U nekim predajama se veli da su trojica pozvali na Hadždž : Ibrahim a.s. ,Džibril a.s. i šejtan l.a.
Kaže se da onaj koga je pozvao Džibril a.s. da će taj na Hadždžu i preseliti tj.umrti, poginuti.
Vidimo šta se desilo jučer na Hadždžu, do sada evo 717 mrtvih, a vjerovatno će konačna brojka biti još veća.
Šta i kako, ko je kriv, Allah najbolje zna, i da li se moglo izbjeći.
Bude tu i grupa,šijskih , koje namjerno prave gužve i zbrke, čak znaju i u tavafu krenuti na suprotnu stranu, samo da bi izazvali nesreću i žrtve. Da li su oni i ovdje zagužvali jer ima dosta i iranskih žrtava, ne bih znao reći, ali nije ni bitno sada.
Čudni su mi oni koji se previše snebivaju na ovakve događaje kao : Eto vidiš, na svetim mjestima pa izginuše u rulji. – i sa ponosom ovo nekako kažu kao eto to je dokaz ispravnosti njihovog puta.
Takve komentare ugl. daju oni koji su slabog, vrlo slabog imana ili ateisti, a sve u želji da pokažu kako eto, da je to od Boga pa ne bi On dozvolio i dao da ljudi na takvom mjestu poginu.
To je najobičnije neznanje i nerazumijevanje životai načina kako život, pa čak i po eto, vjerskom shvatanju, funkcioniše.
I Hadždž je samo život, svkidašnji, i hadžije su samo ljudi kao i svi drugi, tako da sve što se dešava u životu i ljudima, dešava se i na Hadžu i hadžijama.
Kroz istoriju se ovakve stvari pa i gore dešavale, tako da se mogu sasvim realno očekivati i u buduće.
Mislim, naše su želje jedno, ali život je nešto drugo.
Evo samo jedna mala lista koju su neki hroničari zabilježili,a koja se tiče raznih musibeta koje su zatrefile hadžije kroz istoriju.
80. Godina Hidžre (700.g n.e.):
Mekku i okolinu, najsušniji kraj Arapskog poluotoka zahvatila su velika nevremena, a potom i poplave i to upravo za vrijeme hadžskih obreda u mjesecu zil-hidždžetu.Voda je prodrla u unutrašnjost Ka’be, porušila dosta građevina u Mekki. Zbog poplave ova je godina prozvana AMUL-DžEHAF. Podaci govore da je u ovoj poplavi stradalo mnoštvo naroda i oko tisuću deva.
228. godina Hidžre:
Te godine hadžije koje su išle u Meku doživjeli su velike teškoće. Cijene u Mekki i Medini su podivljale. Komad kruha se prodavao po jedan dirhem, a lonac vode 40 dirhema. Vladala je nesnošljiva vručina. Nakon toga ova dva grada pogodile su kišne oluje, a onda hladnoće koje su trajale danima. Na Akabi se s brda odvalila ogromna gromada stijene i ubila veliki broj hadžija.
232. godina Hidžre:
Ova godina biti će upamćena kao sušna. Svi izvori vode u Mekki i Medini, uključivši i Zem-zem bili su skoro presušili, a cijena litra vode dosegla je nekoliko dinara. Zbog suše i nestašice vode stradao je veliki broj hadžija.
267. godina Hidžre:
S hadždža se vraća veliki broj hadžija a da nisu obavili svoju obvezu, a sve zbog velikih vrućina i nestašice vode.
314. godina Hidžre:
Te godine nije se išlo na hadždž iz Iraka iz straha od Karamita.
317. godina Hidžre:
Karamite su te godine počinili neviđeni zločin za vrijeme hadža u Mekki. Zapovjednik hadža te godine bio je Mensur Eddulejmi. Kada su počeli tavafi, na obrede su pristigli i Karamite na čelu sa svojim vođom Ebu Tahirom. Čim su stigli u Mekku uhapsili su Eddulejmija, pobili stražu Kabe i počeli neviđeni masakr hadžija. Stali bi tako oko Kabe i tko bi god došao na tavaf sabljama bi ga sasjekli. Ebul Fidha u svojoj povjesti je zabilježio, a bio je jedan od sudionika hadžskih obreda, da bi Karamitski voda Ebu Tahir došao sa svojom pratnjom, stao pored ulaznih vrata Kabe i ubijao ljude bez ikakva povoda i razloga. Zatim bi se uključili s hodočasnicima u tavaf okolo Kabe i odsjecali ljudima glave. Vrhunac zločina su počinili kada je jadan pripadnik ove bande došao na konju pred crni kamen, pustio konja da se izmokri, a potom uzeo malj i razbio crni kamen i odnijeli ga sa sobom u Bahrejn. Od tada, 17 godina Kaba je ostala bez svog tisućama godina starog simbola. Ubijali su narod i hadžije u Meki punih 11 dana. Prema dostupnim podacima ubili su na tisuće ljudi, žena i djece.
