Ko me ima na fb-ku, već je mogao čitati ovaj članak, jednostavno pravim bekap , tako da će biti još tekstova otamo nekih, a koje smatram bitnim, u smislu (ne isključivo) da pružaju neke druge poglede i šire vidike u odnosu na do sada ustaljeno obrađivanje nekih tema, pa tako i ove.
Inače smo naviknuti na plašenje i zastrašivanje i tako sami sebe ubjedimo da smo propast živa, ali evo malo i optimizma. 😉
———————————————————————————————————————————————–
Ljudi se razilaze o ovom pitanju. Jedni kažu: “Srce može zauzimati samo jedan pravac,
ako se uputi tim pravcem, ne može ići drugim.”
Oni kažu: “Kao što čovjek ne može posjedovati dvije želje u vezi s jednom stvari, isto tako
ne može spojiti u svom srcu dvije ljubavi.”
Šejh Ibrahim er-Reki, Allah mu se smilovao, zastupao je ovo mišljenje.
Drugi vele: “Moguće je da srce zauzme dva ili više pravaca, tako što će se okrenuti prema
jednoj stvari, i to ga neće odvraćati od druge stvari.”
Oni kažu: “Srce može dosta toga podnijeti, pa ako ga zaposliš, ono će to izdržati.
Ako na njega natovariš nešto teško, ono će izdržati, a ako ga zapostaviš, ono neće biti u
stanju da ponese težak teret.
U prostranom srcu mogu se sjediniti ljubav prema Allahu, dž.š., i briga za dobrobit Njegovih
robova, i ni jedno od toga neće uticati na drugo.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., bivao je u namazu, potpuno predan Allahu, dž.š., a pri tom se
brinuo za one koji su klanjali iza njega.Čuo bi plač djeteta,pa bi skratio namaz bojeći se da
ne oteža majci djeteta
(Buharija i Muslim).
Zar ne vidiš da je srce Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bilo u stanju da u isto vrijeme misli na dvije stvari?
Pogrešno je misliti da je ovo prisutno samo kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Omer, r.a.,
mislio je o opremanju vojske dok je obavljao namaz.(Buharija i Ibnu Ebu Šejba od
Ebu Osmana el Hindija da je Omer r.a. rekao:»Ja opremam vojsku dok sam u namazu»
Ševkani veli:Riječi Omera r.a. znače: razmišljam o opremanju vojske).Njegovo je srce bilo u
stanju da misli na namaz i na borbu na Allahovom, dž.š., putu, u isto vrijeme.
Ovo je povezano s prostranošću srca i njegovom skučenošću, njegovom snagom i slabošću.
Oni dalje kažu: “Vrhunac ibadeta jeste da čovjek bude u stanju da u isto vrijeme misli na
Onog Koga obožava i da u isto vrijeme pazi na propise vezane za obožavanje, tako da mu
jedno od toga ne remeti misao o drugom. Ovo sto smo spomenuli očigledno se dešava,
npr. čovjek nekada nešto radi pred vladarom, a njegovo je srce u stanju da se skoncentriše
na posao koji radi, i da u isto vrijeme pazi da li se vladar zanima za njegovo djelo i da li ga
ono interesuje. Ovo je stanje svakog zaljubljenog koji nešto radi za svoju voljenu osobu bilo da je prisutna tu ili ne.”
Kazu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., plakao kada mu je umro sin Ibrahim.(Buharija) Njegov plač bio je zbog milosti koju je osjećao prema svome djetetu. Njegovo je srce bilo
u stanju da plače iz samilosti prema djetetu i da u isto vrijeme bude zadovoljno
Allahovom, dž.š., odredbom. Žalost u srcu nije isključivala zadovoljstvo Allahovom, dž.š.,
odredbom.
Kada je umro Fudajlov sin, on nije bio u stanju da u svom srcu spoji ove dvije stvari, pa se
počeo smijati. Neko ga upita: “Zar se smiješ a tvoj sin je umro?” Fudajl mu odgovori:
“Allah, dž.š., odredio je da se to desi, pa volim da budem zadovoljan Njegovom odredbom.”
Poznato je da između postupka Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i načina na koji je postupio
Fudajl postoji ogromna razlika koju samo Allah, dž.š., zna. Njegovo srce nije toliko prostrano
da u sebe primi ono što je primilo srce Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Slična ovom događaju jeste i situacija kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dozvolio Aiši, r.a.,(Buharija i Muslim) da sluša pjesme djevojaka koje su pjevale u njenom prisustvu, ali ga to
nije odvratilo od sjećanja na Gospodara. On je vidio u tom postupku korist, jer je na taj
način pružio malo zadovoljstva duši koja je manje jaka, i to joj je povećalo ljubav prema
Allahu, dž.š.,Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., i vjeri. Ponekad duše, kada im se pruži malo
zadovoljstva, s više poleta i svesrdnije ispunjavaju svoje obaveze.
Međutim, srce Omera, r.a., nije bilo u stanju da to shvati, te je stoga prekorio djevojke koje
su pjevale u kući Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Koliko je samo događaja i doživljaja koji okupiraju srce čovjeka i podsjete ga na obaveze
prema Allahu, dž.š., kao što pjesnik veli:
“Na tebe me potsjeća i dobro i zlo
i ono čega se bojim i čemu se nadam i u šta sam uvjeren da će se desiti.”
Desi se da događaji okupiraju čovjekovo srce, pa ono zaboravi na Allaha, dž.š., i okrene se
prema nekome drugom. Široko srce trudi se, u okvirima svojih mogućnosti da se,
pored obaveza koje ima prema stvorenjima, usmjeri prema Allahu, dž.š. Ono ne bježi od
druženja s njima niti bježi u pustinju, brda i u osamu. Ono nastoji da se u društvu ostalih
preda Allahu,dž.š., a ako ga drugi napuste, ono samo nastavlja svoj put. Ovo je rezultat
istinske ljubavi. Uzmimo primjer pjevača. Kada on pjeva, i oni koji ga slušaju pjevaju s njim.
Međutim, ako se oni ne užive u njegovu pjesmu i budu nemarni prema njoj, on neće prestati
pjevati samo zato što ga ne slušaju gruba i tvrdokorna srca.
Ibn Tejmijje zastupao je ovo mišljenje koje je uistinu jako i ima dobru potporu u dokazima.
Ibn Kajjim el-Dževzijje; Uvođenje zaljubljenih u vrt ljubavi, 318-320
