismo, da mi ocu vid povratiš?

 

A opet ce ribica moleći ga se:

 

– Pušćaj ti mene, Careviću, ako za Boga znadeš, a ja ću ti uvijek od pomoći biti.

 

Smili se Careviću kukav’a riba, uzme je i baci u more.

 

Kad sutradan zora osvanula, a Muhur-sahibija ust’o, pa traži Ribljeg cara, al’ ga u Carevića nema.

 

– Kud je riba, tako ti Boga? – pita Muhur-sahibija.

 

– Vallah je ovdje bila i valjda noćas pobigla – veli Carev sin.

 

Ali Muhur-sahibija ne vjeruje, van pošalje Caru haber da mu je sin ribljega cara pustio.

 

Pođu oni u Carigrad i kad bili na tri konaka, vidi Carev sin da mu car neće glave halaliti, pa ukrav’ se iz čadora, pobigne.

 

Tako bjež’, bjež’, susretne čovjeka. Pozdrave se i Carev sin ga upita ko je i kamo će.

 

– Ja se zovem Šahbas – reče putnik – a poš’o sam u gurbet.

 

– Ja sam Rahman-beg, pa sam i ja poš’o u gurbet – veli carev sin, nehoteć’ po pravu kazati ko je i šta je.

 

– E, taman, pa mozemo zajedno – reći će Šahbas.

 

To Carevu sinu bilo milo, i pođoše skupa.

 

Idu oni, idu, a noć ih u šumi uhvatila.

 

– Biva – reče Šahbas – evo u šumi nam je noćiti, ja ću leći a ti straži.

 

Tako i bi. Šahbas leže, a Rahman straži.

 

Misečina k’o dan. Rahman gleda oko sebe i u to opazi zeca kako oko njih skakuće. Uze Rahman sohu, udari zeca, a on se samo prebacuje, udari ga opet i opet, a zec skoči, pa bjež’, bjež’,bjež’, a on za njim. Tako doletiše do velike megare; zec skoči u nju, a u to izleti iz nje ljudina sa velikom sabljom. Sad se preplaši Rahman pa bjež’, bjež’ natrag, gdje je Šahbas spav’o.

 

Side opet,sidi, sidi, al’ eto ti zeca: gricka travicu, igra se, skače oko njih, a Rahman opet uhvati sohu i udari zeca. Zec poleti, za njim, pa tako on bjež’, bjež’ dođu opet pred otu megaru, zec uleti u nju, Rahman za njim i budavši unutra vidi dva zor-junaka gdje side, kraj njih šadrvan voda i sofra, a međ’ njima divojka da je se dva oka nagledati ne mogu.

Tako bjež’, bjež’, susretne čovjeka. Pozdrave se i Carev sin ga upita ko je i kamo će.

 

– Ja se zovem Šahbas – reče putnik – a poš’o sam u gurbet.

 

– Ja sam Rahman-beg, pa sam i ja poš’o u gurbet – veli carev sin, nehoteć’ po pravu kazati ko je i šta je.

 

– E, taman, pa mozemo zajedno – reći će Šahbas.

 

To Carevu sinu bilo milo, i pođoše skupa.

 

Idu oni, idu, a noć ih u šumi uhvatila.

 

– Biva – reče Šahbas – evo u šumi nam je noćiti, ja ću leći a ti straži.

 

Tako i bi. Šahbas leže, a Rahman straži.

 

Misečina k’o dan. Rahman gleda oko sebe i u to opazi zeca kako oko njih skakuće. Uze Rahman sohu, udari zeca, a on se samo prebacuje, udari ga opet i opet, a zec skoči, pa bjež’, bjež’,bjež’, a on za njim. Tako doletiše do velike megare; zec skoči u nju, a u to izleti iz nje ljudina sa velikom sabljom. Sad se preplaši Rahman pa bjež’, bjež’ natrag, gdje je Šahbas spav’o.

 

Side opet,sidi, sidi, al’ eto ti zeca: gricka travicu, igra se, skače oko njih, a Rahman opet uhvati sohu i udari zeca. Zec poleti, za njim, pa tako on bjež’, bjež’ dođu opet pred otu megaru, zec uleti u nju, Rahman za njim i budavši unutra vidi dva zor-junaka gdje side, kraj njih šadrvan voda i sofra, a međ’ njima divojka da je se dva oka nagledati ne mogu.

 

– Što si doš’o, bolan? – reče jedaan od junaka.

 

– Došo, vala, za zecom – odvrne Rahman, a ne gleda junake, van divojku.

 

Ništa, oglušio i onimio, tako ga mlada začarala; muka ga stisla, pa će prelomiti srce i reći:

 

– Tako vam Boga velikoga, čija je ovo cura?

 

– To je naša sestra, a mi je evo ovdje već osam godina čuvamo!

 

– Beli zor-ure, sestre u vas! Dete junaci, tako vam Boga velikoga, podajte mi je!

 

– Ako te zavoli i ako ti nju voliš – vele braća – mi ti je ne kratimo, al’ znaj da odavle za osam godina ne smiš nikuda i moraš ju za to osam godina čuvati kako smo ju i mi dosada čuvali.

 

To Rahmanu vrlo milo bilo i upita curu eda li ga hoće. I ona se desila milostna i reče da ga hoće. Sad reče Rahman:

 

– Moram po brata Šahbasa, koji mi odavle nije daleko.

 

To rekavši ode i nađe ga gdje još spava.

 

– Ustaj, brate – viče mu Rahman – naš’o sam curu i ženiću se; pa mu pripovidi sve što i kako je bilo. Šahbasu ne bilo ino, van dođe u megaru. Tuj se oni častili, braća dadoše Rahmanu sestru i rekoše mu:

 

– Ponoći kad ležeš, zatvori se dobro i ne otvori nikomu, ma kako te molio i zaklinj’o.

 

Pođe Rahman sa hanumom leći, kad li u neko doba noći čuje pomaganja pred vrati:

 

– Jao, pomozi! Pogiboh pomozi! Ako za Boga znaš pomozi!

 

To Rahmana u srce dirnu i otvori vrata, al’ u sobu stupi Div, zgrabi nevistu i odnese ju.

 

Sad skočiše braća, uhvatiše Rahmana, svezaše mu ruke i odvedoše ga, da će ga pogubiti. Uto pristupi Šahbas, pa će jim se moliti:

 

– Evo njegov i moj život u vašim rukama, pa pridržite vi njega još za petnaest dana, a mene pustite: ne dovedem li vam sestru u to petnaest dana, a vi ga pogubite.

 

Tako i bilo. Braća ustaviše Rahmana, a Šahbas otide. Ide Šahbas, ide i dođe do kraj mora. Tu nađe tahtu, side na nju, pa veslaj, veslaj rukama, dopliva na drugu obalu. Tuj ide preko gora i šuma, a u jednoj dolini opazi prilipih desetak kula. Pođe Šahbas k njima, al’ na avlinskim vratima stoje dvi cure, da lipše smislit ne možeš, jednom nogom u avliji, a drugom preko praga. Kad ga ugledaše, plaho se poplašiše i stadioše mu vikati:

 

– Kamo ćeš, po Bogu brate? Ako ti je glava draga, biži nevidom natrag, jer će naskoro Div doći!

 

– E, samo neka dođe – veli Šahbas – a vire vam, po Bogu sestre, je li doskora dovodio curu lipu i prilipu?

 

– Jest, kažu divojke, eno je u gornjim odajama.

 

Popne se Šahbas u gornje odaje. U prvoj sobi side tri cure, tri vile, jedna lipša od druge! Ja usta biser, ja oči sunce, ja lica ružice. U drugoj sobi leže svi pogubljeni junaci, krv i tjelesa. U trećoj opreme sjajne, nikad nečuvene i nikad neviđene, zlato, biser, svila i kadifa, srma i oružje svake ruke. U četvrtoj sidi mlada nevista. Kad li se oni upoznali, viče mu nevista:

 

– Po Bogu brate, bjež’ ako ti je život drag, jer još ni jedan junak nije odavle živ otiš’o!

 

Ali to Šahbas i ne sluša, van on ide u treću sobu, uzme izabrano oružje pa ode na avlinska vrata i sakrije se za kapiju. Uto se vrać’o Div s lova, ljutit što se vrać’o bez lovine. Prođe kroz kapiju ne trenuv’ ni livo ni desno, a Šahbas zamahne omašnom sabljetinom i skine mu odjednoć glavurinu i složi ga podnoge.

 

Sad se vrne u dvorove i pregleda ih. Tuj nađe još sedamnaest cura, sve branih i prebranih, a zlata i blaga da mu ni mire ni broja neima. Još nađe dvoje papuče, kakve nijedna kaduna na noguh imala nije i kojim premica na svem dunjaluku neima. Uzme Šahbas jedne od tih papuča, metne ih u njedra, natrpa zlata i bilih para što je mog’o poniti od hašluka, povede nevistu i druge cure, narede splav, prebrode more i došavši onkraj, reče ostalim curama:

 

– Sad idite kud koja znade i ima – a on pođe sa nevistom k Rahmanu. Taman bio petnaesti dan nadomaku i braća izvela Rahmana da ga pogube, kad li eto Šahbasa sa nevistom.

