Čitanje Fromma me zaista inspiriše na intenzivno razmišljanje (pa i pisanje) o svijetu i životu, posebno o nama vjernicima i našem današnjem stanju, pa sve ono što on piše pokušavam da primjenim na naše stanje i vidim tu mnogo tačnih dijagnoza našeg psihičkog stanja i to onog duboko analiziranog.
Tako se pitam i ja, kao i mnogi, zašto većina vjernika, koje poznajem, ne ostvaruju neki poseban i velik društveni uspjeh? Zašto vjernici općenito ne postižu velike i grandiozne uspjehe danas u svijetu (mislim na muslimane i njihova društva danas, ne nazivajući ih ciljano i islamskim, jer je to upitno i to je notorna činjenica).
Jedan od mogućih razloga je i taj, da jedni uživaju u statusu žrtve, da su oni dežurni krivci, kao vehabije, radikali, fundamentalisti i ekstremisti, za sve društvene a posebno velike političke probleme, a politika je conditio sine qua non za bilo kakav napredak na bilo kojem polju u jednoj državi i društvu, pa tako njihova odgovornost i krivica postaje univerzalna.
Oni tu uživaju ulogu žrtve a sebe vide kao moralne gromade, nevino optužene i proganjane od strane gebelsovske medijske mašinerije koja ih koristi za potkusurivanje u dnevnopolitičkim temama i ubiranje jeftinih političkih poena. Oni naravno nevini i naivni, onako, kao kakva mlada, stidljiva nakon prve bračne noći, sjede u ćošku i nadaju se nekoj simpatiji masa i pomoći od neke nevidljive ruke koja će odjednom učiniti da sve njihove patnje prođu a njihova nevinost i moralna superiornost konačno ugledaju svjetlo dana …
Ciljevi o kojima oni pričaju, zapravo, ni sami ih nisu definisali, jer dok sa jedne strane se zalažu za uspostavu “savršeno” pravednog društva – islamskog, sa druge strane po samim postupcima se vidi težnja za postizanjem moći i slave, pa onda nekako nedefinisano opet, kako bi sa tom moći i slavom ostvarili univerzalni svjetski poredak. Primjena islamskih principa bi podrazumjevala postizanje slave i moći a onda bi ova opet uzrokovala uspostavljanje tih istih principa. Nekako zamršeno, okruglo pa na ćošak. Problem je u toj neiskrenosti jer u samom Islamu je i slava i moć, a onaj ko teži prvo moći i slavi, pa to ni islam od njega ne zahtjeva jer u tim težnjama je izvjesni stepen patologije.
Problem je onda i u tome što se za postizanej tih ciljeva uopšte ne ulaže nikakav trud ili se ulaže neznatan i nebitan u odnosu na postavljene ciljeve koji su grandiozni, i tako se dođe u stanje grlatosti i galame, prepunog emocija, bez rezultata a to onda samo još više pojačava ozlojeđenost, osjećanje nemoći i bijesa. Da ne bi potpuno “pukli” , takvi se većinom i kreću u istim zatvorenim, poprilično izolovanim krugovima čiji su članovi u istom mentalnom stanju, tako da to osjećanje pripadnosi grupi nadomješćuje tu mentalnu distorziju, kao što se i takvo stanje uzdiže na stepene vrlina pa se i gubi osjećaj da je takvo mentalno stanje nešto što je išćašenje u odnosu na istinsko, prirodno, islamsko stanje uma i čovjeka uopće kakav bi trebao da bude prirodan-islamski čovjek, zdrav u svakom smislu.
Mnogo takvih je u današnjem vaktu našlo sebi olakšanje i u modernim sredstvima komunikacije, prije svega fejZbuku, gdje mogu da ispolje svoje frustriranosi i neuroze na kreativne načine. Zato mnogi i uživaju na fb i zato su tamo toliko glasni, emotivni i “otvoreni”. Na tom mjestu, gdje se okuplja velika masa , ničija se sumanutost ne primjeti toliko i ne strši od ostalih, tamo smo svi svoji. Zapravo tamo niko nije svoj, tamo smo puki imitatori drugih.
Svako se umjetno ponaša, nema spontanosti, svako se ponaša i predstavlja onako kakav bi želio da bude a ne onakav kakav jeste, svako se umjetno smije , čak i tekstualno haha je zamjenjeno LoLovima ROFLovima i drugim imitacijama života. Slike sa umjetnim osmjesima su već odavno prešle na jedan novi nivo. Stanje koje mnogi ispoljavaju na FB i drugim mrežema je možda skoro pa i neizlječivo, jer..kako i liječiti nekoga ko svoju bolest ne prepoznaje i ne priznaje, to se ponašanje savršeno uklopilo na takvo mjesto na kom prevlađuje kolektivno psihopatološko stanje.
Zato je prava sreća i radost srca kada na takvom mjestu nađeš nekoga ko je “bolestan” od takvog ponašanja i stanja, ko je čudak za većinu, a ko je zapravo svjesniji svoje ljudskosti i svoje uloge, svoje egzistencije kao čovjeka i kao muslimana! Mada, takvi često u svojoj naivnoj dobroti budu zavarani patološkim slučajevima a to je i očekivano jer se ljudi tamo zapravo i ne poznaju istinski.
Tako fb (ovo uljukučuje i instagrame i ostale slične mreže koje ne poznajem) zapravo dođe na neki način kao neki “lijek” ili para-lijek, kao mjesto bjekstva od stvarnog sebe i svoga stanja, mjesto na kome se mogu ispoljiti i izbaciti sve te frustracije i neuroze, jer da ih se ne ispoljava tamo, ispoljile bi se u realnom životu.
Šta bi bilo da prekonoći nestane fb i drugih mreža? Volio bih kada bi se baš desio takav jedan veliki sociološki eksperiment.
Bilo bi zanimljivo vidjeti zabrinutosti i nervoze kod onih čiji je jedini stvarni ili lažni, život, na mrežama.
🙂