Članak 150. (mijenjanje)

“Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe!” (Er-Ra’d, 11.)

“to je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.” ( El-Enfal, 53)

 

Čitajući Fromma, kojeg ću na kraju citirati, naumpadoše mi ovi ajeti i njihova percepcija u nas. Kako mi to doživljavamo, shvatamo i u praksi provodimo. – Nakaradno jakako , zato nam se stanje u narodu i u društvu i ne mijenja plaho na bolje, već u većini segmenata ide i na gore.

 

DakleM…ono što većina nas vidi u ovim ajetima , a što se podrazumjeva i na osnovu drugih izvora, je to da čovjek treba da mijenja sebe, svoj karakter, svoj moral, da ukroti strasti , da bude  jednom riječju – bogobojazniji. Ja bih sve to nazvao nekim intimnim mijenjanjem, dakle ono koje mijenja samog pojedinca i njegov odnos sa Bogom. Tu spadaju sve askete , i svi oni koji su postali “bolji ljudi” i ta njihova promjena se očituje kroz to što više ibadete, klanjaju, uče Kur’an, dove, poste, čuvaju se lošeg društva više nego prije ili su ostavili neke loše osobine koje su imali, alkohol, cigarete, kockanje itd.

 

Pitanje je –  je li to ili da li je samo to,  ta promjena , koja je uzrok da se stanje jednog naroda, jednog društva, promijeni na bolje?!

 

Nije!

 

Potrebna je, a što bi je nazvao, ta neka promjena insana na bolje ali u društvenom smislu, dakle ona promjena na bolje koja će čovjeka okrenuti ne samo ka sebi i Bogu ( intimi) nego ka društvu, ka učešću i promjeni društvenih odnosa i procesa, dakle promjeni društvene strukture ( svi društveni procesi i odnosi) kompletno. Ta promjena bi podrazumijevala društveni aktivizam širokog spektra. Dakle, aktivno učešće od politike preko NVO i cijelokupnog javnog sektora.

 

Činjenica je da oni koji mijenjaju društvo, bilo pojedinci ili grupe , su oni koji čine promjene na ovom, društvenom, nivou, a ne oni koji su promijenili SEBE na bolje kao osobe. Postoji mnogo DOBRIH osoba i bogobojaznih vjernika, ali koji ne utiču niti mijenjaju društvo na bolje. Oni su dobri samo za sebe. I kada umru po dobru se spominju, i to je njihov krajnji domet uticaja na društvo.

Kao što postoji i mnogo onih , koji se i nisu baš plaho promijenili na bolje, ali čine dobro i mijenjaju društvo aktivnim učešćem na društvenoj sceni.

 

Dakle oba faktora, kumulativno, su potrebna – da dobri, bogobojazni ljudi, uzmu učešća u mijenjanju društvene strukture svojim aktivizmom.

Bilo da su takvi političari, sindikalni povjerenici, profesori, novinari, ministri, direktori, policijski inspektori, sudije, ili osnivači azila za pse ( nekada je u osmanskoj Bosni postojao VAKUF ZA PSE LUTALICE) itd.

 

Treba dakle više pozivati na promjenu sebe, ali u tom aspektu ( intimni se svakako podrazumjeva) društvenog aktivizma, a ne samo ostati na ovom intimnom nivou, koji neće nikada biti sam po sebi uzrok promjene stanja društva, naroda i države na bolje. To su samo samoobmane i fatamorgane.

 

Kada bi se o ovom govorilo po predavanjima, svi bi onako, mudro, pronicljivo i nekako vizionarski klimali glavama, nakon dersa otišli na kahvu, poslije kahve kući, “osevapili se” sa hanumom ( ko je bio oženjen) , kalanjaj vitre sa malo dužim učenjem, i na spavanac, ujutro opet na pijacu prodavati gaće i misvake, kući popodne na ručak i kajlulu i opet sve u krug. Da se ispravno shvatalo i činilo, do sada bi bogobojaznih direktora u školama bilo na desetine ( npr.) i ne bi bilo potrebe pisati tolike članke kako pederi dolaze i po školama uče djecu kako je pederluk ok, jer ne bi direktor ili ministar prosvjete ( koji je opet jedan promjenjenih na bolje) to dozvolio. Ovo je samo jedan primjer kojim su putem stvari,  ovih proteklih 20ak g. mogle ići a nisu, jer je ovo – darul kufr….(hvata me huja i odlazim sa teme)