 

– Evo vam vaše sestre – reče Šahbas – a dajte vi menika moga brata!

 

Tako i bi. Nevista ostade kod braće, a Šahbas i Rahman pođu dalje svojim putem.

 

Tako putujuć’ i harčeć’ Divove pare dođe vakat i oni spanu na zadnju paru. Što će sad?

 

– Nema fajde, veli Šahbas, valja nam ove papuče prodati.

 

Smisti se Šahbas u čaršiji, pa ih prodaje. Vala nagrno svit gledati neviđeno.

 

– Evo ti petsto groša – reče jedan mušterija.

 

– Ne dam nego za pet hiljada – veli Šahbas.

 

Sve se čudi prilipim papučam, al’ ko će smoći da ih kupi?

 

To gledala sa pendžera Šehislamova šći, a opet nju motrilo momče siroče i kukavče pa će joj poviknuti:

 

– Ala curo lipa ti si, željo moja, da si moja!

 

Šehislamova šći se nasmije i reče kukavcu golotinji:

 

– Beli, momče, donesi mi one papuče, pa neka sam tvoja!

 

Kad to momče začu, umiša se u mušterije pa kako su papuče iz rukuh u ruke išle, da ih svak pregleda, dokopa ih se taj bekrija, pa on s njima u njedra, izmakne se iz svitine i donese papuče Šehislamovoj šćeri. Pripovidi ona babi što i kako je bilo, kako mu je obećala da će za njega poći, i bogme ne bilo druge, van mu je Šehislam dade.

 

Pofali se Šehislamova šći svojim papučama pred sultanijom, a to one ne mogla preboliti, van će ovako caru:

 

– Eto, babo, u tvoje hizmetačice da budu lipše papuče neg u mene! Sramote i rugobe do Boga miloga! Već ti hajde, babo, i nađi mi onakove papuče, a ako mi ih ne nađeš, ma ili ću se otrovati, il’ u more skočiti!

 

To Caru u jednu ruku vrlo mučno bilo, a u drugu opet i sam vidio da u njegove šćeri valja da budu najlipše papuče u carstvu. Što će van pođe tražiti trgovca te je te papuče prodav’o. Nađe ga i zapita:

 

– Reci, more, imaš li još igdje onakve papuče? A ako ih imaš, ti je donesi i traži od mene što god uzhtiješ.

 

– Beli, čestiti Care – veli Šahbas – ja znadem još jedne i za tvoj hator poći ću po nje i doniću je!

 

To Caru plaho milo bilo i ode zadovoljan u svoje dvorove, a Šahbas put pod noge, pa hajd’ preko mora u Divove dvorove, uzme blaga što je mog’o poniti od hašluka, spremi u njedra ostale papuče i vrne se k Caru.

 

Car veseo i preveseo pa šta želi, da mu obećanje ispuni, a Šahbas mu poljubi skute i reče:

 

– Tvoja carska riječ i volja neka je sveta, pa podaj svoju šćer za mog brataRahmana.

 

Beli se Car nije takovoj molbi nad’o pa se malo zamisli, ali šta hasni misliti kad je obeć’o? Obeć’o pa valja i držati. Dovede Šahbas Rahmana, a Car mu dade svoju šćer.

 

Živili su sretno i veselo. Jednog dana reče Rahman:

 

– Čestiti Care i babo, i u mene imade babo i car u Carigradu i u mog babe ima kaduna, a moja majka: pusti ti da tvoja šći i ja pođemo k njimaka, da se vidimo i pozdravimo.

 

I to Caru na ino ne bijaše, van spreme ponabolje hate iz podruma, deset robova i šest robinja, dade im zahire i darova i po carsku ih opremi.

 

Pođu oni što u kolima, kud kola mogu, a što na konjima, kud kola ne mogu. Dođu na tri konaka do Carigrada. Noć ih ulovila i valja jim šator razapeti. Rahman razapeo šator, a Šahbas ne razapinje za sebe.

 

– Šta ćeš ti, brate Šahbasu, pod vedrim nebom noćiti? – pita ga Rahman.

 

– Neću, vala, brate Rahmane, van ćeš ti razdvojiti pregradivši svoj šator, i ti ćeš s hanumom u jednoj polovici, a ja u drugoj noćevati!

 

Kako Šahbas reče – Rahman ne poreče. Leže Rahman sa kadunom u svojoj polovici, a Šahbas u svojoj. Rosica sitna pala, a vedra ju misečina obasjala. Izmami Šahbasa srce napolje. Kako je tihi vitrić pirio, a lišće i travica treptila, sidoše na drvo četiri vile.

 

– Jadna junaka carevića Rahmana, veseli se da k ocu ide, a otac mu šalje hata. Kad uzjaši na nj, umriće.

 

Na to će druga:

 

-Jadna junaka carevića Rahmana, veseli se da će oca vidit, a otac mu šalje po tataru šišu od almara, kad je okusi umriće.

 

Na to će treća:

 

– Jadna junaka, carevića Rahmana, veseli se da će k ocu doći, a ne tegne li na hatu umrti, il’ iz šiše smrt popiti, pa uđe zdrav u dvorove, stvorće mu se babo u radu, pa će se na tankoj niti doli spustiti, pretvoriti se zmija, a onda zmaj i progutati ga.

 

Na to će četvrta:

 

– A oni, te mu to kaže, u kamen će se prometnuti!

 

To rekav’, odletiše vile, a Šahbas uđe po šator, pa nemogav zasniti, prevrćeše u mislima šta je od vila čuo, dok su horozi zapivali i zora svanula.

 

Kad sunašce granulo i tičice propivale, zbudi se Rahman i ostala družina.

 

– Sabaile hairula, brate Rahmane – pozdravlja ga Šahbas, a ovi mu opet odzdravlja:

 

– Sabaile hairula, brate Šahbasu!

 

Stadoše pred čador u čisti Božiji ajer; Šahbas se na sablju naslonio, spustio glavu i podnimio: muka ga ufatila, žao mu šta vile rekoše, pa mu teško Rahmana i pogledati.

 

Kako pred njima pukla ravnica i prilipa jalija, pa ti poteže po sebi oči da ne možeš, van ju gledati sve s jednog kraja na drugi, vide hata gdje po njoj igra, ma hata kakvog još nikakav car jašio nije: na njem’ oprema sva zlatna, a srmali uzengije po puštenoj grivi skakuću. Ništa, van ko da ti kaže: Uzjaši me! Igra hat i oko njiha; Rahmanu oči zaiskrile, vidiš mu da bi volio na nj uzjašiti no vas dunjaluk. Eto ti bogme hata i pred njega, stane, kopka kopiti i vrat prikrivljuje; istom Rahman ne može srcu da odoli i primi uzengiju, ali to u dobar čas opazi Šahbas, pa kako sabljom zamahne odsiče hatu glavu. Pade glava i kako se svali na zelenu travu, plane iz nje plamen.

 

– Šta učini, brate Šahbasu, ako za Boga znadeš? – veli Rahman. – Eno otac mi hata šalje da se upoznamo, a ti mu glavu odsiče.

 

– Šućur Allah! – kaže Šahbas – kako sam uradio, dobro sam uradio, a drugi put uradi ti bolje, brate Rahmane.

 

Spremiše svoje konje i koliju, digoše šatore i da će poći, al’ eto ti brza tatara, u ruci mu šiša od almara, ma kakova, da bi ju okom ispio! I Rahmanu ne moglo srce odoliti, van potegnu rukom da će uzeti šišu, kad li to Šahbas opazi, mahne sabljom i odsiče tataru ruku. Pade šiša u zelenu travu, a kako je pala skoči iz nje plamen.

 

– Što učini, brate Šahbasu, ako za Boga znadeš – veli Rahman – eto otac mi posla šerbe da se upoznamo, a ti mi ga u travu prosu!

 

– Šućur Allah! – kaže Šahbas – kako sam uradio, dobro sam uradio, a drugi put, brate Rahmane uradi ti bolje, kako budeš umio!

 

Spreme se oni i pođu. Idu, idu, i bogme dođu o akšamu trećeg dana sretno u Carigrad. Odvedu ih u carske odaje, na konak.

 

Smisti se Rahman u jednu odaju sa svojom hanumom i upita Šahbasa:

 

– Kamo ćeš ti i u koje odaje, brate Šahbasu?

 

– Evo, pregradićemo ovu odaju, brate Rahmane – veli Šahbas – u manju polovicu ćeš ti i tvoja hanuma leći, a u veću ja!

 

Šahbas reče, a Rahman ne poreče i legoše spavati.

