Praznina.
Ništa.
Osjećam da nekada u meni nema ništa, da sam prazan.
Da nemam misli.
Mišljenja.
Da nemam stava, da nemam sjećanja.
Da nemam emocija.
Da me ništa ne pogađa, i da ja nikoga, bezličan, ne pogađam.
Bez želja, bez ambicija.
Kao da sam limeno bure,
na nekom pustom mjestu,
u mraku,
u hladnoj noći,
na koje snijeg polahko pada,
a u njemu mrak i hladnoća.
Toliko prazan, da u njemu odzvanjaju snježne pahulje koje padaju i lijepe se na njega.
I, ništa …………