Ne znam kako je sretoh, i kako je ušla u moje srce.
Da li iznenada i snažno kao grom ili pak tiho,
nježno i polahko.
Kao zaljubljena nevjesta koja u krilu šapuće svom smrtno ranjenom mladoženji,
dodirujući mu usne svojima,
drhtavim i vlažnim,
nadajući se da će njima udahnuti mu novi život i
plašeći se, da ga ne zaboli ni njen dah na njegovom licu,
tiho izgovarajući u njegovo srce jedine riječi života :
“ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah!”
Zvala se Iman.
Biće da je ovaj drugi slučaj.
🙂