 

Rahman sa hanumom brzo zasnio, a Šahbas donio mangalu, pa peče kahvu, pomalo ju srče i pije tutun. Ne postajalo dugo, ali vidi kako se rada na svojoj niti spušća do poda. Spustiv’ se dolje, pruža se, pruža i prometne zmija; tako potraja za čas, pa se opet rasteže, deblja i raste i – eto zmaja; sad je doš’o Šahbasu vakat i trže sabljetinu, mahne i odsiče zmaju glavu, pa ga uzme i kroz pendžer baci u more, te legne da spava. Sutradan ustanu Šahbas, Rahman i hanuma mu, pa poželješe Caru poći, viditi ga i pozdraviti se š njim. Zovu sluge, al’ sluge kažu da je noćas nestalo Cara, da mu se zameo i trag i glas. Niko nije znao šta se š njime dogodilo, niko do samoga Šahbasa.

 

Saznade carstvo da se tu desi carev sin, pa bogme kad ne bi druge, učiniše njega cara. Tako je carev’o , a Šahbasa drž’o i pazio k’o rođenog brata.

 

Jednog dana reći će mu Šahbas:

 

– Čuj, brate Rahmane, ti meneka miluješ i voliš, a ne znaš me!

 

– Je li, mi se sastasmo ko jabandžije u tuđem carstvu i živismo do dana današnjega ko braća?

 

– Evete – reče Rahman – ja te poznam i kako te poznam dobro te poznam k’o brata i nikako drugačije; ma bio ti odakle bio, moj si brat, ako nas i nije jedna majka rodila i istim mlikom dojila.

 

– Bukadar vakta smo već skupa, pa valja da si jednoč i kažemo što si moramo prije al’ kašnje kazati. Kad ono noćevali pod istim čadorom, na tri konaka pred Carigradom, a ti i tvoja hanuma zasnili bili, izmami me srce vanka iz čadora. Kako je tihi vitrić pirio, doletiše četiri vile na drvo i sidoše više mene.

 

Veli prva vila:

 

– Jadna junaka carevića Rahmana, veseli se da k ocu ide, a otac mu šalje hata – kad uzjaši na nj – umriti će-

 

Na to će druga:

 

– Jadna junaka carevića Rahmana: veseli se da će oca viditi, a otac mu šalje po tataru šišu od almara, kad je okusi umrti će!

 

Na to će treća:

 

– Jadna junaka, carevića Rahmana, veseli se da će k ocu doći, a ne tegne li na hatu, il’ iz šiše smtri ne popiti, pa uđe zdrav u dvorove, stvoriće mu se babo u radu, pa će se na tankoj niti doli spustitu, pretvoriti se u zmiju, a onda u zmaja i progutati ga.

 

Tu prestane Šahbas. Rahman se zamislio i podnimio.

 

– A što će reći četvrta? – pita Rahman.

 

Šahbas ne odgovara.

 

– Ču li, brate Šahbasu – pita opet Rahman – što će reći četvrta?

 

Šahbas opet ne progovara. Začudi se Rahman što mu brat ne odgovara, pa ga primi za ruku, al’ ruka hladna, ledna. Sad ga pogleda, a Šahbas se okamenio, taman kamen, te kamen, samo k’o od njega istesan brat Šahbas.

 

Sad ga ogrli Rahman pa udari u jeku i plač k’o malo dite:

 

– Alaj, brate Šahbasu, reče li to četvrta vila?

 

Ne pušća Rahman nikoga u tu odaju, van se po cili dan s kamenom razgovara, ljubi ga i plače; ne da ni muhi na nj sisti, van uzeo lepezu pa ga od muha brani. Kad bi otiš’o po poslu il’ u lov, morala je hanuma kraj kamena siditi i lepezom muhe ćerati.

 

Tako trajalo dugo vremena i hanuma dobila sina. Opet ode jednoga dana Rahman u lov, a hanuma sidi kraj kamena i ćera muhe. Dođe robinjica i veli da dite plače, neka mu sisu dade. Otiđe hanuma k ditetu, pa kako se je nagnula nad dite, zasni i čuje glas: “Zakolji si sina, uhvati krv u čašu pa polij Šahbasov kamen i on će oživiti.” Ona uzme čakiju, zakolje sina, uhvati krv u čašu i polije Šahbasov kamen, Šahbas ustade i ode, a ona se probudi. Kako se probudi, pogleda dite, a sinčić živ i zdrav maše nožicama i ručicama i smiješi se materi. Još tako polusnena poleti k pendžeru, a pod pendžerom šeće Šahbas.

 

O tom nezn’o Rahman ništa. Vrne se s lova i ne pita za nikoga i za ništa, van ide u odaju k Šahbasu, al’ kad on tamo, Šahbasa nema. Sad udari Rahman u pomaganju i viku:

 

– Alaj, hanumo, što pusti da nam Šahbasa odnesoše?

 

I ne da hanumi ni do riči doći, van onako k’o bisan trže sablju, pa da će ju posići, kad li eto Šahbasa iza njega, primi ga za ruku i sablju te reče:

 

– Evo me, brate Rahmane, opet živa, pred tobom; ne sici hanumu, ona je u snu pokazala da je pravi prijatelj i vridniji od vlastitoga diteta i to Allahu omililo i opet sam oživio.

 

Rahmanu stala svaka rič u grlu, a suze mu potekoše niz lica. Raširiše ruke, zagrliše se i dugo i dugo se nisu mogli iz zagrljaja istrgnuti.

 

Rahmanovu veselju ne bi ni kraja ni konca. I opet su živili k’o ikad braća u ljubavi živiti mogu.

 

Jednoga će dana Šahbas Rahmanu:

 

– Rahmane brate, evo koliko smo vakta skupa, pa ti još nikad ne rekoh ko sam i eda li mi valja polaziti i od tebe se rastajati.

 

– Šahbasu brate – veli mu Rahman – otkad se poznamo ja te ne poznam i ne držim za drugo, van za brata, makar nas i nije ista majka rodila i istim mlikom dojila. Kako ti kažeš, ja u dvoru, ja u carstvu mom, neka tako bude: sve što je moje i tvoje je pa zašto da se rastajemo? Meni bez tebe nit će veselja, nit sreće biti; jer sve što imam, dobio sam po tebi.

 

Šahbasu navriše suze na oči, ulovi Rahmana za ruku i reče mu:

 

– Rahmane, čestiti brate i jednog svita glavo! Menika je doš’o vakat i ja moram odlaziti: evo ti tri vlasa s moje glave, kad me ustrebaš da ti budem od pomoći, a ti uzmi vlas, prinesi ga k vatri – i ja ću ti doći i pomoći ti.

 

Šahbas istrgne tri vlasa s glave i dade ih Rahmanu.

 

– Šta će mi i vlasi, brate Šahbasu – veli Rahman – kad tebe ne imam; teško mi je da mi budeš samo u nevolji druže, već mi budi i u veselju brat ko si i dosad bio.

 

– Rahmane brate – reče mu Šahbas – zašto si cipaš srce i otežavaš nam rastanak? I ja sam jednog svita glava i mene čeka moj narod, a ja moram k njemu; bukadar vakta me ne bi u svom carstvu; otkad si ribljeg cara sa muhur-sahibijom ulovio i samilostna ga srca pustio, a on ti obećo da će ti od pomoći biti, pa odkad si prijatelja i jarana Šahbasa naš’o, nije bilo ribljega cara u njegovu carstvu, a sada, te ti je u svemu od pomoći bio i rič svoju održo, pušti ga natrag u njegovo carstvo.

 

Sad i Rahmanu puče pred očima i vidi da mu se valja rastati. Rastajali su se puna tri dana. Kad bilo o akšamu trećega dana, a Rahman se još ne mogo rastati sa Šahbasom, poviče mu Šahbas:

 

– Zbogom, brate Rahmane, kad ti budem od potrebe, imaš tri vlasa pa me dozvoni!

 

To rekav’, skoči kroz pendžer u more. Poleti Rahman k pendžeru i netom vidi ribu sa zlatnom krunom a žutim i crnim prugama gdje ispod pendžera otpliva.

Pjesma o samoći.

Pjesma o usamljenosti.

Pjesma o otuđenosti.

Pjesma o izdaji.

Pjesma o konformizmu.

Pjesma o nadi.

Pjesma o ljubavi.

 

 

And did you exchange. A walk on part in the war. For a lead role in a cage?

 

 

 

 

Evo, rekoh da ću postavljat, pa da krenem…radi se dakle o najljepšim bošnjačkim bajkama, a koje sam prekucavao iz knjige ” Bio jednom car” …imam ih na fb, al reko nek se nađu i ovdje…nek neusfali 😀 …uživajte

nepomena: sve su riječi original napisane i prepisane,dakle ne radi se o greškama bilo koje vrste

 

Adžo i div

U blizini nekakva grada nalazio se nekakav mlin (vodenica) u kojem su – kako svijet priča – divi dolazili mljeti žito. Niko se nije smio usuditi da dođe u taj mlin, pa su putevi njegovi bili obrasli zelenom travom. Tada reče jedan siromašnan čovjek da će on otići u taj mlin i samljeti svoje žito. Žena ga odvraćala svakako da ne ide mljeti u tom mlinu, al’ on joj reče:

 

– Ja ću ići, pa šta mi dragi Bog da; ako sameljem žito i ako se vratim živ, donijeću djeci nešto više mliva, jer neće mi trebati plaćati mlinarine (ujma).

