Članak 219. (želi drugima što i sebi)

“Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” ( muttefekun alejhi)

Dakle, svi koji bi ovaj hadis da žive i primjenjuju, žele da postignu i što veće dobročinstvo, pa u tom smislu se trude da svome bratu ( muslimanu) a po Muslimovoj verziji ili komšiji (dakle bez obzira na vjeru, naciju, rasu…) požele što više dobra, što više svega i berićetnije sve, od dunjalučkih blagodati prije svega.

 

Međutim, mnogi olahko prelijeću, a sve opet pod uticajem mnogobrojnih tumačenja vrlih nam daija i profesora, preko ovog hadisa, i ne vide i ne obraćaju pažnju na sljedeću stvar u hadisu, a to je “ono što želi i sebi“.

 

To dakle onda znači  da ako želiš bratu ili komšiji mnogo toga dobroga, moraš i SEBI željeti mnogo toga dobroga…od dunjalučkih blagodati, a ahiretskih se podrazumjeva 🙂

 

Željeti sebi, ne znači biti egoista, niti znači željeti loše drugima. Ako ne možeš i ne voliš sebi, ne možeš voljeti ni želiti dobro ni drugima. Jer i ti si insan!

 

Voljeti svijet i ljude onda podrazumjeva voljeti i sebe! Ko tvrdi drugačije tj. da voli druge a ne voli sebe i sebi, laže! 😀

 

“Prije nego počnemo razmatranje psihološkog aspekta sebičnosti i ljubavi prema sebi, moramo istaknuti logičnu pogrešnost shvaćanja da se ljubav prema drugima i ljubav prema sebi međusobno isključuju. Ako je vrlina voljeti svoga bližnjega kao ljudsko biće, mora biti vrlina — a ne porok — voljeti sebe, jer sam ja također ljudsko biće. Ne postoji pojam čovjeka u koji ja sam nisam uključen. Doktrina koja proglašava takvu isključenost dokazuje svoju unutarnju proturječnost. Ideja izražena biblijskim riječima »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« implicira da poštivanje vlastitog integriteta i jedinstvenosti, razumijevanje vlastite ličnosti i ljubav prema njoj ne mogu biti odvojeni od razumijevanja druge ličnosti, poštivanja i ljubavi prema njoj. Ljubav za moju vlastitu ličnost nerazdvojno je povezana s ljubavi za bilo koju drugu ličnost…..

…ljubav prema drugima i ljubav prema sebi nisu alternative. Naprotiv, stav ljubavi prema sebi bit će utvrđen kod svih onih koji su sposobni da vole druge…

Ljubav prema jednoj osobi implicira ljubav prema čovjeku uopće. Određena vrsta »podjele rada«, kako ju je nazvao Williams James, koja navodi čovjeka da voli svoju porodicu, ali je bez osjećaja za »stranca«, znak je temeljne nesposobnosti da se voli. Ljubav za čovjeka nije, kao što se često pretpostavlja, apstrakcija koja dolazi nakon ljubavi za određenu osobu, već je ona njezina pretpostavka, premda se, genetski, ona stječe voljenjem određenih pojedinaca. Iz toga slijedi da moja vlastita ličnost mora biti isto toliko objekt ljubavi kao i neka druga osoba. Afirmacija čovjekova vlastita života sreće, rasta, slobode, ukorijenjena je u čovjekovoj sposobnosti da voli, to jest u brizi, respektu, odgovornosti i znanju. Ako je neki pojedinac sposoban da voli produktivno, on tada voli i sebe; ako on može da voli samo druge, tada ne može da voli uopće…

Sebičnost i ljubav prema sebi nisu nipošto identične, one su zapravo suprotnosti. Sebična osoba ne voli sebe previše, nego premalo; zapravo, ona sebe mrzi. To pomanjkanje ljubavi i brige za sebe, što je samo jedan znak njezine neproduktivnosti, ostavlja je praznom i prikraćenom. Ona je nužno nesretna i tjeskobno zabrinuta kako bi od života ugrabila što više zadovoljstva, a sama osujećuje da to postigne…

Istina je da sebične osobe nisu sposobne da vole druge, ali one nisu sposobne ni da vole sebe….”(E.Fromm)

 

‘nako kontam…..