Dakle nastavljam sa Frommom . Al hej! Ovaj dio je malo poduži al’ je mrak! Govori o hedonizmu i egoizmu (više ako uvod) kao razlozima neuspjeha industarlijalizma ..
Zašto Veliko Obećanje nije uspjelo?
Uz bitne ekonomske proturječnosti industrijalizma, neuspjeh Velikog Obećanja ugradio se u industrijski sistem svojim dvjema glavnim psihološkim premisama:
(1) da je cilj života Sreća tj. maksimum zadovoljstva definiranog kao zadovoljenje bilo koje želje ili subjektivne potrebe koju čovjek osjeti (radikalni hedonizam);
(2) da egoizam, sebičnost i pohlepa, koje sistem mora stvarati da bi mogao funkcionirati, vode harmoniji i miru.
Dobro je poznato da su bogati tijekom povijesti provodili radikalni hedonizam. Oni koji su raspolagali neograničenim sredstvima — kao što je elita starog Rima, zatim ona renesansnih gradova Italije te Engleske i Francuske XVIII. i XIX.stoljeća — pokušavali su naći smisao života u neograničenom uživanju. No dok su maksimum užitka, u smislu radikalnog hedonizma, prakticirale određene grupe u određenim epohama, ali sve do XVII. stoljeća samo kao izuzetak, radikalni
hedonizam nikada nije bio teorija dobrobiti koju bi zastupali veliki učitelji u Indiji, Kini, na Bliskom istoku ili u Evropi.
Izuzetak je grčki filozof Aristip, učenik Sokratov (prva polovica IV. st. pr. n. e.), koji je učio da je svrha života doživjeti optimum tjelesnog užitka i da je sreća cjelokupnost doživljenih užitaka. Ono malo što znamo o njegovoj filozofiji dugujemo Diogenu Laertu, ali to je dovoljno da Aristipa proglasimo jedinim pravim hedonistom za kojeg je postojanje Želje osnova za pravo da ju se zadovolji i da se na taj način ostvari cilj života: užitak.
Teško da bismo Epikura mogli smatrati predstavnikom Aristipove vrste hedonizma. Budući da je za Epikura najviši cilj »čisti« užitak, on ga shvaća kao »odsustvo boli« (aponia) i kao mirnoću duše (ataraxia). Prema Epikuru, užitak kao zadovoljenje želje ne može biti cilj života, jer za takvim užitkom nužno slijedi neužitak koji tako udaljava ljudski rod od njegovog istinskog cilja, odsustva boli. (Epikurova teorija umnogome sliči Freudovoj.)
No ipak se čini da je Epikur zastupao neku vrstu subjektivizma, nasuprot Aristotelovoj poziciji, bar u onoj mjeri koliko nam proturječni izvještaji o Epikurovim
stavovima dopuštaju neko određenije tumačenje.Ni jedan drugi veliki učitelj nije učio da činjenično postojanje želje tvori etičku normu. Veliki su učitelji bili zaokupljeni optimalnom dobrobiti (vivere bene) ljudskog roda. Bitni element u njihovom mišljenju je razlikovanje onih potreba koje osjećamo subjektivno i zadovoljenje kojih vodi trenutnom užitku od onih koje su ukorijenjene u ljudskoj prirodi i ostvarenje kojih vodi ljudskom napretku i proizvodi eudaimoniu
tj. »blaženost«. Drugim riječima, bili su zaokupljeni razlikom između posve subjektivno nastalih i objektivno valjanih potreba. Prve su štetne za ljudski napredak, a druge su u skladu sa zahtjevima ljudske prirode.
Teoriju da je cilj života ispunjenje svake ljudske želje po prvi puta nakon Aristipa jasno su izražavali filozofi XVII. i XVIII. stoljeća. To se poimanje lako moglo pojaviti kada je »dobitak« (»profit«) prestao značili »dobitak za dušu« (kao što je to bilo u Bibliji pa čak i kasnije, kod Spinoze) i počeo označavati materijalni, novčani dobitak. To je bilo vrijeme kada je srednja klasa odbacila ne samo svoje političke okove već i sve spone ljubavi i solidarnosti te počela vjerovati da
bivanje samo za sebe znači više, a ne manje sebe. Za Hobbesa sreća znači stalni napredak od jedne pohlepe (cupiditas) drugoj;
La Mettrie je čak preporučivao upotrebu droga koje bi pružale iluziju sreće; za de Sadea zadovoljenje okrutnih nagona je legitimno upravo zato što postoje i čeznu za zadovoljenjem.
