Praznina.
Ništa.
Osjećam da nekada u meni nema ništa, da sam prazan.
Da nemam misli.
Mišljenja.
Da nemam stava, da nemam sjećanja.
Da nemam emocija.
Da me ništa ne pogađa, i da ja nikoga, bezličan, ne pogađam.
Bez želja, bez ambicija.
Kao da sam limeno bure,
na nekom pustom mjestu,
u mraku,
u hladnoj noći,
na koje snijeg polahko pada,
a u njemu mrak i hladnoća.
Toliko prazan, da u njemu odzvanjaju snježne pahulje koje padaju i lijepe se na njega.
I, ništa …………
Bure je bure, ne možeš za bure reći da je ništa 😀
veliš, more neko pokiselit turšiju u njeg 🙂
Woow! Masaallah! ?
Vis da mozes 🙂
ma haj sad, hvala hvala 😀 , nije ba nešto , nadošlo najednom…danas sam si izrecitovao na poslu još jednu..kasnije aBda i postavim
Hehe, mozda mi se cini ali nekako mi ne lici na tvoj neki standardni post. Nesto se promijenulo 😉 heh
Hathor, i ja sam ocekivala ime autora na kraju. totalno nealkemicarovski. eh sad….nadam se da nece preceso imati inspiraciju, jer nam se optimizam u prozi vise svidja nego sjeta u poeziji 🙂
pa dajte, molim vas 😀 , pa nije tako strašno …a ja tamam mislio objaviti još jednu, evo je čeka u skripti a ono vi tako 😀
A nije br'te meni ovo prvi put, pa imao sam do sad 2-3 nešto … kako mi nadođe