Postoji li alternativa katastrofi? (globalnoj, civilizacijskoj)
Svi do sada spomenuti podaci objavljeni su i dobro su poznati. Gotovo je nevjerojatno da nije učinjen ozbiljan napor da se izbjegne ono što izgleda konačnom voljom sudbine. Dok u privatnom životu nitko, osim luđaka, ne bi ostao pasivan kada bi se ugrozila njegova cjelokupna egzistencija, ljudi zaduženi za javne poslove praktički ne čine ništa, a oni koji su im povjerili svoju sudbinu to im dopuštaju. Kako je moguće da nas je najjači od svih instinkta, instinkt opstanka, prestao motivirati?
Jedno od najprihvatljivijih objašnjenja jest da su vođe poduzeli mnogo toga što je bilo u njihovoj moći da se čini kao da nešto efikasno rade na izbjegavanju katastrofe: beskrajne konferencije, rezolucije, pregovori o razoružanju – sve to odaje utisak kao da je problem sagledan i da se nešto čini da ga se riješi. No još se ne događa ništa zaista važno; i vođe i vođeni anesteziraju svoje želje za opstankom stvaranjem privida da znaju put i da idu u ispravnom
pravcu.
( ovo me podsjeća i na naše stanje i “rad” daija i drugih…mnoštvo nekih druženja, seminara, dersova, kurseva, a reultati, neki ozbiljniji nigdje, bar u tim krugovima. Svaki ozbiljniji društveni uspjeh je postignut mimo ovih dešavanja i individualno. A sve ove “aktivnosti” samo služe za zavaravanje da se eto nešto radi i čini ozbiljno na polju promovirnaja islama i islamskih vrijednosti općenito….i da se pojede koje janje usput ‘nako! op. moje! )
Drugo objašnjenje jest da sebičnost koju rada sistem stavlja vrijednost osobnog uspjeha voda na više mjesto od onoga društvene odgovornosti. Više nije šokantno kada politički vode i poslovna egzekutiva donose odluke za koje izgleda da donose osobnu korist, a istovremeno su štetne i opasne za zajednicu. No ako je sebičnost uistinu jedan od stupova suvremene praktičke etike, zašto da ljudi djeluju drugačije? Čini se da ne znaju da pohlepa (kao i podređivanje) zaglupljuju ljude, sve dok su u pitanju njihovi vlastiti stvarni interesi kao što su interesi njihovih života i života njihovih supružnika i djece (usp. J. Piaget, The Moral Judgement of the Child /Moralni sud djeteta/).
U isto vrijeme, ljudi su također toliko sebično zaokupljeni svojini privatnim stvarima da poklanjaju malo pažnje svemu onome što nadilazi osobnu razinu.
Postoji još jedno objašnjenje za otupljivanje našeg instinkta za opstanak: zahtijevane promjene u životu bile bi toliko drastične da ljudi više vole buduću katastrofu no žrtve koje bi trebalo odmah podnijeti.
Arthur Koestler iznosi živ primjer za to rasprostranjeno držanje opisom onoga što je doživio u španjolskom građanskom ratu: Koestler se nalazio u udobnoj prijateljevoj vili kada je čuo izvještaj o napredovanju Francovih trupa. Nije bilo sumnje da će trupe stići još iste noći, ali noć je bila hladna i kišna, a u kući je bilo toplo i ugodno. Ostao je u kući, zarobljen je i spašen nekoliko tjedana kasnije, gotovo čudom, zahvaljujući naporima svojih prijatelja novinara.
Riječ je o istoj vrsti ponašanja što se javlja u ljudi koji će se radije izložiti opasnosti od smrti no da odu na liječnički pregled koji bi mogao ustanoviti tešku bolest koja zahtijeva veći kirurški zahvat.
Uz sva ova objašnjenja o fatalnoj ljudskoj pasivnosti u pitanjima živote i smrti, postoji još jedno koje je ujedno i razlog zbog kojeg pišem ovu knjigu. Mislim na stajalište da nemamo alternativa modelima korporativnog kapitalizma, socijaldemokratskog ili sovjetskog socijalizma ili tehnokratskog »fašizma s nasmijanim licem«. Za popularnost ovog stajališta najvećim je dijelom odgovorna činjenica da je bilo vrlo malo napora u proučavanju provedivosti potpuno novih društvenih modela i eksperimentiranja s njima. I zaista, sve dok problem društvene rekonstrukcije ne postane preokupacija, pa makar i djelomična, najboljih umova znanosti i tehnike, mašti neće uspjeti da sagleda nove i realne alternative. ( doduše nije bilo ni kvalitetnih ponuda, bar što se tiče islama i muslimana)
Glavni predmet ove knjige je analiza dvaju osnovnih načina postojanja: imanja i bivanja. U početnom ću poglavlju iznijeti neka »letimična« zapažanja o razlici između ta dva načina postojanja. Drugo poglavlje pokazuje tu razliku navođenjem brojnih primjera iz svakodnevnog života, koje čitaoci mogu lako povezati sa svojim iskustvom. Treće poglavlje nam predstavlja stavove o imanju i bivanju Starog i Novog zavjeta kao i Meistera Eckharta.
Sljedeće poglavlje raspravlja najteži problem: analizu razlike između imanja i bivanja. U tom poglavlju, na osnovu empirijskih podataka, nastojim izgraditi
teorijske zaključke. Do tog se mjesta knjiga bavi pojedinačnim aspektima dvaju osnovnih načina postojanja, a tema završnog poglavlja je značaj tih načina postojanja za formiranje novog čovjeka i novog društva te ispitivanje mogućnosti alternativa slabljenju individualnih poteškoća i društveno-ekonomskom kretanju čitavog svijeta prema katastrofi.
E.F.