 

Isto tako, promjena društva na gore, se dešava promjenom uticaja na bitne društvene procese i odnose , a ne samo promjenom pojedinaca. Zapad je pun loših ljudi ali je doživio napredak a i danas su civilizacijski ispred drugih kultura i naroda. Mogli bi reći da je to sve zapravo Allahov sunnet – zakonitosti, koje su u uzročno-posljedičnoj vezi. Ko ih kako ispuni, takve su i posljedice, bez obzira o kojim narodima ili društvima se radilo. A ajet i govori o NARODIMA a ne specifično o vjernicima, muslimanima. Ako i muslimani, bogobojazni, ne budu činili društveno dobro, budu ga ostavili ili prepustili drugima, bez obzira na njihov intimni osjećaj i doživljaj vjere i imana, koji može biti i na zavidnom nivou, kao i obavljanje ibadeta (u užem smislu), doći će do promjene na gore, lošije, a što se i desilo.

 

i da ne duljim, biće i ovako predugo, a moglo bi se o ovome cijela knjiga napisati…

Ovdje je najbitnije shvatiti pojam društvenog karaktera…

” Ovo poglavlje razrađuje tezu da je promjena društva u uzajamnoj vezi s promjenom društvenog karaktera; nadalje, da »religiozni« porivi daju svoj prilog energiji neophodnoj za pokretanje ljudi prema dubokoj promjeni društva i stoga tezu da je novo društvo moguće izgraditi jedino ako dođe do duboke promjene u ljudskom srcu — ako novi predmet poštovanja stupi na mjesto sadašnjeg.
Polazište tim razmišljanjima je postavka da su karakterna struktura prosječnog pojedinca i socijalno-ekonomska struktura društva, kojeg je taj pojedinac član, uzajamno ovisni.
Mješavinu psihičkog područja pojedinca i društveno-ekonomske strukture nazivam društvenim karakterom. …Društveno-ekonomska struktura društva tako oblikuje društveni karakter članova društva da oni žele činiti ono što moraju činiti. Istovremeno društveni karakter djeluje na socijalno-ekonomsku strukturu društva i djeluje ili kao cement koji društvenoj strukturi daje još veću stabilnost ili, pod posebnim okolnostima, kao dinamit koji nastoji razoriti društvenu strukturu.

Mnogi politički revolucionari vjeruju da prvo treba radikalno promijeniti političku i ekonomsku strukturu te da će se tada, kao drugi i gotovo nužni korak, promijenili i ljudski duh: da će jednom uspostavljeno novo društvo skoro automatski proizvesti novo ljudsko biće.
Oni ne vide da će nova elita, koja je motivirana istim karakterom kao i stara, nastojati ponovno uspostaviti uvjete starog društva u novim društveno-političkim institucijama koje je proizvela revolucija i da će pobjeda revolucije postati poraz revolucije kao revolucije, iako ne i kao povijesne faze koja je utrla put društveno-ekonomskom razvitku koji je hramao u svom zenitu. Francuska i ruska revolucija očiti su primjeri toga. Vrijedno je zapaziti kako je Lenjin, koji nije vjerovao da
su osobine karaktera revolucionarnog funkcionara važne, u posljednjim godinama života potpuno promijenio taj svoj stav, lucidno zapazio mane Staljinovog karaktera i u svojoj »oporuci « tražio da Staljin, zbog svojih mana, ne postane njegov nasljednik.
Na drugoj se strani nalaze oni koji tvrde da se najprije mora promijeniti priroda ljudskih bića – njihova svijest, njihove vrijednosti, njihov karakter – i da je tek tada moguće graditi istinsko ljudsko društvo. Povijest ljudskog roda pokazala je da nisu u pravu. Isključivo psihička promjena uvijek je ostajala u privatnoj sferi i ograničena na male oaze, ili je bila potpuno nedjelotvorna kada je propovijedanje duhovnih vrijednosti kombinirano s prakticiranjem njima suprotnih vrijednosti.” E.Fromm