Vrijeme je opće islamofobije i širenja spinova protiv Islama i njegovih učenja i vrijednosti, koji se prikazuju onako kako oni nisu, a tome doprinose i neka ponašanja onih koji se pripisuju Islamu, prije svega mislim na sljedbenike tekfir ideologije oličene danas prije svega u tzv. ISISu (ISIL, IDIŠ, i dr.)…
Islam se prikazuje kao nešto netolerantno i strašno, a to se sve potkrepuljuje nedjelima muslimana ili izvrnutim tumačenjima islamskih učenja.
Kao i do sada , u nekim postovima, pokušaću da pokažem i ukažem na učenja islama o nekim pitanjima a kako bi to postalo referenca za evaluiranje nekih pojava, da li su one islamske vrijednosti ili nisu, odnosno da li su produkt pogrešnog i izopačenog tumačenja islama i šerijata i to prije svega pitanja u vezi odnosa muslimana i nemuslimana.
“Zaista, Allah naređuje pravdu i dobročinstvo.“ (En-Nahl, 90.)
Poznati islamski učenjak Fahruddin Er-Razi veli da je sav Kur'an zapravo tumačenje ovog principa
Ovaj princip pravde, opće prema svima i svemu, kao i činjenja dobroga, je bio vodilja a i sada je, iskrenim muslimanima ranijih generacija,pa onda i ne čude slučajevi kada su nemuslimani stajali u odbranu islamske vlasti i nisu željeli da je ruše, nego su svojima istovjernicima poručivali, kao kada je bizantijski car Konstantin II pisao kršćanima u muslimanskoj državi da iskoriste priliku i dignu se na ustanak protiv neprijatelja svoje vjere (muslimani su se tada pobili između sebe, svega 20ak godina nakon smrti Poslanika a.s.), te da će ih on pomoći u njihovim nastojanjima, oni su mu odgovorili: “Ti neprijatelji naše vjere su nam draži od tebe!” (Alibašić)
Da je to opći princip islama, vidi se i iz tumačenja sljedećega ajeta :
“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični “ (El-Mumtehine, 8)
Komentarišući značenje riječi “da činite dobro”, Šihabuddin El-Qarrafi je nabrojao slijedeće: “Blagost prema slabome od njih, i udovoljavanje potrebi siromašnog od njih, i hranjenje njihovog gladnog, i odjevanje njihov nagog, i blagost u govoru s njima – iz obzira i milosti prema njima a ne zbog straha ili poniženja … – i molitva Bogu da ih uputi, i da ih učini od sretnih, i da ih savjetujemo u svi poslovima, vjerskim i ovosvjetskim, i da ih ne ogovaramo, i da čuvamo njihovu imovinu, i porodicu i čast, i sva njihova prava i interese, i da im pomognemo da isprave učinjenu im nepravdu, i da ostvare sva svoja prava”
(El-Qarrafi, El-Furuq, 3: 15 u Jusuf El-Karadavi, Gajru ‘l-muslimin fi ‘l-mudžteme‘i ‘l-islami (Bejrut:Muessesetu ‘r-risale, 1985),
Da članak ne bi bio prdug, navešću još samo i to da su pravednost i dobročinstvo koje je islam, odnosno povijesne islamske države, nudio nemuslimanima, prepoznat i od strane neislamskih učenjaka, koji su se bavili ovom tematikom i prilazili joj ne samo iz čiste zlobe.
Tako poznati istoričari Bernard Lewis i Elie Kedouri smatraju da je prelazak na sisteme nacionalnih država, bio korak unazad kada su u pitanju prava nemuslimana, a u odnosu na osmanski sistem koji je bio na principima islama odnosno šerijata ( B. Lewis, Islam and the West (New York: Oxford University Press, 1993; Elie Kedouri, “Minorities,” u The Catham House Version and Other Middle-Eastern Studies (Hanover, N.H.: University Press of New England, 1984)
U nekima od narednih postova ću pisati o nekim konkretnim primjerima, inšaallah.