To su bili mislioci koji su živjeli u vrijeme konačne pobjede buržoaske klase. Ono što je bila nefilozofska praksa aristokrata, postalo je praksa i teorija buržoazije.
Od XVIII. stoljeća razvile su se mnoge etičke teorije — od kojih su neke bile poštovaniji oblik hedonizma, kao na primjer utilitarizam. Druge su bile striktno antihedonistički sistemi, kao npr. u Kanta, Marxa, Thoreaua i Schweitzera. Ipak se sadašnje doba, u cijelosti, od kraja prvog svjetskog rata, vraća na praksu i teoriju radikalnog hedonizma.
Pojam neograničenog užitka tvori čudno proturječje s idejom discipliniranog rada, slično proturječju između etičkog prihvaćanja bjesomučnog rada i ideala potpunog ljenčarenja tijekom preostalog dijela dana i za vrijeme godišnjeg odmora. Beskrajno mnoštvo tekućih traka i birokratske rutine s jedne strane te televizija, automobil i seks s druge, omogućuju kombinaciju proturječja. Bjesomučni rad doveo bi ljude do pravog ludila, jednako kao i potpuno ljenčarenje. U kombinaciji – ta proturječja mogu preživjeti. Uz to, oba proturječna stajališta odgovaraju ekonomskoj nužnosti: kapitalizam XX. stoljeća zasniva se na maksimalnoj potrošnji proizvedenih dobara i usluga kao i na rutiniziranom timskom radu. Teorijska razmatranja pokazuju da radikalni hedonizam
ne može dovesti do sreće te da je razlog tome ljudska priroda. Čak i bez teorijske analize, opazivi podaci najjasnije pokazuju da naš način »traganja za srećom« ne proizvodi blagostanje.
Mi smo društvo očito nesretnih ljudi: usamljenih, zabrinutih, utučenih, destruktivnih, zavidnih – ljudi koji postaju sretni kada ubiju vrijeme koje tako teško pokušavaju spasiti. Naš najveći društveni eksperiment je rješenje pitanja da li užitak (kao pasivno čuvstvo nasuprot aktivnima, blagostanju i sreći) može predstavljati zadovoljavajući odgovor na problem ljudskog postojanja. Po prvi put u povijesti zadovoljenje nagona za užitkom nije samo privilegij manjine već je moguće za više od polovice stanovništva.
U industrijaliziranim zemljama eksperiment je već dao negativan odgovor.
Druga psihološka premisa industrijskog doba, tj. da njegovanje individualnog egoizma vodi harmoniji i miru, napretku i dobrobiti svakog pojedinca jednako je teorijski pogrešna i njena se pogrešnost može ponovo dokazati opazivim činjenicama. Zašto bi taj princip, koji je odbacio samo jedan od velikih klasičnih ekonomista, David Ricardo, bio istinit?
Moj egoizam ne pokazuje samo moje ponašanje već i moj karakter. To znači da sve što želim— želim samo za sebe; da mi zadovoljstvo pruža posjedovanje, a ne dijeljenje; da moram postati pohlepan, jer ako je moj cilj imati – onoliko više jesam koliko više imam; da moram osjećati antagonizam prema drugome: prema mojim klijentima koje želim zavesti, prema mojim suparnicima koje želim uništiti, prema mojim radnicima koje želim izrabiti. Nikada neću moći postati zadovoljan jer mojim željama nema kraja; moram biti zavidan onima koji imaju više i plašiti se onih koji imaju manje. No sve te osjećaje moram potiskivati kako bih se predstavio (drugima koliko i sebi) kao nasmijano, racionalno, iskreno, drago ljudsko biće, kakav bi svatko želio biti.
