Pit’o bi’ psihologa…druže psiholože, kako pomoći osobi koja se boji svega…zapravo ne svega sad doslovno….nego više bi rek’o da se boji živjeti, boji se ljudi i ostvarivanja kontakta sa njima…a sve to se zapravo manifestuje kroz nekakve imaginarne strahove ooodddd…….svega i svačega, ponajviše od od tog kontakta sa ljudima, zapravo, straha od reakcije ljudi …straha od toga da li će biti prihvaćena ili neće…straha od toga šta i kako reći i straha od toga šta će joj se reći…osjećaja inferiornosti i manje vrijednosti…
Tako da osoba npr. se boji otići doktoru, ali ne od straha od bolesti nego od straha od kontakta sa doktorom tj. straha od komunikacija sa njim ( šta reći i kako reći), pa je spremnija trpjeti bolest samo da ne bi komunicirala sa doktorom.
Ili se osoba boji obaviti telefonski razgovor sa osobom koju ne poznaje ili slabije poznaje ( koju čak smatra i za prijatelja/icu) , iako želi silno da bude sa tom osobom, pa ipak je taj imaginarni nekakv strah sprječava i koči u tome…
Ili se boji otići i tražiti svoje garantovano pravo kod poslodavca ,ne iz straha od otkaza ili neke sankcije nego od straha od komunikacije….
Zapravo taj strah je samo u tom prvom kontaktu u tom inicijalnom dijelu, jer kada već ostvari kontakt , osoba normalno komunicira i funkcioniše…problem se opet javi kada treba ponovno ostvariti kontakt…
Zbog svega toga ta osoba trpi i ne doživljava život u punini, jer je apsolutno lišena spontanog djelovanja, a preoprerečena kalkulacijama šta i kako gdje uglavnom taj strah prevlada i koči osobu u življenju čak i pored želje za drugačijim činom, čak i pored kasnijeg žala zbog propuštenog djelovanja.
et’ toliko …hvala
