Članak 239. (predramazanske misli)

Zašto Ramazan, odnosno RamaDan, kako je i pravilno ?

Pa , zbog toga jer se u Ramazanu desio najvažniji kosmički događaj ikada!

Nije to dakle ni samo stvaranje Svemira, niti rođenje neke osobe, niti neka supernova, niti ovo niti ono….dakle objavljivanje Kur'ana ljudima, i ne samo ljudima nego svemu što nije Allah , a to je sve ostalo mimo Njega, sve stvoreno….to je dakle najvažniji i najveći kosmički događaj i zbog toga  i Ramazan.

 

U tom mjesecu je Kur'an, koji je do tada bio zapisan u Levhi-Mahfuzu (pomno čuvana ploča), na kojoj je zapisano sve što će se desiti i što se neće desiti, spušten dakle komplet na prvo zemaljsko nebo, a odatle te prve noći i prvi ajeti ( Iqre – Uči, čitaj …), a poslije toga po potrebi, postepeno objavljivan i spuštan sa prvog neba , preko meleka Džibrila , posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu s.a.v.s.

 

Ta postepenost objavljivanja je metodološki i pedagoški najbolji način i dokaz božanstvene metode objavljivanja.

Inače , ta postepensost u islamu je jedna od odlika islama i nalazimo je svugdje , osim po pitanu jedne stvari.

A to je pitanje monoteizma, tevhida. Tu nije bilo postepenosti i odmah se pozivalo u obožavanje Jednog Boga. Nije dakle bilo kompromisa i metode postepenosti pa npr. da se smanji broj božanstava ili da se jedno vrijeme obožavaju paganska božanstva a onda jedan period Jedan Bog, kao što su predlagali pagani Mekke. Jok!

U svemu ostalom, bar koliko mi sad može naumpast, bila je zastupljena metoda postepenosti. …..

ev’ zakunjo dok sam kuc'o ovo :/ …

Tjelesne, fizičke dakle , koristi posta nije više ni potrebno spominjati.

Ono što je bitnije je ta metafizička strana, duhovni elementi posta u kom se odgajamo, odgajamo naše duše i srca.

Naša realnost je uvjetovana našom percepcijom, a percepcija je uvjetovana onim čime nas se bombarduje, onim čime smo izloženi preko medija, još od djetinjstva.

Postom duše , postom karaktera, mi zatvaramo sve te negativne uticaje na nas i našu percepciju realnosti, i time se oslobađamo i postiženo stepen u kome realnost doživljavamo onako kako ona i jeste, ili barem je doživljavamo mnogo objektivnije i stvarnije.

 

Uzmi npr. primjer pušača. Dok puši, nikotin se veže za crvena krvna zrnca i time sprečava molekule oksigena da se vežu za crvena krv. zrnca, tako da mnogo manje oksigena dostiže u mozak pušača. Tako je on u stanju konstantne omamljenosti, njegov mozak ne funkcioniše kako bi trebao i nije u stanju da perecepira realnost kakva jeste. Ko je pušio, zna kao kada nakon posta zapali cigaru, kako ga BACI cigara, kako se pođe nebesat i ulazi u to nekakvo, za njega, stanje blaženstva, koje isto tako doživljava i narkoman ili neko ko cugne čašu dvije vina ili piva.

To njegovo blaženstvo je zapravo lažno i ono se zasniva uptavo na tom bjegu od realnosti , jer relanost počinje da mu se krivi, bježi od života i u tom bjegu on zapravo misli da nalazi zadovoljstvo. Dok sa druge strane, takvi se obično pozivaju na uživanje u životu , oni zapravo od njega bježe , a to znači da ne uživaju u životu već ga se boje…..

dosta…hajte et’ selam alejkum 🙂