Strast za imanjem mora voditi u beskonačan klasni rat. Pretenzija komunista da će njihov sistem okončati klasnu borbu ukidanjem klasa je fikcija, jer je njihov sistem zasnovan na neograničenoj potrošnji kao svrsi života. Sve dok svatko želi imati što više, moraju postojati klase, mora biti klasnograta i, općenito govoreći, mora biti međunarodnih ratova.
Pohlepa i mir uzajamno se isključuju.Radikalni hedonizam i neograničeni egoizam ne bi mogli postati vodeći principi ekonomskog ponašanja da u XVIII. stoljeću nije došlo do ozbiljnih promjena. U srednjem vijeku,kao i u mnogim drugim— i visoko razvijenim i primitivnim— društvima, ekonomsko ponašanje određivali su etički principi.Tako su za skolastičke teologe ekonomske kategorije, kao što su cijena i privatno vlasništvo, bile dio moralne teologije. Uz pretpostavku da su teolozi našli formulacije kojima bi svoj moralni kodeks prilagodili novim ekonomskim zahtjevima (kao npr. Tomina kvalifikacija »pravedne cijene«).Unatoč tome ekonomsko ponašanje je ostalo ljudsko ponašanje i, zbog toga, podređeno vrijednostima humanističke etike.
Kapitalizam XVIII. stoljeća je brojnim promjenama postigao radikalnu promjenu: ekonomsko ponašanje odvojilo se od etike i ljudskih vrijednosti. I zaista, na ekonomsku mašineriju počelo se gledati kao na autonomni entitet, nezavisan od ljudskih potreba i ljudske volje. Taj se sistem počeo kretati sam i po svojim zakonima. Patnje radnika kao i uništenje sve većeg broja malih poduzeća, u korist razvitka sve većih korporacija, bili su ekonomska nužnost zbog koje možemo žaliti, ali koju treba prihvatiti kao da je posljedica prirodnog zakona. Razvitak takvog ekonomskog sistema više nije bio određen pitanjem Što je dobro za čovjeka? već onim Što je dobro za razvitak sistema?
Bilo je pokušaja zatomljivanja oštrine tog sukoba tvrdnjama da je ono što je dobro za razvitak sistema (ili čak za jednu veliku korporaciju) dobro i za ljude. Ta je konstrukcija poduprta pomoćnom konstrukcijom: sve osobine koje je sistem tražio od ljudskih bića — egoizam, sebičnost i pohlepu — urođene su ljudskoj prirodi; zbog toga ih nije njegovao samo sistem, već sama ljudska priroda.
Društva u kojima egoizam, sebičnost i pohlepa nisu postojali smatrana su »primitivnima«, a njihovi stanovnici »djetinjastima«. Ali ljudi nisu prihvatili te crte kao prirodne nagone koji su uzrokovali postojanje industrijskog društva već su smatrali da su one proizvodi društvenih okolnosti.
Ništa manje važna je činjenica da je odnos ljudi prema prirodi postao duboko neprijateljski. Kao »izrodi prirode« koji su to samim uvjetima svog postojanja u prirodi, koju transcendiramo darom uma, pokušali smo riješiti svoj egzistencijalni problem napuštanjem mesijanske vizije harmonije između ljudskog roda i prirode, ali pobjeđivanjem prirode, preoblikujući je prema vlastitim svrhama sve dok pobjeda, sve više i više, nije postala jednaka uništenju. Naš duh pobjede i neprijateljstva zaslijepio nas je pa su nam izmakle činjenice da prirodni resursi imaju svojih granica te da na kraju mogu biti iscrpljeni i da će se priroda boriti protiv ljudske grabežljivosti.
Industrijsko društvo njeguje prezir prema prirodi – kao i prema svim stvarima koje ne potječu od strojeva i prema svim ljudima koji nisu »mašinisti« (obojene rase s odnedavnim izuzetkom Japana i Kine). Danas ljude privlači mehaničko, moćna mašinerija, beživotno i – sve više – destrukcija.