 

Zatim uprti torbu na leđa punu novih kukuruza žutih k’o dukat.

 

Kad je došo u mlin, odma naspe kukuruze u koš, pusti mlin da melje, a on sjede da čeka. Nije nešto malo sjedio, dok se otvoriše mlinska vrata, a onda se pokaza divlji čovjek visok i debeo, lica neobična, očiju strašnih, a čupav k’o medjed, pa vikne na njega:

 

– Zar ti, Adžo, smiješ dolaziti u naš mlin!

 

Adžo se jedva sabere pa rekne da smije.

 

– Onda moramo okušati koji je od nas dvojice jači – rekne Div i pritisne rukom mlinski kamen, tako da se nije mogao okrećati, na što kanuše nekolike kapi vode iz novih kukuruza od jakog pritiska, a Div na to rekne:

 

– De, da vidim koliko ćeš kaplji ti iscjediti?

 

Adžo se brzo dosjeti, komadić sira što je bacio za pas da ruča spusti sa žitom zajedno pod kamen, kamen se okrećao, a voda procuri većma nego kad je Div kamen pritiskao i zaustavio.

 

Vidivši Div toliko kaplji vode ispod kamena, prepane se pa poviče:

 

– Aman, ti si Adžo jači!

 

Iza toga Div ispruži svoj kažiprst, pa bub u brvno, na što se brvno iscjepa, dok njegov prst skroz prođe.

 

Adžo vidje tu Divovu snagu i upita sam sebe: ” O, majko moja, kako ću ja?”

 

Na to reče Div Adži:

 

– De da vidim kako češ ti probušiti prstom ovo jedno brvno?

 

– Ja ću izabrati koje je najtvrđe – govoraše Adžo i gledaše ne bi li kakvu zgodu uočio, dok na svoju sreću opazi nekakav čvor u jednom brvnu, koji se sasušio te gotov sam ne ispane; na to se primake, takne prstom u taj čvor, čvor ispane napolje, a on prstom k’o bajagi vrti.

 

Kad ovo vidi Div, malo ne umrije od straha, a onda zaviče:

 

– Aman, Adžo, ti si jači!

 

Vidivši neznani Div da ga neće taj jaki Adžo ubiti, primakne se do brvna i stade se diviti kako je Adžo čisto brvno probušio.

 

– U tebe, Adžo – veli Div – nema ni onih pracipljika kao u mene.

 

Poslije toga opet se Div davarniše i rekne:

 

– De, Adžo, da se malo potučemo, da vidimo koji će kojega većma udariti!

 

– Hoćemo – rekne Adžo, pomislivši u sebi: “O, majko moja, čudne ove napasti i moje muke!”

 

Zatim se brzo dosjeti, uze sebi komadić tahte, a njemu uklepa dugačko drvo kojim su valjda mlinari negda mlinsku badžu zatvarali i rekne:

 

– Ja sam jači, zato udri ti mene tim velikim drvetom, a ja ću tebe ovim malim.

 

Div zamahnu da udari Adžu, a drvo zapni za rogove gore, dok Adžo onom tahtom ošamari diva čas po desnom, čas po lijevom obrazu. Dodiju Divu napokon Adžini šamari, pa poviče:

 

– Aman, Adžo, nemoj više!

 

Adžo stane, dok Div opet učini:

 

– De, Adžo, da se opet malo potučemo, ali neću ja u mlinu, izići ćemo na polje i ja ću uzeti tahtu, a ti uzmi ovo veliko drvo, jer si ti i jači.

 

– Pa drage volje – rekne Adžo, pomislivši u sebi: ” O majko moja, kako bih se kutarisao ove napasti?”

 

Zatim se brzo dosjeti, uzme drage volje ono dugačko drvo, pa udari Diva čas u prsa, čas u trbuh, kad bi god ovaj pošao da ga ošamari onom tahtom i da mu tako vrati makar jedan šamar.

 

Kad vidi Div da će ga Adžo usmrtiti ako se još ustuče s njime, prođe se svakog boja. Al’ eto nešto gore: on obrlati Adžu da ide s njim da ga njegova braća vide.

 

– Ja imam dva brata – veli Div – jedan je mlađi od mene,a jedan je stariji. Njima bi vrlo milo bilo da te vide, kad si tako jaki.

 

Adžo bi se drage volje izmigoljio da ne ide s Divom njegovoj kući, ali se boji sile i snage njegove. Napokon pristane Adžo i pođu zajedno. Išli su i išli, dok se naposljetku ne nađoše na jednom otvorenom polju. Na kraju toga velikog polja bjelasala se njihova kula nadomak jedne planine i sad kaže mu on, da je ono njihova kuća. Zatim pođu brže, a kad biše tamo, Div zavede Adžu iza kuće, gdje su imali jednu trešnju, a bila rodila ko grozd. Odmah Div savije vrh od trešnje i počne brati, a Adžo brao one suhe i slabe što su bile na onim donjim grančicama. Opazivši Div kakve trešnje bere Adžo, pruži mu onaj svoj ogranak, vrh od trešnje i rekne:

 

– Adžo, ne valjaju te trešnje, evo tebi ovaj ogranak, a ja ću sebi saviti drugi.

 

Tek što je on uhvatio onaj ogranak, odmah je preletio preko trešnje i bub na onaj kraj ko vreća vune. Div se samo čudio, kako Adžo more lahko da preskoči njihovu trešnju, a eto mu još nešto začudnije. Adžo ide i vuče za uši zeca, golema kolik jarac, na kojeg je slučajno pao, kad ga je onaj ogranak prebacio.

 

– Za Boga, Adžo, zar ti tako loviš!

 

– Jest, ja ovako lovim, odvrati Adžo. Kad ja uzeh onu granu, opazih zeca onamo gdje jede opale trešnje; da pođem k njemu, opaziće me i pobjeći, al’ da tako ne bude, ja sam se digao najprije u zrak, a onda odozgo panem poput orla i uhvatih ga čvrsto za uši.

 

-Aman, Adžo, ti si jači – poviče Div u smrtnom strahu, a kad viđe da ga neće Adžo ni ovaj put ubit, sabere se i reče:

 

– Adžo, moja su braća otišla u lov, oni će donijeti lovine, a mi ćemo sad ovog zeca ispeći i pojesti.

 

– Drage volje – pristane Adžo, jer ne biva drukčije.

 

Kad htjedoše zeca da jedu, Div da polovicu Adži, a polovicu sebi i učinu:

 

– De, koji će brže pojesti svoju polovicu.

 

Zatim Div uvali u usta malone svu polovicu svoju, zažmuri i stade hrskati, a kad naš Adžo opazi da on ne gleda, brže-bolje spremi svoju polovicu u džep, pa vikne:

 

– Hej, zar ti nijesi još pojeo?

 

Div pogleda onako hršćući kosti, kad li se naš Adžo samo oblizuje, kao da je zbilja svoju polovicu pojeo

 

– Uh, zar ti tako brzo jedeš?

 

– Jest, ja brzo jedem, a mogu mnogo pojesti prema snazi.

 

Div sit Adže, pa bi mu, ako ćeš, rekao, da ide svojoj kući natrag, al’ kad bude braći pričao o Adžinoj snazi i vještini, reći će mu braća da to ne more biti. Na to uvede Adžu u kulu i kaže mu da tu sjedi. Napošljetku i suton poče da se hvata, dok nešto na polju najedanput “bu”, dok i drugi put “bu”, kao dva velika topa kad se ispale.

 

– Ko ono kucuka? – upita Adžo Diva, kao da se nimalo ne čudi toj grmljavini.

 

– To su moja braća iz lova, a ono što je dvaput lupilo, to ostaviše topuze u avliji.

 

Domalo iza toga evo ti i njiha dvojice; bili su strašni i čupavi kao i njihov brat Kad uđoše odmah pripeku tabane uz vatru, a onda počeše peći meso i jesti. Njihov brat pričaše o Adži, o njegovoj snazi, vještini i brzini. I Adžo je sve to slušao, dok će onaj najstariji:

 

– Onda pazite dobro gdje će leći, pa kad bude po noći, neka ustane svaki i neka ga po jedanput topuzom opali!

 

Čuvši Adžo njihovu namjeru, kad bi oko po noći donese nekakvu samaricu, postavi ne svoje mjesto i pokri nekakvim ćebetom, a on ode na drugo mjesto pa leže. Divi jedva dočekali po noći, onaj najstariji prvi uzme topuz i bub u samaricu, misleći da tu Adžo leži, samarica se sruši, a on se vrati braći i kaže:

 

– Ala sam ga muški udario, rebra mu srušio!

