Ne volim rastanke, sa posebnim ljudima, sa dragim i voljenim ljudima…bilo da su očekivani, ili naprasni, iznenadni…ako može biti išta iznenadno…
Svaki put me to utuče i padnem u nekakvu sjetu, u neki vid blage depresije.
Skoro pa da mogu fizički osjetiti prazninu u srcu koja ostane nakon njih, prazninu koju onda pokušavam popuniti a dobro znam da u tu prazninu niko osim njih ne može popuniti niti odgovara na to mjesto. Sve su to samo samozavaravajući pokušaji osuđeni na propast. Ali, nastavim(o) se lagat da je sve okE.
Shvatam da odoše ali se jako borim u sebi da to prihvatim kao fakat.
Pomislim…vratiće se …nekad….
a šta ako se ne vrate više nikad?
Teško je i pomisliti samo na to, a ne d'o Bog da tako i bude…e'uzubillahi.
Još uz sve to ide i ova jesen. Sa svojim kišama i crnim oblacima, koje inače volim.
A pride, i godišnji sam ispuc'o i ponovno sam u “logoru”.
Zadnjih dana sam upao u balaševićeštinu i šnjim se družim…genijalni su mu tekstovi..tako da…trpite me u nekim od narednih postova sa Đoletom…sjeda mi ova od prve do zadnje..
🙂
kontam da je kez za pjesmu 🙂