Članak 235. (majčinska i očeva ljubav)

26 komada mi sqwo izbroja po tijelu ujeda nečeg, valjda komarca.  Samo bi se češ’o i naumpane mi onaj crtani , onaj pas i buha, pa kad se ne smije češat pas, pa krhne onog mačka a on ga onda onim kandžama išćeše ko budala 😀

 

Ovih dana hem ugrijalo, hem radno pravo na svim poljima, nemam baš vremena za neke stvari ili kad imam nemerem brte, ne budem nizašta, samo nako znam blejat i ležim dok ne zakunjam. Ne da mi se čitat knjiga koju sam počeo, a glavni likovi u njoj su Frojd i Niče 😀 , al roman ba …zanimljiva je za sad, s početka, viććemo dok se zakuha.

 

Nego da ja napišem šta sam imo na umu…dakleM:

Da bi se čovjek razvio, u psihološkom i karkternom smislu u zdravu osobu, on mora odrastati i biti okružen u djetinjstvu, sa dvije ljubavi. Majčinskom i očevom.

Te dvije ljubavi su sasvim različite i svaka ima svoju posebnu ulogu u razvoju djeteta i svaki poremećaj samih tih ljubavi tj. ako one nisu onakve kakve bi trebale biti, uzrokovaće devijacije u psihi i karakteru buduće osobe.

Majčinska ljubav je bezuvjetna i ona se “ne zarađuje”, majka voli djete samo zato jer je njeno i ta vrsta ljubavi odgovara čovjeku tj. da ima nekoga ko će ga voliti bezuvjetno, nekoga u kome će imati uvijek podršku, zaštitu, oslonac i utočište. Ta ljubav umiruje i daje osjećaj bitnosti da si voljen zbog onoga što jesi! Negativan aspekt te ljubavi je taj što ako nje nema, ona se ne može zaraditi niti steći, djete/čovjek ostaje prazan i uskraćen za bitnost postojanja itd. Ova ljubav potpuno odgovara djetetovim potrebama dok je mali.

Kasnije se javlja i potreba za očevom ljubavi. Očeva ljubav predstavlja drugi svijet, svijet misli, reda, zakona, discipline, rada itd. Otac je taj koji uvodi dijete u svijet i poučava ga. Očeva ljubav je uvjetna i ona se zaslužuje “Volim te jer si ispunio očekivanja, što vršiš svoju dužnost, što si sličan meni” (cit. E.Fromm) Negativan aspek ove ljubavi je taj što se ona mora zaslužiti i ukoliko se ne zasluži, onda izostaje. Pozitivno je to što se ona može zaslužiti , a to znači da sam ja u stanju da nešto učinim da je zaslužim. To me tjera na rad i akciju.

 

“Majčina i očeva stanovišta prema djetetu odgovaraju djetinjim vlastitim potrebama. Djetetu su potrebne majčina bezuvjetna ljubav i briga i fiziološki i psihički. Djetetu je poslije šeste godine potrebna očeva ljubav, njegov autoritet i vodstvo. Majčina je uloga da usadi u dijete osjećaj sigurnosti, dok ga otac poučava i vodi kako bi se mogao suočiti s problemima koje mu zadaje društvo u kojem se rodio. U idealnom slučaju majčina ljubav ne sprečava dijete da se razvije, ne pokušava iskoristiti njegovu bespomoćnost. Majka mora vjerovati u život i stoga ne smije pokazati pretjeranu zabrinutost da ne bi zarazila dijete svojim nespokojstvom. U njezin život mora biti utkana želja da dijete postane neovisno i da se na kraju od nje odvoji. Očeva bi se ljubav morala ravnati prema načelima i očekivanjima; ona bi morala biti više strpljiva i snošljiva nego zastrašujuća i autoritativna. Ona bi morala dijete koje raste sve više osposobljavati i morala bi mu na kraju dopustiti da postane vlastiti autoritet i da se oslobodi očeva……U tom razvoju od sklonosti usredotočene u majci do sklonosti usredotočene u ocu i njihove konačne sinteze nalazi se osnova mentalnog zdravlja i dostizanja zrelosti” (E. Fromm) 

 

Svaka promjena uloga oca i majke ili nedostatak, kao što rekoh, vodiće u manje ili veće devijacije ličnosti.

 

Kada sada pogledamo u islam, lahko se može zapaziti da islam obje ove vrste ljubavi pruža čovjeku i na taj način ga usmjerava ili čak i popravlja njegov karakter tokom cijelog njegovog života. Dakle, oba aspekta i majčinske i očeve ljubavi su zastupljeni u islamu, a mislim u teološkom smislu.

 

Vjernik treba da vjeruje da je Allahova ljubav prema njemu i ljudima općenito, kao i Njegova milost, bezgranična. Vjernik vjeruje da je Allah kadar da oprosti sve grijehe samo iz svoje milosti i ljubavi prema ljudima, bez obzira koliki su. Vjernik vjeruje da će ući u džennet samo božijom milošću a ne zbog svojih dijela. Vjernik vjeruje da je Božija milost prevagnula nad njegovom strogošću. Vjernik vjeruje u bezuvjetnu Allahovu ljubav prema stvorenjima kada vidi da Allah bez ikakvog traženja protuusluge , dalje ljudima hranu, vodu, zrak, sam život i druge blagodati. Vjernik nikad ne gubi nadu u Allahovu milost. I sve ovo je samo nastavak one vrste majčinske ljubavi.

 

Sa druge strane, vjernik isto tako vjeruje da mora da se trudi i radi, da čini dobro, kako bi zaslužio oprost i nagradu, jer on ne zna za što je stvoren, za Džennet ili Džehennem. Vjernik ima i strah da bi mogao završiti u vatri, vjernik se boji i Božije kazne i srdžbe. Ali vjerik zna da sve to može izbjeći svojom pokornošću, trudom i radom uz Allahovu milost. I ovo bi bio nastavak očinjskog aspekta ljubavi.

 

Dakle, vjernik je uvijek između nade i straha, nikada ne skreće u samo jedno od ovo dvoga, jer svako skretanje, kao što i poremećaj između majčinske i očeve ljubavi, vodi u devijacije, odvodi sa srednjeg puta u ekstremizam , bilo desni bilo lijevi.

 

Dakle u ovom vidim da islam u potpunosti odgovara ljudskoj psihi i upućuje na razvoj zdrave ličnosti.