Čovjek koji ima u životu nešto što mu čini teško i bolno reći tome zbogom, Allahimanet, mora biti jako sretan zbog toga.
To je znak da je to nešto što je jako vrijedno u njegovom životu, što mu je drago, što ga je činilo većim od sebe i boljim od sebe, punijim, pa je zato rastanak sa time težak, jer se srce boji praznine, ali ne treba da se boji.
Zašto da i iz srca izbaci to ako je ono moralo prestati da bude?
Zamisli samo koliki si sretnik!?
Koliko je ljudi koji vrlo lahko odbacuju “stvari” u svom životu i ne osvrčući se za njima, kao da im nikada nisu ni bile bitne, kao da su im uvijek bile ništa, a možda su oni tim “stvarima” bili sve ili bar mnogo!
Ne treba zbog toga zaboraviti i odbaciti sve ono dobro koje si proživio sa tim i treba se sjećati toga sa osmjehom na licu, sjećati se u dovama srca i šapatom usana na sedždi.