Po povratku u Bahrejn, njihov vođa Ebu Tahir se razbolio. Crvi su ga skoro svega rastočili, i umro je na velikim mukama.
336. godina po Hidžri:
Ove godine iz Iraka nitko nije otišao na hadždž i dva razloga: iznemoglosti od bolesti i gladi i straha od razbojnika Karamita.
395. godina Hidžre:
Zbog velike suše, Afrika je zapala u stanje gladi. Sve pekare i hammami su obustavili rad.
A onda se nakon suše i gladi pojavila epidemija kolere. Dnevno je umiralo od 500-700 ljudi.
Na povratku hadžija iz Magreba došlo je do velike nesreće. Usljed nedostatka vode pomrlo je mnogo ljudi-hadžija.
406. godina Hidžre:
S hadždža je stigla vijest u velikoj nestašici vode u Mekki i Medini. Oko 14.000 hadžija je pomrlo od žeđi, a svega 6.000 ih se spasilo. Ljudi su pili čak i mokraću od deva da se spasu smrti, kao i devlju krv. Iz Iraka te godine nitko nije otišao na hadž iz straha od beduinskih bandi na putu prema Mekki i Medini.
413. godina Hidžre:
Za vrijeme hadždža u Mekki, prvog dana Bajrama, jedan egipatski hadžija je tavafeći odjednom ispod ihrama izvadio sablju i čekić, prišao crnom kamenu, tri puta ga udario i polomio na nekoliko komada. Udarajući po kamenu govorio je: . “Dokle će se obožavati ovaj kamen? Neka me spriječe Muhammed i Ali ako mogu”.
Narod se razbježao. Jedan od hadžija prišao je Egipćaninu udario ga sabljom i na mjestu ubio. Ostali razbojnici koji su došli iz Egipta s namjerom da razbiju kamen, navališe na ovoga hadžiju i na mjestu ga ubiše. U općem metežu policija je uspjela uhvatiti 20 razbojnika i pogubiti ih, dok su se ostali pritajili. Sutradan je policija uhvatila još jednog razbojnika, koji im je otkrio kako je bilo ukupno 100 razbojnika. Kamen je nakon tog incidenta ponovo optočen u zlatom ipostavljen na svoje mjesto.
417. godina Hidžre:
Na hadždž ove godine nisu došli stanovnici Horosana i Iraka.
447. godina Hidžre:
Mekku, Medinu i druge hidžaske gradove pogodila je nestašica hrane i to upravo za vrijeme hadždža. Postojala je opasnost od katastrofe velikih razmjera jer je na hadž stiglo te godine oko 300.000 hadžija.
Uzrok nestašice je što rijeka Nil te godine nije poplavila polja u svom toku,a hrana je mahom stizala iz Egipta. Nesreća je bila neizbježna da se nije priroda umiješala. Za vrijeme hadždža Mekku je pogodila najezda skakavaca. Na desetine milijuna ovih životinja stiglo je u pravo vrijeme i spasilo tako veliki broj hadžija. Hadžije su se hranile ovim nametnicima, izbjegavši tako glad.
489. godina po Hidžri:
U mjesecu Zul hidždžetu bio je veliki potop koji je zadesio hadžije dok su bili na Mikatu. Svi koji su se uspjeli ispeti na uzvisine spasili su se. Veliki je broj ljudi međutim stradao od naglo nadošle bujice.
560. godina Hidžre:
Sa hadždža stižu vijesti da su divlje životinje postale prava napast. U sred bijela dana napadaju hadžije u Mekki, čak i tigrovi silaze u grad, što je prije bilo nezamislivo. Veliki broj hadžija je umro u strašnim mukama usljed ujeda ovih životinja. Zbog toga vođstvo hadždža donosi odluku da se ne ide iz Mekke u Medinu. Vjerojatno se radilo o životinjama zaraženim bjesnilom.