Nedavno gledam onu emisiju mythbusters u kojoj ona dva lika provjeravaju mit o tome da čovjek kada ne vidi , kreće se u krug,kao npr. u šumi , planini kada je magla i sl.
I fakat, ljudi su raznim eksperimentima pokazali kako je nemoguće ići pravo ako ne vidiš kuda ideš.
Ne dakle ako ne znaš put, nego ako ne vidiš cilj kojem ideš!
Čak i na vrlo kratkoj relaciji, nekih 50ak metara, znači gledaš u cilj, onda mu zavežu oči i puste i totalno fuli, čak i uz neke pokušaje da se nekako “snađu”.
Dakle , poenta je da ćeš lutati i zalutati, ne samo ako ne poznaješ put, nego ako ne vidiš cilj!
Zato je bitno i u životu imati jasan cilj i stalno ga imati na oku, ispred sebe, ne zaboraviti na njega i ne dozvoliti da nam pažnju sa cilja odvuku raznorazne okolne stvari.
Vjernik ima jasan cilj – Allahova milost, Njegovo plemenito lice, Džennet…k tome stremi i putevima koji tome vode hodi.
Kada čovjek zaboravi na to i smetne pa i za tren, onda luta drugim putevima, putevima zablude i niskih strasti.
“Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade.
Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvjetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!
Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.”
(El-Bekara, 16-18”
interesantan nacin gledanja cilja…