 

Na to izađe srednji brat s topuzom u ruci i opali jedan put po satrvenoj samarici, vrati se braći i kaže:

 

– I ja sam ga junački opalio, kosti mu isprebijao.

 

Onda i onaj najmlađi brat uze topuz, omjeri samaricu, vrati se natrag, pa rekne braći:

 

-Sad moremo mirne duše spavati, on nije živ, ne more nam ništa učiniti

 

Kad bi u ranu zoru, oni ustaše i posjedaše veselo oko vatre, dok ti evo našeg Adže.

 

Oni se začude što je živ, dok ga onaj srednji poče pitati:

 

– Kako si Adžo, jesi li mogao spavati?

 

– Pa vala, nijesam mogao dobro spavati; nekakva buha nagonila se tri put na me, bihuzur sam bio.

 

Kad čuše što Adžo kaže, biše zapanjeni od velikog čuda. Međer su njemu naši topuzi kao buhe, pomisle u sebi.

 

Slijedećeg dana spreme se divi i uzmu topuze da se bacaju, pa pozovu i Adžu sa sobom. Adžo je već znao unaprijed da će morati i on bacati se topuzom, pa ako se ne dosjeti kakve varke da će udarit na sto muka.

 

– Eno, Adžo, četiri topuza – reknu oni – pa izaberi sebi koji ti drago.

 

– Meni će koji je najteži – odvrati Adžo, motreći gvozdene topuze kako su golemi.

 

– A ti uzmi onaj najveći, onaj je i najteži.

 

– Hoću li ja sva tri ponijeti?

 

– Nemoj, mi ćemo ponijeti i tvoj.

 

Našem Adži sad istom svanu kad ne mora da nosi gvozdeni topuz koga ne bi mogao ni maknuti s mjesta, a kamo li da ga nosi.

 

Došavši svi na mejdan gdje se baca topuz, metnu njegov topuz pred njega, na što on od muke da vidi more li ga rastaviti od zemlje, prihvati,ali zakleo bi se da je prikovan za zemlju. Na to rekne:

 

– Bacite se vi prvi, da vidim dokle bacate!

 

Oni se odmah bace topuzima uz polje prema nekakvoj visokoj kuli,na što drzeci za svoj topuz upita:

 

– Je li ona kula tvrda?

 

– Zašto?

 

– Moj će topuz udariti posred nje.

 

– Aman – poviću oni – ona je kula nasega cara; nemoj ako za Boga znaš, car bi nas ubio!

 

– Ali što je meni za vašim carem – rekne i prihvati pobolje za topuz, kao da će se zbilja baciti, dok divi opet:

 

– Aman, nemoj pa nemoj se ti nikako ni bacati i mi velimo da se ti moreš više baciti.

 

Dočekavši jedva da se riješi topuza, započe ih pitati:

 

– Ako vi hoćete, ja ću vašeg cara ubiti.

 

– Ne za Boga, on ima tri sina i oni bi nas ubili; već ti hajde svojoj kući, a ponesi što god hočeš iz nase kuće.

 

Na to Adžo pokupi što je valjalo i tako pobijedi svojim znanjem jake i strašne divove.

Draga moja gospodo pušači!

 

Ispravljam se ,niste gospoda, niti ste gospođe.

Samo da vam kažem ‘vako u lice, ono što neće niko da vam kaže.

 

A to je da SMRDITE BR’TE MILI!

Smrdite da se ne može ostat. Bazdite praaavo!

Znači povraća nam se od vas kad ste u blizini, posebno kad ste je tek ugasili.

Haj što vam smrdi odjeća, to nekad i možete prikrit parfemima, al brte kad iz usta zapahne smrad, nemoš ostat…k’o da ste jeli …znaš već šta…

 

Sad mi tek pravo žao onih cura koje ne puše , pa kad ih poljubi tj. zažvalji momak koji puši, koji one smrad trpe 🙁 ccc

Doduše ima i suprotnih slučajeva..

Znajte da će vas trpit dok se ne “uzmete” i onda će vas il izbjegavat il će vam reć jednog dana..kada zaljbljenost prođe, a prođe…

 

Govori vam s ljubavlju bivši pušač, vaš Alkemičar…

 

ps. fakat me stid i ne mogu da vjerujem kol’ki sam smrad bio

pps. izvanjajem se svim preosjetljivim , u klimaksu,pms-u,pstps-u, mms-u,sms-u, sds-u, hdz-u itd….bitno je da sam ima’o iskrenu i čistu namjeru 😀

Sinoć napisah post, i nemogoh ga objavit, nešto nam plaho vrijedni voxovci, vazda nešto rade, haj valjda će se isplatit …

Pisao sam nešto drugo, al danas mi ovo nešto drugo  ! naumpade..

 

Nadam se da će aBda, sljedeći korak AKPa biti, – ustavne promjene i prelazak na predsjednički sistem!

 

Dok sam studirao birvaktile, pa ‘nako ,kako sam o čemu učio i čitao, vazda sam to poredio sa islamom i islamskom državom, šerijatom..

Tako, kad smo radili savremene političke sisteme, predsjednički mi se činio kao neka moderna verzija nekadašnje islamske vladavine i vlasti.

Naravno u suštini je to to ali svakako da bi se mnogi detalji doradili.

U predsjedničkom sistemu imamo skoro sve elemente identične, morebit čak i da je predsjednički sistem i razvijen iz islamskog hilafeta..nije bitno…

 

I ono što bih ja uveo je to..zapravo izbacio bi, da svaka budala može birati vlast, tj. glasati na izborima.

Ok, saće ovi demokrati – nja nja nja bla bla bla, neka će, boli me briga 😀 … al ne bi meni mogo birat neka budaletina, nešto što je u društvu i državi najbitnije , onoga ili one, koji će vladati, donositi navažnije odluke o narodu i državi.

Ne bi mogo nikakav zločinac, niti lopov, niti seksualni manijak,alkoholičar, lažov,  niti neki duševi bolesnik, psihopata, kriminalac i kabadahija, prevarant, kockar, čovjek ili žena koja vrši nasilje u porodici, neki depresivac, i razni drugi koji su na bilo koji način poremećeni, bilo sociološki bilo psihološki…jer ti ljudi nisu pri sebi, i većinom, ne da ne doprinose boljitku društva nego ga i unazađuju..zato…sikter, neš ti glasat mi i birat, nit ćeš bit’ biran svakako.

Uveo bih neki indirektni, posredni model…dakle da se izaberu predstavnici, koji će onda izabrati i predsjednika, cara, halifu, šefa, kralja, kako god ga zvali…

Ti ljudi bi trebali biti poznati u svojim izbornim jedinicama , kao vrijedni, pametni, moralni, odgojeni,školovani, mudri, dakle sa što više pozitivnih vrlina koje su vidljive i poznate u okolini..a svi mi uglavnom znamo u mjestima u kojima živimo i ove dobre i ove zle ljude..samo se uglavnom pravimo budale da ne znamo ništa ni o kome…

Dakle ljudi od povjerenja bi izabrali najboljeg među njima…

Nešto slično se teoretski u ćitabima navodi i za biranje halife…

Nije ovo ništa nemoguće, odrede se izborne jedinice u kojima bi se izabrali predstavnici te šure, parlamenta, ili kako god..a oni bi se odabrali na nižim nivoima itd…

Također se može uvesti i teritorijalna zastupljenost , kao i nacionalna, spolna i sve što se smatra za bitnim..sve se može kad se hoće…

Pošto je islamska država građanska država, ove sve stvari bi bile zastupljene i u njoj. ( znam da se neki čudom čude ovoj izjavi – islamska-građanska 😀 , ali to je fakat, a neznalice neka se obrazuju ili neka ćute)

….e, ko me hoće počastit nek mi donese crnu čokoladu sa čilijem! ..ev probo, dobra ko struja!

 

edit: poznati škrtac, rasipnik, čovjek poznat po tome da se prežderava, narkoman, čovjek koji kida rodbinske veze – također ne bi mogli glasati

Prije novog članka o poligamiji 😀 , da nešto drugo napišem…

Uvijek me fasciniralo kada razmišljam o tome kako naše tijelo funkcioniše…

Zapravo u tome najviše vidim dokaz kreacionizma i da iza svega toga postoji Neko ko posjeduje, Znanje, Mudrost i Moć da sve to uredi na način na koji je uređeno.

Jer kompleksnost građe i funkcionisanja živih bića na tom mikro planu, na ćelijskom nivou je tolika, da je smiješno misliti, vjerovati, pretpostavljati da iza nečega tako veličanstvenog ne stoji inteligencija, a sa druge strane lahko insanu da prihvati da iza najobičnijeg TOČKA , mora postojati neki intelekt koji ga je osmislio i napravio..da ne govorim o najobičnijoj priči od nekih 1000 riječi za koji insan vjeruje da je NEKO napisao, da nije mogla da se složi slučajnim skoro pa beskonačnim nasumičnim bacanjem slova u zrak i čekanja da se ona poređaju u ..pa eto, neka bude i , u jednu običnu pjesmicu…dok sa druge strane vjeruje insan da je DNK-niz, ta najveća i najkomplikovanija “knjiga” nastala upravo tako….

