Day: May 19, 2015

“Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” ( muttefekun alejhi)

Dakle, svi koji bi ovaj hadis da žive i primjenjuju, žele da postignu i što veće dobročinstvo, pa u tom smislu se trude da svome bratu ( muslimanu) a po Muslimovoj verziji ili komšiji (dakle bez obzira na vjeru, naciju, rasu…) požele što više dobra, što više svega i berićetnije sve, od dunjalučkih blagodati prije svega.

 

Međutim, mnogi olahko prelijeću, a sve opet pod uticajem mnogobrojnih tumačenja vrlih nam daija i profesora, preko ovog hadisa, i ne vide i ne obraćaju pažnju na sljedeću stvar u hadisu, a to je “ono što želi i sebi“.

 

To dakle onda znači  da ako želiš bratu ili komšiji mnogo toga dobroga, moraš i SEBI željeti mnogo toga dobroga…od dunjalučkih blagodati, a ahiretskih se podrazumjeva 🙂

 

Željeti sebi, ne znači biti egoista, niti znači željeti loše drugima. Ako ne možeš i ne voliš sebi, ne možeš voljeti ni želiti dobro ni drugima. Jer i ti si insan!

 

Voljeti svijet i ljude onda podrazumjeva voljeti i sebe! Ko tvrdi drugačije tj. da voli druge a ne voli sebe i sebi, laže! 😀

 

“Prije nego počnemo razmatranje psihološkog aspekta sebičnosti i ljubavi prema sebi, moramo istaknuti logičnu pogrešnost shvaćanja da se ljubav prema drugima i ljubav prema sebi međusobno isključuju. Ako je vrlina voljeti svoga bližnjega kao ljudsko biće, mora biti vrlina — a ne porok — voljeti sebe, jer sam ja također ljudsko biće. Ne postoji pojam čovjeka u koji ja sam nisam uključen. Doktrina koja proglašava takvu isključenost dokazuje svoju unutarnju proturječnost. Ideja izražena biblijskim riječima »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« implicira da poštivanje vlastitog integriteta i jedinstvenosti, razumijevanje vlastite ličnosti i ljubav prema njoj ne mogu biti odvojeni od razumijevanja druge ličnosti, poštivanja i ljubavi prema njoj. Ljubav za moju vlastitu ličnost nerazdvojno je povezana s ljubavi za bilo koju drugu ličnost…..

…ljubav prema drugima i ljubav prema sebi nisu alternative. Naprotiv, stav ljubavi prema sebi bit će utvrđen kod svih onih koji su sposobni da vole druge…

Ljubav prema jednoj osobi implicira ljubav prema čovjeku uopće. Određena vrsta »podjele rada«, kako ju je nazvao Williams James, koja navodi čovjeka da voli svoju porodicu, ali je bez osjećaja za »stranca«, znak je temeljne nesposobnosti da se voli. Ljubav za čovjeka nije, kao što se često pretpostavlja, apstrakcija koja dolazi nakon ljubavi za određenu osobu, već je ona njezina pretpostavka, premda se, genetski, ona stječe voljenjem određenih pojedinaca. Iz toga slijedi da moja vlastita ličnost mora biti isto toliko objekt ljubavi kao i neka druga osoba. Afirmacija čovjekova vlastita života sreće, rasta, slobode, ukorijenjena je u čovjekovoj sposobnosti da voli, to jest u brizi, respektu, odgovornosti i znanju. Ako je neki pojedinac sposoban da voli produktivno, on tada voli i sebe; ako on može da voli samo druge, tada ne može da voli uopće…

Sebičnost i ljubav prema sebi nisu nipošto identične, one su zapravo suprotnosti. Sebična osoba ne voli sebe previše, nego premalo; zapravo, ona sebe mrzi. To pomanjkanje ljubavi i brige za sebe, što je samo jedan znak njezine neproduktivnosti, ostavlja je praznom i prikraćenom. Ona je nužno nesretna i tjeskobno zabrinuta kako bi od života ugrabila što više zadovoljstva, a sama osujećuje da to postigne…

Istina je da sebične osobe nisu sposobne da vole druge, ali one nisu sposobne ni da vole sebe….”(E.Fromm)

 

‘nako kontam…..

 

U članku 134. sam citirao Fromma koji veli :

Tabui uzrokuju seksualnu opsjednutost i perverzije, ali seksualna opsjednutost i perverznost ne uzrokuje slobodu.

