Pročitah kod Fromma jedan pasus (ide u drugom dijelu) i baš me zainteresirao.
Govori o toj nekoj, unutrašnjoj, intuitivnoj spoznaji. Da li je ona razumska (analitička) ili srčana ,sada je meni nebitno, ali da ona postoji i da ona ugl. daje ljudima ispravnu spoznaju o ljudima i događajima, o svijetu općenito. Problem je što se ta spoznaja potiskuje ,a prihvata se, i po njoj djeluje, ona druga – razumska, svjesna koja nas često prevari. Pa kada se otkriju istine o ljudima i stvarima, onda nam dođe ono unutarnje “znao sam to” , ili “osjećao sam da je to tako ” i sl.
Oni ljudi koji djeluju u skladu sa tim spoznajama, su oni koji nas zadive tom svojom pronicljivošću. Oni se postavljaju prema ljudima i događajima u skladu sa tom spoznajom i zbog toga su posebni. Baš kao što kaže i Poslanik a.s. :
“Zaista ima Allahovih robova koji ljude poznaju svojom pronicljivošću (intuicijom).”
(Hakim i Bezzar; – hasen) …ili u drugom hadisu, koji je daif, ali je u skladu sa ovim hadisom:
Kada je neki čovjek ušao kod Osman b. Affana, r.a., Osman, r.a., mu reče: „Zar ulazite kod mene a u očima vam tragovi bluda?“ Pa taj čovjek reče: „Je li ti to došla objava nakon Poslanika ( pa si pogodio ), o vođo pravovjernih?“ Pa Osman, r.a., reče: „Ne, nego je to pronicljivost vjernika. Poslanik, a.s., je rekao: Čuvajte se pronicljivosti ( pogleda ) vjernika, zaista on gleda Allahovim nurom.“ A zatim je proučio ajet: „To su, zaista, pouke za one koji posmatraju.“ ( El Hidžr, 75. ) ( Tirmizi )
Mnogo je i ajeta u kojima Allah dž.š, govori o tome da mnogi nevjernici duboko u sebi, znaju da je islam istina od Gospodara, ali tu istinu zbog nepravendosti i oholosti, svjesno potiskuju, zanemaruju i okreću se od nje.
I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (27:14)
Da ne bi predugo bilo, i ovako će biti 🙂 , neću navoditi više ajeta, a ima ih.
Na kraju , evo i citat iz Frommove knjige:
“S druge strane zdravorazumski stavovi su normalnog, tj. društveno prilagođenog građanina smatrali racionalnim i onim tko nema potrebu za dubinskom analizom. Ali to uopće nije istina. Naše svjesne motivacije, ideje i vjerovanja su mješavina pogrešne informacije, predrasuda, iracionalnih strasti, racionalizacija, preduvjerenja gdje komadići istine plivaju okolo i pružaju dojam, premda kriv, da je cjelokupna mješavina stvarna i istinita. Misaoni proces pokušava cijelu tu kaljužu iluzija organizirati prema zakonima logike i uvjerljivosti. Pretpostavlja se da ta razina svijesti odražava stvarnost, da je to mapa kojom se služimo pri organiziranju našeg života. Ta pogrešna mapa nije potiskivana. Potiskivano je znanje o stvarnosti, znanje o istinitom. Ako dakle pitamo: što je nesvjesno?, odgovor mora glasiti: uz iracionalne strasti, gotovo cjelokupno znanje o stvarnosti. Nesvjesno je u osnovi određeno društvom koje proizvodi iracionalne strasti i svojim članovima pruža razne vrste mašte i tako prisiljava istinu na zarobljeništvo takozvane racionalnosti.
Tvrdnja da je istina potiskivana zasnovana je na premisi da istinu znamo i da to znanje potiskujemo; drugim riječima, da postoji »nesvjesno znanje«. Moje iskustvo u psihoanalizi to doista i potvrđuje. Opažamo stvarnost, ali u tome si ne možemo pomoći. Upravo kao što su naša osjetila organizirana da vide, čuju, mirišu, opipavaju kada dolaze u dodir sa stvarnošću, naš je um tako organiziran da uvida stvarnost tj. da vidi stvari kakve one jesu, da opaža istinu. Ovdje, naravno, ne govorimo o onom dijelu stvarnosti za čije su opažanje potrebna znanstvena pomagala ili znanstvene metode. Mislim na ono što je pojmljivo koncentriranim »viđenjem«, posebno stvarnosti u nama i drugima. Znamo kada smo susreli opasnu osobu i kad smo sreli nekoga u koga možemo imati puno povjerenje. Znamo kada smo izdani ili iskorišteni ili prevareni, kada obmanjujemo sami sebe. Znamo gotovo sve što je važno znati o ljudskom ponašanju, upravo kao što su naši preci znali važne stvari o kretanju zvijezda. Ali dok su oni bili svjesni svog znanja i koristili ga, mi odmah potiskujemo naše znanje, jer bi nam, kada bismo ga bili svjesni, život činilo odviše teškim i, kao što sami sebe uvjeravamo, odviše »opasnim«.
Lako je naći dokaz za ovu tvrdnju. Postoje mnogi snovi u kojima stječemo dubok uvid u bit drugih ljudi i nas samih, snovi kojih smo sasvim lišeni u danjem životu. (U Zaboravljenom jeziku govori se i o »snovima uvida«.) Potvrđuju ga one česte reakcije u kojima nekoga vidimo u potpuno drugačijem svjetlu i osjećamo se kao da to znanje imamo oduvijek. Moguće ga je naći u pojavi otpora kada bolna istina prijeti da izbije na vidjelo: u omaškama jezika, u nepriličnim izrazima,
u stanju transa ili u slučajevima kada netko nešto kaže kao da je odsutan, nešto što je sasvim protivno onome što je taj isti stalno tvrdio da vjeruje, a zatim kao da je, minutu kasnije, zaboravio tu odsutnost. I zaista, veliki dio naše energije utrošen je na skrivanje našeg znanja od nas samih, a stupanj ovako potisnutog znanja teško da je moguće precijeniti.”
Tako da bi rekao da je čovjek neka odaja tajni, tj. tajnih i skrivenih znanja o sebi, drugima, svijetu, koje potiskuje i skriva.