 

Kada razmišljam o svom tijelu, ne mogu a da ga na neki način doživljama kao nešto što je odvojeno od mene, iako sam ja i to tijelo naravno, kada skontam da se svi tjelesni procesi u njemu odvijaju bez moje volje i htijenja, bez mog napora, bez moje moći da promjenim to. Kada pojedem nešto, da li ja mogu upravljati svojom voljom i svješću na to da se to svari, da li ja upravljam svim tim mehanizmom probave, pretvaranja hrane u energiju i dostavljanja iste do svake ćelije moga tijela, a onda i izbacivanjem otpada iz ćelija….da li govorim srcu kako će da kuca, i kad spavam..pa čak nesvjesno i dišem…da li upravljam procesom rasta kose i noktiju, da li mogu narediti kosi da prestane opadati da ne ćelavim, da li svjesno upravljam imunološkim sistemom itd. itd.

 

Tijelo na neki način potpuno neovisno funkcioniše od moje svijesti, pa čak se i brani i čuva od mene samoga!

Na primjer, a to sam baš mnogo puta na poslu posmatrao, kada su velike vrućine i tijelo se pregrijava, znamo da je mehanizam hlađenja tijela – znojenje.

I da, čovjek se zaista i znoji, ali to znojenje je kontrolisano od strane tijela i tjelo samo preračunava količinu vode u tijelu i shodno tome i ispušta znoj.

Onoga momenta kada se napijem vode, znači automatski u roku od nekih 10-20 sec. tijelo ispusti mnooogo više znoja nego do tada, npr. 2 sata radim i ne pijem vodu, i znojim se pomalo i onda popijem vode, tijelo dakle, kao da neki mali čikica poviče tijelu :

HEJ RAJA, EVO STIGLE SU NOVE ZALIHE, SLOBODNO PUŠTAJ HLAĐENJE!!! 😀

..i znoj nagrne u mnogo većim količinama….

Dakle sve to neovisno o mojoj volji..jer do tada, dok se nisam napio vode, tijelo štedi ono što ima i raspoređuje da bi se sačuvalo od dehidrecije, jer kao da kaže : CCC OVA BUDALETINA ĆE NAS UBIT, KO ZNA KADA ĆE SE NAPIT VODE, ZATO POMALO PUŠTAJ PIPU DOK NE DOĐU ZALIHE!

 

Helem, ovaj video me potakao da o ovome pišem,a prikazuje unutrašnji život jedne ćelije, leukocita, u kom vidimo da je naše tijelo pravi jedan poseban svijet, koji kako sam i rekao funkcioniše sam, savršeno i sa znanjem, a eto , ko hoće neka vjeruje da iza svega toga ne stoji Kreator, da ne stoji intelignecija….la ikrahe fiddin 🙂

 

 

Videa su rad Harvard Univ. a na ovom sajtu su i druga videa na slične teme pa bujrun …

https://www.xvivo.net/animation/the-inner-life-of-the-cell/

 

 

“Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je on istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” ( Fussilet 53)

 

 

“A zašto ne razmisle sami o sebi?” (Er-Rum , 8 )

Uzvišeni Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, vidljivog i nevidljivog svijeta, postavio je zakone po kojima se sve stvari dešavaju.

Tako i cijeli ovaj naš Svemir je podvrgnut zakonima fizike, a neki djelovi Svemira opet, nekim drugim zakonima, koji još nisu shvaćeni od strane naučnika.Na ljudima je da ih pokušaju dokučiti ( nejprije mislim o Crnim rupama)

Sve zajedno čini veličanstveni dokaz Božije moći i mudrosti u Njegovom stvaranju.

Rekao bih da su sve te matematičke formule po kojima se stvari kreću ili su stvorene, kao što je broj Pi , ili Fibonačijev niz, dokazi o tome da je Stvoritelj svega samo Jedan! Ljudi su ih samo shvatili i definisali nešto što postoji.

 

“A šta je teže: vas ili nebo stvoriti?  (En-Nazi’at)

Pita Stvoritelj, kao da ljude na neki način već upućuje na veličinu Svemira i na sve ono što ljudi tek otkrivaju i naslućuju da u Svemiru postoji.

Malo po malo, ljudi otkrivaju tajne Kosmosa , njegovu ljepotu i sklad, a to se može vidjeti i u ovim putanjama planeta našeg sistema koje su grafički prikazane na slici a i na linku koji dajem za ostale putanje…

ovo je kao što vidite prikaz putanje Zemlje i Venere 🙂 …ljepota, sklad…

Venera obiđe oko Sunca 13 puta dok Zemlja za isto vrijeme 8 puta. Ako bi pratili njihove putanje , onda je ovo uzorak, model po kom se kreću.

” Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak,
zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” (Mulk 3-4)

Ostale uzorke putanja planeta pogledajte ovdje…pa neka je hvaljen Allah Najljepši Stvoritelj.
https://ensign.editme.com/t43dances

 

Na koji načun su nastale tzv. prirodne zakonitosti kojima su se tvari pokorile i po kojima se sve dešava…zašto sile ( teže, atomske, elektromagn…i dr.) se baš ponašaju onako kako se ponašaju i utiču na stvari kakao utiču a ne na neki drugi način i kako se to sve uskladilo da funkcioniše na način da iz jedne ekspolozije od koje je nastao haos nastane red i sklad…na kraju krajeva u samom momentu Big Banga nisu postojale te sile niti ztakonitosti, pa od kuda da se u istom djeliću vremena kada i kreće Big bang , nastaju i te sile i zakonitosti po kojima kreće da se formira Kosmos? ..pitanja je mali milion, a na veliku većinu nikada nećemo odgovoriti

 

‘nako opušteno pred vikend kontam malo

 

Tekst preuzet sa kliksa, jerbo ne znam stavit link a da radi 😀

 

Žene koje “dijele” svoje muževe s drugim ženama su zdravije

 

Imati više žena je san nekih muškaraca, dok je noćna mora drugih. Naučnici su otkrili kako je imati više žena zdravo za cijelu porodicu.

 

Nova studija o “mnogoženstvu” (jer se poligamija koristi samo za brak sa više žena), pokazala je da su supruga i njihova djeca zdravija u tom odnosu.
Dok zemlje širom svijeta zabranjuju brak istovremeno s više od jednom osobom, istraživači sa Univerziteta Davis su istražili tu praksu u Tanzaniji. Poredili su kućanice koje žive u “mnogoženstvu” i monogamim brakovima i 56 sela na sjeveru zemlje. Otkriveno je da je “mnogoženstvo” rašireno u određenim etničkim grupama, naročito kod Maasaija.

Naime, kućanice koje žive u tzv. “mnogoženstvu” obično imaju bolji pristup hrani i imaju zdraviju djecu.

“Ako imate izbor da muškarac ima 180 krava, mnogo zemlje i druge žene, možda je bolje za vas da se udate za njega, nego za muškarca koji nema druge žene, ali ima tri krave i jedan dulum”, rekla je vođa studije Monique Borgerhoff Mulder.

Naučnici tvrde da mnogoženstvo može biti u strateškom interesu žene kada ovisi od muškarca. Ova praksa viđena je i u mnogim drugim zemljama širom svijeta, većinom gdje je manjak hrane i gdje je zdravstveni sistem slab.

U studiji se navodi kako dobrobiti “mnogoženstva” ovisi od lokalnih faktora. U nekim slučajevima može biti devastirajuća za žene koje to smatraju prevarom i zabranjenim.

“Problem nije broj partnera. Žene trebaju osigurati autonomiju i imati pravo da odluče”, kazao je prof. Borgerhoff Mulder.

 

 

‘nako usput čitam pomalo svašta nešta

Gluho bilo da kažem daa – ništa ne postoji, da vrijeme ne postoji..

Postoji sve, sve je stvoreno, samo, što mi poznajemo samo tu vanjsku strani egzistencije ovoga svijeta, tj. vanjsku stranu svega stvorenog, i materije i vremena i događaja.

„ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ ( Er-Rūm, 7)

Rekao bih da dakle sve stvoreno egzistira i na nama poznatom, tom spoljašnjem , ali i na nekom nama nepoznatom, nedokučivom, nivou.

Ili možda više nivoa..jedan od tih je i taj kvantni, koji je opet možda neka veza ,link , izmeđ tih različitih nivoa egzistiranja, osimšto je sam za sebe poseban nivo..

 

U tom nekom nama nedokučivom svijetu, sve se već dogodilo, i prošlost i sadašnjost i budućnost su jedno.

To je bezvremensko egzistiranje.

Naš svijet se isprepliče sa tim nivoima na neki način…recimo jedan od načina su snovi.

Drugi načini su nejasni ali možemo da vidimo njihove rezultate i da shvatimo da smo se na neki neobičan način susreli i ukrstili puteve sa drugačijim nivoima egzistiranja.

