Naumpade mi ova tema o tome kako se bira vlast, odnosno vođa, halifa u islamskoj državi, pa nako malo čitajući, vidim da se i tu ima štošta progovoriti našim učenima koji nas samo površinski i šturo, pa rekao bi i demagogijski o tome obavještavaju, ne znam je li to zbog toga što nisu sami skontali ili su skontali a šute, prikrivaju i prave tabu temu od toga, braneći svoj stav dogmatski.
Ono što se uvijek kaže i brani je to da je u islamu zastupljen princip dogovora odnosno ŠURE, a koje je predstavljeno u vijeću kojeg sačinjavaju najučeniji, najpobožniji ljudi od povjerenja, a koji prema uvriježenom mišljenju, izaberu halifu tj. vođu.
To se brani stavom da je to bila praksa pri odabiru prve četverice halifa, poznatih u islamu kao pravedne halife (hulefai-rašiduni).
Pošto je izvor šerijata i praksa (sunnet) , ne samo poslanika a.s. nego i četverice halifa r.a. a zasnovano na hadisu poslanika a.s. : “…. ”Držite se mog sunneta i sunneta pravednih halifa nakon mene….” (Buharija) , način na koji su birali i izabrani prva četvorica halifa, se uzima kao pravno utemeljen metod pri izboru vladara.
To je , kako je rečno, princip šure – dogovora, u vidu, današnjim riječnikom rečeno, parlamenta, vijeća.
Međutim, ako se zaista pogledaju i analiziraju načini izbora sva četverice halifa, vidjećemo zapravo da su svi oni različiti!
U principu, može se reći da se temelje na principu šure, ali se prije može kazati da je šura bila ta koja je rekla KAKO da se odabere vladar, a ne da je šura bila ta koja je postavljala vladara.
Ono što je bitno napomenuti je i to, da ova stvar – način biranja vlasti, nije izričito opisan i objašnjen u Kur’anu niti u hadisu, nego su date opće smjernice.
Što se tiče izbora prvog halife, Ebu Bekra r.a., postoje izvori koji govore o tome da je poslanik a.s. dao neke išarete, naznake, da bi Ebu Bekr r.a. trebao biti prvi halifa. Ne postoji dakle izričit iskaz poslanika a.s. kojim on imenuje Ebu Bekra r.a. za halifu.
Ebu Bekr r.a. je izabran od strane šure-vijeća, koje su sačinjavali predstavnici muhadžira-Mekkelija i ensarija-Medinelija. Dakle možemo reći da je u vijeću bio zastupljen teritorijalni princip predstavnika.
Izbor Omera r.a. je tekao nešto drugačije. Nije ga izabralo vijeće , nego Ebu Bekr r.a. NAKON konsultacija sa vijećem. Dakle nije vijeće (šura) viječalo kao kod izbora prvog halife, nego je vijeće , možemo kazati dalo svoje mišljenje i saglasnost da sam Ebu Bekr r.a. odabere nasljednika.
Ovdje je vidljivo da je procedura bila drugačija nego kod izbora prvog halife.
Treći halifa, Osman r.a. je izabran ponovo nešto izmjenjenom procedurom. Omer r.a. je pred smrt predložio vijeće od šest ljudi, koji su se sastali i između sebe trebali da odaberu halifu. Nakon vijećanja i odustajanja nekih od kandidata, jedan od njih , Abdurrahman ibn Auf r.a. je preuzeo na sebe odgovornost da ON odabere halifu, na što su pristali ostali. Nakon što se pokušao konsultovati sa širim narodnim masama, propitujući stanovnike Medine, on je u džamiji sakupio veću masu ljudi i pred njima tražio od dva preostala kandidata, Osmana i Alija r.a. da se zakunu da će obavljati savjesno dužnost. Ali r.a. je bio nesiguran a Osman r.a. se zakleo i tako postao novi halifa islamske države.
I ovdje je dakle vidljivo da se procedura razlikovala od prethodne dvije.
Četvri halifa Ali r.a. je postao halifa , nakon dosta teške situacije, previranja i pritiska masa. Iako nije htio prihvatiti, nakod pritiska i zahtjeva stanovnika Medine, odlučio je prihvatiti tu odgovornost ali pod uslovom da mu svi u džamiji daju prisegu.
I ovdje je vidljivo da se sama procedura razlikovala od prethodnih.
Iako se može općenito reći da je svim procedurama na neki način bilo prisutno vijeće-šura, ne može se donijeti zaključak da je vijeće bilo to koje je biralo halifu u svakom slučaju, i da je ta procedura jasno određena, prije se može reći da je vijeće bilo to koje odlučivalo KAKO i kojom procedurom, načinom će biti izabran novi halifa, današnjim riječnikom rečeno, šura-vijeće je donosilo izborni zakon.
Pošto je praksa četverice halifa r.a. pri izboru nasljednika svaki put bila različita, a njihova praksa je izvor šerijata (Držite se mog sunneta (prakse) i sunneta pravednih halifa nakon mene….”), onda su sve procedure legitimne i legalne, iako su različite.
Iz svega se može izvući zaključak i taj da u šerijatu dakle nije strogo propisan način izbora vlasti, kako neki to žele predstaviti, nego je to ostavljeno muslimanima da se dogovore oko samog načina izbora, da li će to biti uže vijeće teritorijalno zastupljeno ili zastupljeno od učenih i uglednih od bilo kuda, ili će se to prepustiti samom vladaru ili širim narodnim masama (što bi onda moglo uklučiti i izbore u našem modernom shvatanju izbora) ili neka sasvim nova procedura.