 

Na tragu tog sam htio pisati o jednoj temi, o kojoj ,ne baš pod naslovom pod kojim bih ja pisao, pišu i spominju neki raniji islamski autoriteti, a tema bi bila ” Dildo u islamu”

Malo sam još bio istraživao  i vidim da se na zapadu o tome govori , u muslimanskim krugovima, dakle ima fetvi i pitanja. Govori se otvoreno, i ne prave se tabui jer nema potrebe da se prave. Inače, na zapadu se mnogo stavri o islamu , po meni , ispravnije shvata i primjenjuje, što se tiče islama, nego u tzv. “islamskim” zemljama. Pa tako i ovo o čemu Fromm govori a što je, kada se malo samo bolje pogleda u islam , i stav islama –  nema tabua ali nema ni slobode u perverziji!

I da odmah kažem, ne govori se afirmativno naravno niti se ikada i govorilo afirmativno, generalno, a niti bi ja pisao afirmativno.

Odustao sam i neču o tome…hem bi moro plaho kucat, hem bi zapetljo i vjerovatno izletio svašta, pa bolje da ne pišem , a evo sam malo i dotakao temu na ovaj način.

 

Htio sam reči sljedeće, da osim tih tabua, u našem se društvu nameću i još mnooogi bespotrebni tabui koji su stvarno – niđe veze!

Haj , dildo mogu i razumijeti, ali npr. da se ne smije slučajno pričati o tome da se neko rastavio u braku i to…ustvari ovako….

Imam i ja i žena mi u mene u familiji tako tih slučajava , gdje su se brakovi raspali. Svaki taj propali brak je ostavio iza sebe bar po jedno dijete.

I sad, desi se slučaj, npr. da moja mala (9g.) sjedi sa tim rođakom ili rodicom i pita to dijete ” gdje je tvoj babo?” ili “imaš li ti babu?” i sl….dakle pitanje je sasvim normalno. Ali reakcije onih koji to čuju su , po meni, katastrofa ba…ono, kulatanje očima, ušutkivanje djeteta, napad na dijete što svašta pita, od kud ti to da pitaš, haj o nečem drugom, onda ono smiješne distrakcije sa teme da se o tome ne bi slučajno šta reklo itd itd.

Rezultat takvog ponašanja je svakako katastrofičan. Prvo, nemoš djetetu koje pita objasniti u čemu je pogriješilo ( a nije pogriješilo što pita, iako ono stekne takav dojam nakon nekih reakcija) , djetetu se nametne osjećaj da je grješno, sputava se njegova znatiželja, ako je više prisutnih djete dobija osjećaj srama zbog svog ponašanja itd. Onda se djete agresivno ušutkuje i sl…A isto tako i ovo drugo dijete- pitano , zbog te reakcije dobija osjećaj da je to , jer se o tome ne smije pričati, a što je dio njega i njegovog života, nešto jako loše i ružno , nešto što ga obilježava i stigmatiše još u djetinjstvu i nameće osjećaj manje vrijednosti itd. itd.

 

Po meni, ta stvar je sasvim normalna, razvodi brakova su svakodnevni, ne kažem da su nešto poželjno i afirmativno, ali u nekim slučajevima bolji nego život u braku koji to nije ( niti život, niti brak). Dakle kao i bolesti što su sastavni dio života i realnosti, tako je i to. I o tome treba sastvim otvoreno razgovarati pred svima kojih se to dotiče a i općenito, jer danas nekog drugog sutra možda mene i tebe to zadesi ( neuzubillahi). Da djete iz tog braka, koliko toliko tu situaciju prihvati kao nešto što je moralo biti, a što ga neče uvuči u taj negativni ambijent psihe i društva. Tako neče dolaziti niti do ovakvih glupavih i neugodnih situacija, a o kojima se onda šapuće i mahala.

 

Nije situacija sa ovakvim nepotrebnim pravljenjem tabua samo u vezi razvoda braka, znam npr slučajeva u kojime se  NE SMIJE! pričati da je neko bolestan npr. od raka ili neke mentalne bolesti i sl. …ono…ako se to spominje među dvoje, koji su sami u sobi u praznom stanu, opet se šapuće o tome…i što je najgore, o tim temama se onda najviše i trača, gibeti, mahala, a svi ko nešto fini …ma mrš!

bzze skroz, blentavo pa haj!

 

Ugl. et’ sve to dovodi nas da pravimo društvo koje samo sebe zatvara, pravi ograničenja gdje ih ne bi trebalo biti, zatvaramo se i sužavamo životni prostor ( u psihičkom smislu), i nije onda čudno da se o tome najviše mahala jer zbog tabuisanja postajemo opsjednuti tim temama, ili postajemo preverzni npr. tako što brakove i veze pretvaramo u sadističko-mazohistički odnos, ne mislim na perverzni sado-mazo odnos, već mentalni……haj dosta..odo daleko O.o