Evo jedan primjer, za koji  oni koji smatraju da su ovo gluposti uzimaju za slučajnost..a nama koji ne vjerujemo u slučajnosti, ostaju druge alternative 🙂

 

Prije par godina sam upoznao jednu osobu, sestru , evo označićemo je sa A , koja me obavijestila da se treba udati ovdje. Osoba A je iz mjesta Z. Kada mi je to rekla, ja sam odmah, na prvu, pomslio da će se osoba A udati za osobu M ,  i bilo mi je drago jer sam znao i osobu M. Kasnije sam saznao da to nije osoba M nego osoba S.

Nakon što se osoba A udala, i nakon što je prošlo neko vrijeme, desi se da se osoba M oženi za drugu osobu B ( isto ime kao i osoba A ) i iz istog mjesta iz kojeg je i osoba A tj. iz mjesta Z.

Kontam, da li sam ja na nekom nivou egzistencije, naletio na informaciju o tome da će se osoba B koja ima isto ime kao i osoba A a iz istog su mjesta Z , udati za osobu M , jer se to zapravo sve već desilo u tom bezvremenskom stanju egzistencije, samo sam pogrešno implementirao tu informaciju…

Ovo je nešto slično i povezano sa onom kvantnom zamršćenošću i povezanosti.

Na ovakve stvari, tj.te susrete svjetova naletimo nenamjenski i ne sa nekim ulaganjem intelektualnog napora.

To su stvari koje se percipiraju nekim drugim osjetilima kojih nismo svjesni…

 

‘nako samo usput razmišljam

E uz’o sam dobre kaurme iliti furde što neki kažu…znači ima da se ubijem ovih dana…jedna od stvari u kojima uživam 😀 ..neko voli i pitu od nje, e ja pite nisam ljubitelj , od kaurme…a što je iznenađujuće , jer sam inače pitar pravi, mogu sve pite..i od kupusa …

Al što jes’ , ono što je mercedes međ autima, to je burek međ pitama.

Al vidiš, u Bosni se burek odnosi i znači samo pitu od mesa, dok je u Turskoj a i u ‘rvackoj npr. burek svaka pita ….i ko je u pravu..svi su u pravu, svako toj riječi daje svoje shvatanje, doživljaj značenja.

Rijetko se naleti na dobru furdu, da se ne “čuje”,i da nema baš previše droba nego da ima više džigare 😀

I jah, kaurma nema veze sa kaurima ( a možda i ima ko će mu ga znat), ….inače riječ kauri, mi shvatamo i doživljavamo kao neotesanog, neukog i sirovog bosanskog i hrvatskog katolika, pa eto naka se i to nađe u nekim riječnicima slobodno…neće bit kriv autor, jer njegovo je da sakupi i objasni kako MI tu riječ doživljavamo , u kojem značenju, a ne da on daje svoje, kao što i ne daje..al haj ti to nepismenim’ objasni…

 

U mene ti je WC onaj mali, po JUS-u , al po JUS-u koji se radio za radničku klasu.

Znači wc je pravljen, možda 1,5 x 1 m ( kod mene je proširen još malo) , znači u vrijeme kada su svi “imali isto” , kada su fabrike bile radničke, kada su komunisti bili vlast naroda ,a ne stranaka, i kada  je vladalo bratstvo jedinstvo i ravnopravost svih građana i naroda…

Tada su , u isti vakat, za radnike građene zgrade sa stanovima po 30-33 m2 sa ovolikim wecejovima, dok se u drugom kraju grada, za direktore te iste firme i rukovodioce KP , gradili stanovi sa po 70-100 m2 , u zgradi zvanoj “direktorka”…al haj, nisam mislio o tom vaktu kada direktori nisu krali..nego o weceju…

I znači , volim br’te što je mal mi taj wc, jerbo kad sjedim na šolji, tamam se mogu fino naget na zid ispred sebe, stavim na čelo između glOve i zida toalet papir iiiiii zakunjam, posebno “sjeda” ujutro…jes malo problem ako me pravo ufati san, onda mi se ureže na čelo od onog kartona iz sredine tariguza…

 

Vele da treba uživati u malim stvarima jerbo ćeš nekad shvatiti da su one velike…e pa , treba shvatiti odma da su velike , pa će uživanje biti veće..

 

nako usput kontam nakon tanjira kaurme ^_^

 

Mislio sam promijeniti mobitel.

Ovaj mi plaho šteka, malo ima RAM memorije pa su česti zastoji koji potraju dovoljno dugo da mi dođe da ga bacim o pod! 😀

Al’ ..odustao sam danas….obrisao sam par aplikacija, ispraznio memoriju pa ćemo vidjeti kako će se ponašati.

Zagled’o sam bio jedan i malo se raspiivao, i baš mi se svidio i mamio ma pravo da ga uzmem.

Nije ni jeftin , za moj đep, al na rate je ,pa bi se zavar’o da mi je jeftiniji…najgore je kad sam sebe lažeš i zavaravaš 😀

 

Odustao sam jer sam sam sebi naump’o, i naump’omi je moj stav o vidu nezahvalnosti Allahu na blagodatima.

Nisam još čuopravo da ti kažem, niđe da neko i ovo uvrstava u vid nezahvalnosti, pa zao velim da je moj.A i da ima već neko taj stav, opet je moj, jer sam vlastitim promišljanjem došao do njega , ha ja.

 

Dakle, smatram da je vid nezahvalnosti na blagodatima, kada insan troši i kupuje neke stvari koje već ima, i koje su dobre, koje ga služe i mogu poslužiti svrsi, ali on i takvu stvar odbacuje, proda i nabavlja sebi, kupuje drugu stvar iste vrste a koja je skuplja od te  prethodne.

Evo ovo sa mojim mob.om je primjer, dakle, ja bi dao dodatnih 300-400KM a što se tiče onoga što bi mi taj novi mob. ponudio, ne bi koristio ništa više nego što koristim od ovoga sada. Čak niti  od ovoga sada ne koristimni 50% onoga što nudi.

To što je on štekao, je do mene, jer sam navaljao aplikacija koje nikad ne koristim..

Ili na primjer,kada insan imadobro auto, koje ga služi i zadovoljava njegove potrebe, i više od toga, ali on ga prodaje, nadoplaćuje dodatnih 10ak hiljada ili 5 , ili 3 , ili 20, nije bitno i nabavlja auto koje je samo “napucanije” od prethodnog, a što se tiče korištenja, ništa mu više neče koristiti nego prethodno.

Isto je i sa TV omnpr. čovjek proda star 3 g. TV i doplati 400 KM za noviji, a ništa on nema od toga..k’o fol, kvalitetnija slika, ..jes al tvoje oko to haman i ne primjećuje..a i štaš ti za televizorom bolan tolko buljit…

Bolje je i ispravnije ( po meni) da si te pare bolan nebio, dao u neki hajr, da si pomogao sirotinji ili svom džematu, a ne radi snobizma i da ti neko kaže kako ti imaš to i to i da si u njegovim dunjalučkim očima Velik’ .

Taj koji te tako gleda i hvali, nikakvo ti dobro neće donijeti, i bježi od takvog društva.

 

Da se razumijemo i ovo,ovo ne znači da onaj ko ima imetak, treba da živi kao sirotinja, jok, neka on ima, neka vozi on auto od 50.000 km, al’ imal on potrebu da to auto koje je prije godinu ili dvije platio toliko, da sada uzima drugo od 70.000…??? ja fakat tu ne vidim nikakve logike, osim najobičnijeg dunjalučarstva i trke za dunjalukom….

 

DakleM,guram dok ne crkne i onda idemo dalje 😀

Evo zima se približava…čak sam već mogao da namirišem “snijeg” u zraku.

U meni to odmah pobudi neka loša sjećanja i podsjeti me zbog čega ne volim Vlašić zimi, kada se ogrne snijegom.

U osnovi nije snijeg loš, lijepo je vidjeti ga , mirisati , posebno ona tišina koja se spusti na svijet kada snijeg padne je nešto izuzetno i u čemu uživam.

Opet, ako bih mogao birati, izabrao bih hladne i oštre zime bez snijega.

Bilo plaho ili malo hladno, kada se razbljuzga, smrzneš se, jer skoro da nema obuće koja neće propustiti ako si duže vani, a onda je tu i vožnja autom, dok pada, dok se ceste ne očiste i ne pospu, nije nimalo ugodno voziti ako negdje moraš ići.

Drugo je kad si sam u autu, a nema prometa pa malo se zaletiš pa na ručnu 😀

 

Dakle bila je zima ’94. na ’95.

Predzadnja zima koja je bila baš prava zima, sa snijegom od preko metar u samom gradu, sa olujama.

U takvoj zimi je krenula i akcija oslobađanja Vlašića od srbočetničkog agresora i hvala Allahu, uspješno i završena.

Bio je mjesec Mart kada je krenula akcija i za par dana je veći dio urađen, kasnije se samo “čistilo”.

 

Ne sjećam se koji je datum bio, ali smo mi, grupa u kojoj sam i ja bio, krenuli na smjenu naših ljudi.

