Čovjek koji ima u životu nešto što mu čini teško i bolno reći tome zbogom, Allahimanet, mora biti jako sretan zbog toga.
To je znak da je to nešto što je jako vrijedno u njegovom životu, što mu je drago, što ga je činilo većim od sebe i boljim od sebe, punijim, pa je zato rastanak sa time težak, jer se srce boji praznine, ali ne treba da se boji.
Zašto da i iz srca izbaci to ako je ono moralo prestati da bude?
Zamisli samo koliki si sretnik!?
Koliko je ljudi koji vrlo lahko odbacuju “stvari” u svom životu i ne osvrčući se za njima, kao da im nikada nisu ni bile bitne, kao da su im uvijek bile ništa, a možda su oni tim “stvarima” bili sve ili bar mnogo!
Ne treba zbog toga zaboraviti i odbaciti sve ono dobro koje si proživio sa tim i treba se sjećati toga sa osmjehom na licu, sjećati se u dovama srca i šapatom usana na sedždi.
ja mislim da nema ljepseg prijateljstva i boljih prijatelja od onih koji se srecu u dovi 🙂
🙂
Al tuzno je kad nesto samo u dovi imas ili nekog…
I to je tačno 🙂 ,najbolje je sve u paketu imati ali…nije uvijek moguće
Bolje i u dovi nego da zaboravis skroz naskroz…
Volim kako ti stvari sagledas sa druge strane. Stvarno covjek treba biti sretan jer, cini mi se, srce je prazno bas onda kad sve pocne olako da odbacuje.
I ne znam dje ja nalijecem na ovakve stvari u pola 5
e nek si se javila malo i ti, makar i u pola 5 😀
pa čuj, šta je alternativa optimizmu…doduše, ovakvo razmišljanje, ako ćemo iskreno, više dođe ako bodrenje samoga sebe da ne budeš u crnjaku ili da si olakšaš neki crnjak..nije da čovjek ne može biti i tužan i u strahu i ostalo…ali opet..šta je alternativa ako se nećemo boriti pozitivom protiv tih stanja..pa makar ta pozitiva trajala makar i tren 🙂
da ne zaboravim, tekst je inspirisan citatom mede winnie the pooha 🙂