Istorija je jedan od Allahovih znakova, ajeta, ljudima. Narod koji ne izvuče pouke iz prošlosti ne može se nadati ni boljoj budućnosti.
Zato svi oni koji ponavljaju greške i nisu izvukli pouku iz istorije, koji misle da su u pravu u svemu, nikada neće imati moj respekt, niti će imati ,autoritet ma kako se zvali, titule nosili, pripadali ovom ili onome….
Evo i zašto:
“U vremenu poslije Resula s.a.v.s., za vladavine četverice pravednih halifa, halife su bili istovremeno i ulema i pravnici i suci. Oni su bili samostalni u svojim odlukama i nisu se oslanjali na pravnike osim u slučajevima gdje je konsultacija (mušavera) bila neminovna. U tome vremenu ulema se posvetila isključivo duhovnim naukama (ulumul-Ahireti), izbjegavali su da se uključe i aktiviraju u pitanja i problematiku koja se odnosila isključivo za dunjalučke probleme. Ovakav stav i ponašanje uleme evidentno je iz samih njihovoh biografija.
Kasnije, kada su na vlast počele dolaziti halife koji nisu imali znanja niti, pak, iskustva za vođenje administrativnih i sudskih poslova, oni su bili prisiljeni da potraže pomoć pravnika. U vremenu Tabi’ina većina uleme držala se koncepta iz vremena tradicije (selefa) i nisu prihvatili zahtjeve novih halifa da se prihvate administrativnih i sudskih funkcija i obaveza.
Halife su međutim, bile uporne i počele su sve više ulemi nuditi položaje u sudstvu i državi. U tome su uspjeli. Ulema je počela uspostavljati vezu sa vlašću a zatim i tražiti položaj i vlast. Situacija se sada potpuno izmijenila; ulema više nije bila snaga niti autoritet kome se dolazilo i koji je tražen, oni su sami počeli dolaziti i tražiti, od dostojanstva i ugleda ulema je došla na prag poniženja i podaništva. Izuzetak su bili pojedinci koje Allah dž.š., očuva i uputi u svakom vremenu i okolnostima.
Nastalo je vrijeme u kojem se najviše pažnje posvetilo pitanjima fetve i sudstva, s jedne strane, kao i akaidskim razlikama i polemikama, s druge strane. Dogmatička teologija (Ilmul-kelam), zajedno sa fetvom i sudstvom, bila je najviše zastupljena i iz tog domena je najviše djela bilo zastupljeno. Naravno, tvrdilo se da se ovakvom orijentacijom i ovim djelima staje u odbranu vjere, Sunneta, da se želi spriječiti novotarija (bid’atun).
Međutim, ove akaidske polemike pokazale su se veoma opasnim, jer su rezultirale raspirivanjem strasti koje su dovele do mržnje, sukoba, destrukcije gradova. Uvažena su mišljenja i stavovi uleme koji su tražili da se sa ovakvom akaidskom polemikom prekine i prestane.
Ali, nastavilo se sa fikhskim polemikama i raspravama, posebno onim koje su vezane za različite stavove imama Šafije i Ebu Hanife, ali i stavove imama Malika, Ahmed b. Hanbela i Sufjana Es-Sevrija, da je Allah sa njima zadovoljan. I ovu orjentaciju ulema je branila pod izgovorom da njom želi doći do deciznosti u islamskim propisima, objasniti razlozi mezhebskih postavki, te konačno, stvore preduvjeti za ispravna rješenja (fetve). Na ovu temu napisana su mnoga djela i rasprave.
U tom pravcu se i sada krećemo, pitanje je šta će se dalje dešavati i šta će Allah dž.š., uraditi sa pokoljenima koja dolaze poslije nas?”
Imam Gazali
Danas su na sceni opet iste glave , koje su i onda dovele do toga da ummet stagnira i zapadne u belaje, međusobne.
A još uz njih, ima ljudi koji ne znaju ni Kur’an učiti po tedžvidu a oni bi da rješavaju krupna akaidska pitanja ummeta, zautimajući oštar stav da sa svakim sa kim se razilazi i akaidski, nema saradnje, nema priče i nema ići naprijed…
To naprosto nije tačno!
Ni što se tiče stava uleme, ni što se tiče istorije ni što se tiče realnosti, to je jedino tačno sa gledišta, prepametnih pravovjernika, ili sa gledišta zlonamjerniih smutljivaca oličenih u igračima raznoraznih obavještajnih struktura.
Iqre! . UČI, ČITAJ! ..i razmišljaj, ne povodi se za emocijama i emotivcima i nemoj da te folklor zavede.