Snijeg je padao kao “iz rukava” a vjetar olujni udarao u smjeru zapad-istok.

Na pola puta dokle se moglo ići vozilima, desi nam se havarija i moradosmo se vratiti.

Nađoše nam drugo vozilo i dovukoše do Galice.

Snijeg je još jače udarao a vjetar još snažnije puhao.

Krenuli smo prema našem odredištu, iako nije bilo niti staza niti išta čime bi smo se mogli orjentisati, a vidljivostje bila na nekih 10ak metara.

Znali smo taj put kojim trebamo ići ali smo znali i sve slučajeve gdje su i iskusniji po ovakvom vremenu zalutali.

Odlučili smo da pratimo električne stubove i žice, jer su one išle bar do pola puta.

Da je ljeto, trebalo bi nam bar 3 sahata da dođemo, ovako, po ovakvom vremenu, nismo bili sigurni, ali smo znali da nam niko ne garantuje da ćemo stići prije mraka.

Snijeg je bio preko metar, možda i metar i pol a uzbrdica.

Prvi čovjek u koloni je išao nekih 3-5 metara i onda smo se smjenjivali na čelu kolone, jer je bilo nemoguće hodati.

Sniejg je bio svjež i prhak tako da smo sa svakim korakom propadali do pojasa u njeg.

Bilo je oko podne kada smo krenuli , a za nekoh 2 sahata kretanja nismo prešli niti 1 km.

Svati smo da nećemo stići i da moramo da odlučimo nakoju stranu da krenemo , a da bi stigli u neki od objekata prije mraka.

Neki su predlagali da se vratimo, ali to nije bila moguće opcija jer smo morali zamjeniti ljude koji su već bili na smjeni i zaslužili odmor.

Odlučili smo se da idemo na desno, prema jednom planinarskom domu u kojem su bile neke jedinice već.

Kako je vrijeme prolazilo i približavao se mrak, temperatura je padala, a vrijeme postajalo sve olujnije.

Sjećam se kako sam se čudio snijegu koji pada horizontalno.

Put kojim smo išli je bio preko goleti. Nije bilo šume pa je vjetar jako udarao.

Na nekim mjestima vjetar je skroz bio otpuhao snijeg, tako da se vidila zemlja, trava, a onda naletiš na snježni zid od 3-4 metra.

U pojedinim momentima, na par sekundi, vjetar bi otpuhao i pahuljice i tu nekakvu maglu pa se moglo vidjeti i mnogo dalje, ali odmah sljedećeg momenta bi zapuhao i ne bi vidio niti dva čovjeka pred sobom.

Često smo morali stajati da odmorimo, jer smo se iscrpili. A bili smo već 4-5 sati u pokretu. Možda smo prešli četvrtinu puta koji smo trebali preći do prvog odredišta a nismo uopšte mogli vidjeti gdje senalazi ovaj “rezervni” objekat, iako smo ga , po procjenama , trebali barem vidjeti do sada.

Sjećam se i da smo stajali i “zagrijavali” se konjakom.

Naravno , sada znam da je to greška, jer alkohol snizava tjelesnu temperaturu i može samo da naškodi u ovakvim situacijama, jedino što ako se napiješ, onda ti svejedno ako se smrzneš.

Kako smo shvatali da se primiče mrak, tako nas je pomalo počinjala hvatati i panika.

Znali smo da ako uđemo u mrak, da nećemo naći nikakvo sklonište i da ćemo noć provesti na otvorenom, na minus  i preko 20°C , aonda nek nam je Bog na pomoći.

Već su počele i međusobne trzavice, da smo pogriješili, da smo trebali krenuti drugim putem, i to svakako nije doprinosilo situaciji.

Sada znam da je već bio prošao i akšam. Dakle neki period između akšama i jacije, oni zadnji trenuci kada se svjetlost otima od mraka.

Nismo više bili uopšte sigurni gdje se nalazimo, da li idemo u pravom smjeru, možda smo prošli i promašili…..

I tada, na par sekundi vjetar se smanji i kao sitnu malu zvjezdu, ugledasmo svjetlo.Bilo je to svjetlo sa prozora doma kojem smo krenuli, udaljeno nekih 200 metara od nas.

Možda još 10ak minuta i pao bi potpuni mrak.

 

Od tada , ne volim Vlašić zimi.

Danas smo ja i sqwo obrali jabuke.

Mašaallah rodile.

 

Naumpade nam i punica, koja ih je i zasadila. Da je Allah nagradi džennetom i oprosti joj grijehe…

I …onako…nekako mi oko srca toplina odmah, kad mi naumpane sva ta Allahova milost kojom obasipa ljude mnogo više nogo su zaslužili, i to na svakom koraku.

Pa insanu se dobra djela pišu čak i nakon smrti, ako učini dobro djelo kao ovo, tj. tu neku trajnu sadaku ili nešto što će ljudima koristiti…

Malo mi je krivo na sebe što još nisam zasadio eto tako tu neku voćku, ….još recimo negdje pored puta, pa da dok god postoji da se ljudi sa njome počaste…

Definitivno (što bi reko Senči) ću morati aBda , zasaditi neku voćku…

 

Al da ne bude sve baš lijepo, potrudio se jedan trun što mi upade po sred oka i ev’ tek mi večeras izađe čovječe , i boli me oko k’o da me neko spuco!

 

Večeras se i sahat pomjera. ( zamišljam bukvalno ev’ sahat kako se pomjera 😀 )

Vrijeme se vraća u nazad.

Kontam da mogu vratiti vrijeme u nazad..šta bi insan promijenio u svom životu….

Možda bi svašta…..znam samo da bih bolje učio strane jezike, na vrijeme upisao fax, bolje čuvao zube…

Al’ et’…imamo samo jednu šansu …samo jednom sijemo na ovome svijetu..pa treba gledati da što bolje to uradimo..

Ako ne možemo promijeniti prošlost, vratiti vrijeme, možemo ne ponavljati iste greške u buduće….

 

Haj da ne idem u crnjake…ugl. ovo mi se mota…jah, sad mi naumpade i ovo…

U vezi ostavljanja nečega dobrog, korisnog i lijepog iza sebe…zašto to ne bi bio ( izmeđ’ostalog) i ovaj blog?

Da se nekada neko okoristi ili barem nasmije i oraspoloži?!

 

Što da ne!

Treba svaku priliku iskoristiti bolan bolan ccccc …

 

 

Nedavnos amg ledaoo najj edanf ilm,ub oji, iu nj emn ekaž enskan eštof ilozofira, alp ametnov eli, otprilikeo vako:

 

Vrijeme je ono što nas određuje, a ne materija ili nešto drugo. Ako posmatramo neki predmet dok se kreće u krug ispred nas, vidimo ga jasno, ali ako ga ubrzavamo , to njegovo kretanje kroz vrijeme, do beskonačne brzine, taj predmet pred našim očima nestaje, postaje nevidljiv, jednostavno nema ga za nas.

Tek u vremenu koje percipiramo, taj predmet za nas postoji.

 

Opet nešto kasnije gledam neku emisiju o onoj kvantnoj fizici i veli neki pametni profesor, kako kvarkove možemo samo skontati tako što vidimo njihove učinke ( kao i ostale čestice izmeđ ostalog 😛 ) , i  da je to zato jer se oni unutar recimo evo , protona, kreću beskonačnom brzinom.

 

Ako je brzina ta koja tvori osnovne elemente, možemo li onda reći da smo i mi, a stvoreni jesmo od elementarnih čestica tj. atoma , da smo onda i mi stvoreni od brzine?!

 

“Čovjek je stvoren od žurbe ( brzine) ” ( El -Enbija 37)

 

nako usput kontam

 

 

Posmatram djecu i uživam u njihovom doživljaju života.

U njihovoj sreći i radosti… u njihoj brigi i tugi,….. u njihovom ushićenju, mašti , željama i nadanjima…

I sve je to tako životno, tako iskreno i puno ljubavi u svemu što rade, govore i osjećaju. 🙂 …žive slobodno i neokovani strahovima

Pravi život, onakav kakav bi svi ljudi trebali da imaju i osjećaju uvijek i do ebeda.

 

Šta se to desi sa ljudima, pa se ogrnu debelim slojevima kostima i maski, izgube nadu i radost, sve što rade ugl. rade bez te dječije ljubavi u svemu?!

Možda zato jer sami sebe okuju i zatvore u strahove.

Strah od neuspjeha, od bola,od smrti….od života.

U takvom zatvoru, naravno da nema i ne može biti ljubavi prema životu, općenito, a onda niti ljubavi prema ljudima, prema svima ostalima.

Tako dobijemo ovaj sebični svijet.

 

L’Amour Est L’Enfant De La Liberte , kako pjeva pjesnik…. – ljubav je dijete slobode.

Najveća sloboda je sloboda od robovanja ovome svijetu, od robovanja stvorenom…

 

….a zar strahovi i želje nisu stvorenja?